HR
Najstariji zapis o prvom zagrebačkom biskupu Duhu postoji u povelji biskupa Felicijana, koji je 1134. presudio spor oko posjeda Dubrave, i tom prigodom iznio podatke o njezinu osnivanju. Spominjući ugarskog kralja Ladislava kao osnivača, zapisao je: „Da pouči, dakle, neznanje ovoga puka našao je prikladnim nekog Čeha, čovjeka časna života, imenom Duh, kojeg je poslao za pastira ovoj Crkvi po svom kapelanu Fanciki“. To je jedini dokument gdje se spominje prvi zagrebački biskup Duh. Zagrebački kanonik Ivan, arhiđakon gorički, sastavio je 1334. prvi povijesni pregled zagrebačkih biskupa..JPG)
Od svih osoba koje su u 12. stoljeću obnašale službu biskupa, najviše doznajemo o Macilinu. Najvažniji podatak o Macilinu nalazi se u tzv. Felicijanovoj ispravi iz 1134. godine. Doznaje se da je Macilin bio kanonik jeruzalemski. U vrijeme kralja Kolomana (1095. - 1116.) prva križarska vojna (Sacra Militia) pošla je u Svetu zemlju i osvojila Jeruzalem 1099. godine..JPG)
Duhovni i kulturni preporod Zagreba i Zagrebačke biskupije u srednjem vijeku započinje s biskupom Stjepanom II. Prvi je Hrvat koji s uspjehom završava studij na Pariškom sveučilištu. Poslije povratka u domovinu preuzima službu kancelara hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Godine 1225. imenovan je zagrebačkim biskupom..JPG)
U siječnju 1247. godine Filip postaje zagrebački biskup prema dataciji jedne isprave Čazmanskog kaptola. Postojale su mnoge poteškoće u izboru Filipa kao biskupa, ali mu u svemu pomaže hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Biskup Filip je imao jako dobre veze s Apostolskom stolicom, i s papom Inocentom IV. I Aleksandrom IV., te je od njih često dobivao razne povlastice za vjernike svoje biskupije..JPG)
Biskup Mihalj naslijedio je biskupa Ivana. Prije nego što je postao zagrebačkim biskupom bio je prepošt Crkve u Transilvaniji. Mihalj je uz biskupsku funkciju bio kancelar slavenskog hercega Alberta, ujaka kralja Andrije III..JPG)
Biskup Augustin Kažotić slovio je kao vrstan propovjednik, teološki pisac prosvjetitelj. Isticao se dobrotom s istančanim osjećajem za potrebe siromašnih. Povijest ga pamti kao zaštitnika obespravljenih, progonjenih, siromašnih i onih koji na bilo koji način trpe. Prve elementa znanja i redovničkog iskustva najvjerojatnije je stekao u dominikanskom samostanu u Splitu. Potom odlazi na viši teološki studij u Pariz. Laureat pariškog sveučilišta, Augustin Kažotić se pročuo kao učeni profesor i vrstan govornik u Francuskoj, Italiji i diljem Hrvatske.
Nakon Ladislavovog unapređenja u kaločkog nadbiskupa, papa Klement VI. novim zagrebačkim biskupom proglašava Jakoba iz Piacenze, koji je prvo bio liječnik, pa biskup čanadski. Odmah u prvoj godini svoje službe Jakob je papi uputio šest molbi. Najvažnija među njima se odnosi na stolnu crkvu gdje ga moli za pomoć u izgradnji.
Ivan, arhiđakon gorički, u pregledu zagrebačkih biskupa zapisao je: "Ovoga (Jakoba iz Piacenze) naslijedio je gospodin brat Dionizij, sin Lacka, premješatejm iz Kninske biskupije (po nalogu) pape Klementa. Na čelu Zagrebačke biskupije bio je jedan mjesec i malo više. Bio je premješten za kaločkoga nadbiskupa godine Gospodnje 1349., u vrijeme kralja Ludovika).
Nakon Dionizija na mjesto zagrebačkog biskupa dolazi Nikola I., koji je prije toga bio ostrogonski prepozit i zagrebački kanonik. Sačuvani su pismeni dokazi o Nikolinoj brizi za zagrebačku Crkvu. 1351. imenuje svećenika Blaža svojim „specijalnim kapelanom“. Bio mu je potreban zamjenik jer je kao kraljev potkancelar i čuvar kraljeva pečata morao boraviti na dvoru. Biskup Nikola djelovao je u skladu s vremenom i društvenim uređenjem u kojem je živio, pa je obavljao dužnost feudalca.
Stjepan, treći zagrebački biskup toga imena. Iz 1357. godine poznata je isprava koja otkriva porijeklo biskupa Stjepana III. i vezu s kraljevima Anžuvincima. Stjepan osobno i članovi roda Osl donjeli su 18. veljače kralju Ludoviku ispravu kraljeva oca Karla s molbom da je prepiše i potvrdi, što je i učinio. Stjepan tada još neposvećen za biskupa zagrebačkog, već samo „izabran potvrđen“, bio je sin Lovre, a unuk Emerika iz plemena ili roda Osl..JPG)
Kako je poslije smrti biskupa Stjepana zagrebačka Crkva ostala prazna, papa Grgur XI. premjestio je Demetrija, biskupa Transilvanije, na stolicu zagrebačkih biskupa. Demetrij je rođen u Vaskutu, nedaleko od Sombora. Bio je srijemski biskup od 1364. do 1368., a od 1368. do 1376. erdeljski biskup. Na zagrebačkoj biskupskoj stolici naslijedio je, dakle, Stjepana, čije je protivnike odriješio od kazne izopćenja.
Pavao Horvat jedini je zagrebački biskup kojemu je sastavljeno rodoslovlje. Prema tome rodoslovlju on potječe iz plemena Banča, a preci su mu navedeni od prve polovice 13. stoljeća. On sam bio je sin „plemića magistra Petra, sina Pavlovog iz Horvata“. Horvati su bili posjed oko današnjih Mikanovaca u istočnoj Slavoniji. O biskupu Pavlu mnogo se pisalo u vezi s tadašnjim političkim prilikama, odnosno o njegovoj ulozi u dinastičkim borbama. Ušao je i u lijepu književnost (Šenoina Kletva).
Eberhard je među svim zagrebačkim (nad)biskupima jedinstven makar po jednoj činjenici; jedini je, naime, u devetstoljetnoj povijesti Zagrebačke (nad)biskupije i formalno i stvarno dva puta biskupovao u Zagrebu. O Eberhardovu porijeklu autori su bili sve do najnovijih dana suglasni da je pripadao moćnoj obitelji Alben.
Prelaskom biskupa Eberharda iz Zagreba na varadinsku biskupsku stolicu, stolica zagrebačkih biskupa ostala je relativno kratko vrijeme nepopunjena. Iako je prošlo malo vremena od Eberhardova odlaska do dolaska Andrije Scolarija, stanje se u biskupiji nesumnjivo zamrsilo. Biskup Eberhard u svojim ispravama izdanim poslije povratka u Zagreb 1410. godine spominje razne svjetovne gubernatore koji su očito nanijeli štetu biskupiji.
