Poričući Bartolomejevo postojanje, Baltazar Adam Krčelić citira „stari rukopis koji imamo“ i koji „sadrži razne starine“ riječima: „Singidunus, drag kralju Kolomanu, nalazi se u privilegiju kralja kolomana Marmonji iz roda Šubića, u arhivu Zrinskih, da je upravljao Zagrebačkom crkvom“. Taj rukopis je danas nepoznat, a Ivan, arhiđakon gorički, tog biskupa uopće ne spominje. Ime, naslov i pečat spominju se među popisima svjedoka na Kolomanovoj ispravi iz 1102. godine kojom je potvrdio prava samostanu sv. Marije u Zadru.

Budući da je knez Marmonja Šubić bio nazočan sklapanju ugovora dvanaest plemena s kraljem Kolomanom, Ivan Tkalčić je potpuno siguran u mišljenju da je Singidin u to doba bio zagrebački biskup. Smatra ga drugim po redu, odnosno, nasljednikom biskupa Duha. U Kolomanovoj ispravi ime tog biskupa glasi Sigindinus. Kako je ta isprava sačuvana u prijepisu, jezikoslovac Danijel Alerić zaključuje da je prepisivač pogrešno razriješio kraticu imena i time došao do oblika Sigindinus. Ime ovog biskupa drugačije tumači jezikoslovac Valentin Putanec.

On ga dovodi u vezu s imenom Secundinus, kako se zvao tridentski opat i povjesničar iz 7. st., te dodaje: „To bi dokazivalo da se među prvim latinskim biskupima u Zagrebu nalazi jedan svećenik iz Lombardije. Prema svemu, trebalo bi zaključiti da je Sigismund (Sigindin) bio zagrebačkim biskupom od 1096. - 1099., a neki čak kažu od oko 1100. do 1102. godine. 

Izvor: Dobronić, L. (1995) Sigismund. U: F. Mirošević, ur. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 5-6.