Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 64-66.
ANTUN IRGOLIĆ (1877.- 1943.), župnik u Starom Farkašiću
O njemu nalazimo zabilježene osnovne podatke od ondašnjeg kroničara Nadbiskupskog duhovnog stola, prečasnog gospodina Josipa Crnkovića, kasnije župnika u Bjelovaru (1947.-1957.), kod Sv. Blaža u Zagrebu (1957.-1968.) i kanonika: “Rodio se 5. studenog 1877. u Zagrebu od oca Antuna, učitelja i majke Ane rođene Skudar. Pučku školu, klasičnu gimnaziju i bogoslovlje završio je na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je pitoma Nadbiskupskog sjemeništa na Kaptolu, te ga je 14. srpnja 1901. nadbiskup dr. Juraj Posilović zaredio za svećenika. Vršio je službu kapelana u Mariji Gorici i još šest drugih župa. Godine 1913. postade župnikom u Starom Farkašiću. U njega je bila veoma jaka narodna svijest i osjećaj za pravdu.
Mnogo je radio na župi u svakom pogledu, a bavio se i politikom. Kod njega je u Farkašiću 8. X. 1937. godine udružena opozicija imala svoj susret. Poznavao je dobro opći građanski i krivični zakonik. Kao ugledan i utjecajan svećenik bio je stavljen na popis članova Hrvatskog sabora 1942. godine.
[1]
Već iste godine 1942. pohodili su ga partizani, koji su se hvastali kao osloboditelji onih koji trpe i pate, te su ga i oslobodili mnogih dragocjenosti (čista borba za vlast, pljačka i nasilje). Konačno se pročulo da su partizani napali i posvema opljačkali selo Stari Farkašić, a župnika Irgolića svezali za njegova kola natovarena živežom i odveli u šumu, gdje su ga partizani “osudili na smrt” i strijeljali. Njega, branitelja potlačenih, napose radnika i seljaka. Gorke li ironije!” Navodi se da je župnik Irgolić ubijen blizu Lučelnice kod Dubranca u šumi, 1. veljače 1943. dok drugi izvori kažu 11. veljače 1943.
Župnik iz Žažine vlč. Stjepan Jakopović, sadašnji upravitelj Starog Farkašića, prenosi svjedočenje ljudi da su župnika Antuna Irgolića partizani opljačkali i grozno mučili. “Privezali za konje i tako vukli sve do Vratečkog, gdje je ubijen i pokopan, a kasnije su ga vjernici iskopali i prenijeli u Pokupsko, gdje je pokopan za stalno.”
[2]
Pokupski župnik do 1972. godine Martin Štupnik, inače Slovenac, u svojim bilješkama svjedoči, kako su partizani 24. ožujka došli u 4 sata ujutro u Bučicu, zapalili župni dvor, poklali bajonetama 14 civila koji su te noći držali straže umjesto ustaša, zapalili kuću jednog ustaše u kojoj je izgorio njegov stari otac, te u povlačenju ubili jednog muža i njegovu ženu, jednu snahu i njezino dijete. Ukupno 19 ljudi. To je bio prvi župnikov susret s partizanima. Ostao je kao župnik u Bučici beskućnik, te se preselio u podstanarstvo u Pokupsko.
“31.1.1943. navalili su partizani na župni dvor u Farkašiću. Tada u Farkašiću nije bilo nikakve vojske. Župnik u Farkašiću bio je tada 66 godišnji Antun Irgolić. On je bio poslanik u hrvatskom Saboru. Partizani su opljačkali župni dvor, a onda ga zapalili. Župnika su vukli sobom i to tako, da su ga privezali za njegova kola, te ga tako vukli do sela Cerje u župi Pokupsko.
Tu su ga nekoliko dana “preslušavali”, onda su ga streljali u šumi Suhača. Kako sam čuo od naroda, Antun Irgolić se je hrabro držao pred partizanima, rekao im je sve što im je spadalo, te je bio potpunoma smiren. Oko 10 dana nakon strijeljanja pastiri su našli njegovo tijelo u šumi nepokopano. Našli su se dobri ljudi koji su tijelo spremili u mrtvačnicu u Pokupskom. U župnom dvoru je odmah načinjen lijes, pokop je obavljen odmah bez zvonjenja, jer smo se bojali partizana i jer je bila noć. Sabralo se je nešto naroda i dva svećenika: pokupski kapelan i upravitelj župe Bučica sa stanom u Pokupskom.
Tijelo pokojnog Antuna Irgolića nađeno je potpuno golo. Partizani su mu uzeli i rublje. Izgleda, da su ga strijeljali u lice, odnosno u usta, jer je imao na vratu veliku ranu, koju je prouzročio metak, koji je tu izbio.”
