Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 17. prosinca

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nedavno održana Biskupska sinoda o obitelji bila je prva etapa jednog hoda koji će se zaključiti u listopadu iduće godina drugom biskupskom sinodom na temu "Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i svijetu". Čitav je Božji narod pozvan pratiti taj hod molitvom i razmišljanjem. Želim da također uobičajena razmatranja na audijenciji srijedom budu dio toga zajedničkog hoda. Zato sam u ovoj godini odlučio razmišljati zajedno s vama upravo o obitelji, tome velikom daru kojeg je Gospodin dao svijetu od praiskona, kada je povjerio Adamu i Evi poslanje da se množe i ispune zemlju (usp. Post 1, 28). Onaj dar što ga je Isus potvrdio u svome evanđelju.

Blizina Božića baca veliko svjetlo na to otajstvo. Utjelovljenje Sina Božjega označava novi početak u povijesti čitavog svijeta. A taj novi početak dogodio se u krilu obitelji, u Nazaretu. Isus je rođen u obitelji. Mogao je doći na spektakularan način, ili kao ratnik, car... Ali, ne: on dolazi kao sin jedne obitelji, u obitelji. To je važno: gledati u jaslicama taj tako lijep prizor.

Bog je izabrao roditi se u ljudskoj obitelji, koju je on sam stvorio. Stvorio ju je u zabačenom selu na rubu Rimskog Carstva. Ne u Rimu, koji je bio glavni grad carstva, ne u nekom od velikih gradova, već na periferiji koja je bila gotovo nevidljiva i, zapravo, na poprilično lošem glasu. Ta je ozloglašenost bila malne poslovična kao što se podsjeća i u Evanđelju: "Iz Nazareta da može biti što dobro?" (Iv 1, 46).

Možda, u mnogim dijelovima svijeta, i mi sami još uvijek tako govorimo kada čujemo ime nekog mjesta na periferiji velikoga grada. Pa ipak, upravo odatle, s periferije velikoga carstva, započela je najsvetija i najljepša povijest, povijest o Isusu među ljudima! I ondje je živjela ta obitelj.

Isus je ostao na toj periferiji trideset godina. Evanđelist Luka ovako sažima to razdoblje: Isus "bijaše im [to jest Mariji i Josipu] poslušan". Netko bi mogao reći: "Zar je Bog koji nas je došao spasiti izgubio trideset godina u toj ozloglašenoj periferiji?" Izgubio je trideset godina! On sam je tako htio. Isusov put je bio u toj obitelji. "A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (2, 51-52 ).

Ne govori se o čudima ili ozdravljenjima, propovijedanjima, - u tome razdoblju nije činio ništa od toga - o mnoštvu koje hrli za njim; u Nazaret je, čini se, sve teklo "normalnim" tijekom, u skladu s običajima pobožne i marljive židovske obitelji: radilo se, mama je kuhala, obavljala je sve kućanske poslove, peglala košulje... radila sve što i ostale mame. Otac, stolar, je radio, učio sina zanatu. Trideset godina: "Ali koje rasipanje vremena, oče!" Ali Božji su putovi tajanstveni. No, ono što je bilo važno ondje jest obitelj! A to nije bilo rasipanje! Bili su veliki sveci: Marija, najsvetija žena, bezgrješna, i Josip, najveći pravednik... Obitelj.

Sigurno bi nas raznježio izvještaj o tome kako je Isus u mladosti sudjelovao u događanjima u vjerskoj zajednici i kako je obavljao dužnosti društvenog života; da doznamo kako je, kao mladi radnik, radio s Josipom; a onda njegov način sudjelovanja u slušanju Svetog pisma, u molitvi psalama i mnogim drugim običajima iz svakodnevnog života. Evanđelja, u svojoj jezgrovitosti, ne otkrivaju ništa o Isusovoj mladosti i prepuštaju tu zadaću našoj mašti. Umjetnost, književnost, glazba su u tome pogledu davali krila mašti. Dakako, nije teško zamisliti koliko bi majke mogle naučiti iz Marijine brižnosti prema Sinu! I koliko i očevi mogli naučiti iz primjera Josipa, pravedna čovjeka, koji je posvetio svoj život podupiranju i zaštiti djeteta i supruge - svoje obitelji - u teškim trenucima! A da i ne spominjem koliko bi mladi mogli biti ohrabreni od mladića Isusa razumjeti potrebu i ljepotu njegovanja svog najdubljeg poziva, i da sanjaju velike snove! A Isus je njegovao u tih trideset godina svoj poziv zbog kojega ga je Otac poslao. Isus se u tome razdoblju nije nikada dao obeshrabriti, nego je hrabro išao dalje i nastavljao svoje poslanje.

Svaka kršćanska obitelj - poput Marije i Josipa - može prije svega primiti Isusa, slušati ga, razgovarati s njim, čuvati ga, štititi, rasti s Njim; i tako učiniti svijet boljim. Dajmo prostora u našim srcima i u našim danima Gospodinu! Tako su činili i Marija i Josip, a to nije bilo lako: kolike su samo teškoće morali prebroditi! To nije bila neka lažna obitelj, to nije bila neka nestvarna obitelj. Obitelj iz Nazareta nas obvezuje ponovno otkriti poziv i poslanje obitelji, svake obitelji. I, kao što se događalo u tih trideset godina u Nazaretu, može se dogoditi također za nas: moramo se truditi da ljubav, a ne mržnja postane nešto normalno, da zajednička uzajamna pomoć, a ne ravnodušnost ili neprijateljstvo, postanu nešto uobičajeno.

Nije slučajno, dakle, da izraz "Nazaret" znači "ona koja čuva", poput Marije, koja je - kaže Evanđelje - "u sebi pohranjivaše sve te događaje" (usp. Lk 2, 19.51). Od tada, svaki put kada neka obitelj čuva to otajstvo, pa bila ona i na rubu svijeta, na djelu je otajstvo Sina Božjega, otajstvo Isusa koji dolazi da nas spasi. I dolazi spasiti svijet. A to je velika misija obitelji: napraviti mjesta za Isusa koji dolazi, prihvatiti Isusa u obitelji, u osobi djece, muža, žene, baka i djedova ... Isus je ondje. Prihvatiti ga tamo, da raste duhovno u toj obitelji. Neka nam Gospodin udijeli tu milost u ovim posljednjim predbožićnim danima. Hvala.

Apel - molitva

Sada vas molim za trenutak tišine, a zatim se molitvom Očenaš, želim zajedno s vama pomoliti za žrtve neljudskih terorističkih napada počinjenih u posljednjih nekoliko dana u Australiji, Pakistanu i Jemenu. Neka Gospodin primi pokojne u svoj mir, udijeli utjehu članovima njihovih obitelji te obrati nasilna srca koja se na zaustavljaju čak ni pred djecom. Otpjevajmo Očenaš tražeći tu milost. (IKA)

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr