Aktualnosti

Svetkovina Svih Svetih je zgodna prigoda za uzdići svoj pogled s ovozemaljskih stvarnosti, s njihovim vremenskim tijekom, na Božje vidike, dimenziju vječnosti i svetosti. Liturgija nas danas podsjeća da je svetost izvorni poziv svakog krštenika (usp. Lumen gentium, 40).

Krist naime, koji je s Ocem i Duhom Svetim jedini Svet (usp. Otk 15, 4), ljubio je Crkvu kao svoju zaručnicu i dao samoga sebe za nju, da bi ju posvetio (usp. Ef 5, 25-26).

Zbog toga su svi članovi Božjeg naroda pozvani postati sveti, prema riječima Apostola Pavla: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (1 Sol 4, 3).

Pozvani smo dakle gledati Crkvu ne samo u njezinu vremenitom i ljudskom aspektu, označenom krhkošću, već onakvom kakvom ju je Krist želio, to jest kao „općinstvo svetih“ (Katekizam Katoličke Crkve, 946). U Vjerovanju ispovijedamo da je Crkva „sveta“. Ona je sveta ukoliko je Tijelo Kristovo, oruđe dioništva u svetim otajstvima – u prvom redu euharistiji – i obitelj svetih, čijoj zaštiti bivamo povjereni na dan svog krštenja. Danas častimo upravo tu bezbrojnu zajednicu svih svetih, koji nam, svojim različitim životnim putovima, pokazuju različite putove svetosti, koji imaju jedan jedini zajednički nazivnik: nasljedovati Krista i suobličiti se njemu, koji je krajnji cilj našeg ljudskog života. Sva životna stanja, naime, mogu postati, djelovanjem milosti i zauzetošću i ustrajnošću svakoga, putovi svetosti.

Spomen vjernih mrtvih, kojem je posvećen sutrašnji dan, 2. studenoga, pomaže nam sjetiti se naših dragih koji su nas napustili, kao i svih duša na putu prema punini života, upravo na obzoru nebeske Crkve, kojoj nas je današnja svetkovina uzdigla. Još od prvih vremena kršćanske vjere, zemaljska Crkva, poznajući zajedništvo čitavog otajstvenog Tijela Isusa Krista, s velikom je pobožnošću njegovala spomen mrtvih i za njih prinosila svoje molitve.

Naša molitva za pokojne je stoga ne samo korisna već i nužna, jer ona ne samo da im može pomoći, već istodobno njihov zagovor za nas čini djelotvornim (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 958). I pohod grobljima, dok čuva sveze ljubavi s onima koji su nas voljeli na ovome životu, podsjeća nas da svi težimo drugom životu, onkraj granica smrti.

Zato plač zbog rastanka na ovome svijetu ne smije prevagnuti nad sigurnošću uskrsnuća, nad nadom da ćemo prispjeti blaženstvu vječnosti, nečemu „što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje mi obuhvaćamo cjelinu i cjelina obuhvaća nas“ (Spe salvi, 12). Predmet naše nade je naime radovanje Božjoj prisutnosti u vječnosti. To je Isus obećao svojim učenicima riječima: „ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće“ (Iv 16, 22).

Djevici Mariji, Kraljici svih svetih, povjerimo svoje hodočašće prema nebeskoj domovini, dok za pokojnu braću i sestre zazivamo njezin majčinski zagovor.