[3]
Budući da su mu za života partizani prijetili, nadbiskup Stepinac ga je namjeravao premjestiti. No, on je zavolio taj kraj, nije se ni za što osjećao krivim, pa je ostao i dalje u službi na svojoj župi do mučeničke smrti. Vijest o groznom zločinu nad župnikom Irgolićem potresla je čitav onaj kraj. Susjedni župnik u Žažini, Ignacije Keretić, dobio je slom živaca i doživio teški šok kad je čuo vijest o načinu likvidacije njegovog starijeg kolege svećenika, župnika iz Starog Farkašića.
Inače slab na srce i iscrpljen napornim radom, nakon toga šoka liječio se u Zagrebu, u bolnici Sestara milosrdnica (Vinogradska), te i on ondje umro 1. ožujka 1943. u 57. godini života i 30-drugoj godini svećeništva. Mnogi su smatrali da je za Keretića bila sreća što je umro, jer bi ga partizani sigurno mučili i ubili kao i Irgolića, s obzirom da je bio veoma sposoban i radin svećenik, vrstan glazbenik, radnik na vjerskom, društvenom i kulturnom polju, bez premca u čitavom onom kraju, a takvi svećenici bili su na udaru mržnje Komunističke partije.
[1] DOKUMENTI, str. 216-217. “U stenografskom zapisniku prvog zasjedanja tzv. ’Hrvatskog državnog sabora u N. D. H.’ godine 1942. nalazi se ovaj popis: Svećenstvo - članovi Sabora: ”... Irgolić Ante, član Sabora - župnik u Farkašiću.”
[2] KPSZN, str. 119.
Katolički list, Zagreb, 1943., br. 8., str. 94. –
Hrvatska zemlja, Petrinja, od 20. ožujka 1943., br. 12.
Dopis Stjepana Jakopovića, župnika u Žažini, koji je i upravitelj župe Stari Farkašić - od 21. rujna 1990. – OŠKCJ, izd. „Regina apostolorum“ Sarajevo, 1939., str. 36. Tu se navodi da je Ante Irgolić rođen 5. X. 1877.
[3] Martin Štupnik opisao je vlastoručno na osam stranica svoje doživljaje u župi Gornja Bučica i u župi Pokupsko. Opisuje ratne događaje od 1942. do 1945. godine. Navodi, da je u studenom 1944. godine došla u Pokupsko 16. proleterska brigada. “Štab brigade, 20 ljudi muških i ženskih, nastanio se u župnom dvoru. Za to su se pobrinuli domaći komunisti. Morao sam ih hraniti. Došli su malo poslije 12 sati i kazali da mora odmah biti pripremljen objed. Dao sam kukuruzne žgance. Nisu puno jeli. Odredili su da mora biti za večeru: juha, pečeno meso od peradi sa krumpirom i salatom te “melšpajs” (kolač), prije jela rakija, a poslije vino. I tako je trajalo 3 tjedna, dok je bio štab u kući... Kad je štab otišao, došla je u župni dvor bolnica. Morao sam ih hraniti i to dijetnom hranom. Bolesnika je bilo neko vrijeme 32... Iza bolnice je došla u župni dvor Komanda područja”, koja je ostala do svršetka rata. “Kroz Komandu područja su prošli i svećenici: Martin Gecina župnik u Rečici, strijeljan navodno u Boviću, pravoslavna župa, zatim grkokatolički svećenik iz Pribića... strijeljan - ne znam gdje. U Pokupskom na Komandi područja bio je i mladi grkokatolički svećenik (Ivan) Šimrak. Čuo sam da je i on strijeljan. Ovamo je bio doveden među inim i dr. Betlehem, veliki župan u Karlovcu i šef policije u Karlovcu - čije ime ne znam...zatim dr. (Petar) Trbuha, župnik Sv. Ivana u Zagrebu, zarobljen kod Pešćenice, njega su pustili kući... 4. prosinca 1944. bio je hladan dan. Nije bilo snijega ali je zemlja bila smrznuta. Toga dana doveli su na Komandu područja 40 domobrana. Bili su bosi. Imali su na sebi samo košulju i gaće... Navodno su bili zarobljeni u Sv. Klari. Kuda su ih odveli, ne znam.”
Župnik Martin Štupnik potom opisuje nevolje poratnih godina, sve do 1957. i 1958. godine, preslušavanja na UDB-i, pritiske da uđe u svećeničko udruženje CMD i slično.
Ovaj dokument župnik Martin Štupnik predao je zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću. Otišao je iz Pokupskog 1972. godine u mirovinu u Sloveniju, budući je bio Slovenac po rođenju. Ondje je umro 1976. godine.