Dolazak Ivana Albena na čelo Zagrebačke biskupije, nakon smrti njegova rođaka Eberharda, bio je dobro pripremljen i posve siguran. Moćni Eberhard, sklon rođacima do granica očitog nepotizma, već mu je ranije osigurao biskupsku stolicu u Pečuhu, te je Ivan bez problema uskočio na ispražnjeno mjesto zagrebačkog biskupa i kraljeva kancelara. Obitelj Alben uzdigla se u to vrijeme do svoje najviše moći. U buli imenovanja pečuškim biskupom Ivan XXIII. navodi da je Ivan sin Rudolfa Albena Medvedgradskoga. O porijeklu Albena ipak je dosta toga nejasno. Ima različitih teorija o njihovu njemačkome, mađarskom ili češkom porijeklu. Obiteljski grb, koji je Ivan Alben stavio na svoj mali pečat, ima na štitu ukošenu gredu na desnu stranu, dok se o bojama grba ne može ništa pouzdano reći..JPG)
Imenovanju biskupa Benedikta de Zolia prethodila je sedmogodišnja sedisvakancija. Osim općih prilika u Crkvi, bilo je i raznovrsnih unutarnjih neprilika, jagmi i otimanja za biskupsku stolicu. Eugen IV. imenovao je zagrebačkog kanonika Benedikta zagrebačkim biskupom 29. srpnja 1440. Međutim, novi kralj Vladislav odupro se tom imenovanju, misleći da je Benedikt kandidat njegovih protivnika grofova Celjskih i kraljice Elizabete, udovice kralja Alberta, koja je navodno tražila tko bi podupro njezina sina da zauzme prijestolje.
Među trojicom pretendenata na biskupski prijesto jedini zakoniti bio je Toma de Debrenthe. Samo je on imao papinu privolu i potvrdu, iako je u odnosu snaga prema ostaloj dvojici bio u slabijem položaju. Grb biskupa Tome naslikan je na njegovoj poslanici ili, točnije, govoru koji je održao pred papom Piom II., a čuva se u Francuskoj nacionalnoj biblioteci u Parizu. Plavi štit grba ima zeleno dno. Nad zelenim dnom stoji udesno okrenut jelen u naravnoj boji. U desnom kutu štita je zlatna šestokraka zvijezda. Inače u Zagrebu nije sačuvana nijedna njegova isprava ni pečat. Pomutnja među historiografima glede biskupa Tome lako je shvatljiva.
Nijedan se od zagrebačkih biskupa u dosadašnjem nizu nije toliko dugo borio da zasjedne na biskupsku stolicu koliko Demetrije Čupor Moslavački. S druge strane, njegov je pontifikat među najkraćima, ako ne i najkraći. Demetrije Čupor Moslavački sin je Pavla Čupora, bana Slavonije 1412. - 1415., kojeg je pogubio herceg Hrvoje Vukčić.
Biskup Osvald Thuz Svetoladislavski, porijeklom Mađar, rođen je u srpnju 1438. Kao mladić postao je klerik Vesprimske biskupije. Prije svojega biskupskog imenovanja pouzdano nije bio svećenik, a vjerojatno nije primio ni subđakonat, kao ni đakonat koji prethode svećeničkom redu. Kralj Matijaš, zalažući se 1465. godine da upravu Zagrebačke biskupije preuzme Osvald, kaže da je predaje „ne laiku, već ovom koje je upućen u svete tajne“. Sukladno tome povjesničari zaključuju kako je sve redove primio kao laik, u nekoliko dana. Kako potječe iz plemićke obitelji, razumljivo je da je neko vrijeme proveo i u kraljevoj službi.
Kralj je Vladislav II. u travnju 1500. novim zagrebačkim biskupom imenovao čanadskog biskupa Luku Baratina, a na sjednici kardinalskog konzistorija 4. srpnja 1500. papa Aleksandar VI. to je imenovanje potvrdio. Biskup Luka je rodom iz Segedina od oca Grgura i majke Helene. Njegov biskupski grb sačuvan je na mnogobrojnim pečatima i rizmičkim predmetima. Grb je vodoravno popola podijeljen. U gornjem dijelu je grif (orao i lav) s uzdignutim kandžama okrenut udesno, a na donjem je dijelu kruna, iznad štita su biskupska mitra i štap.
O Ivanu Bakaču, nasljedniku biskupa Luke Baratina svi naši povijesnici pišu da je bio biskupom od 1514. do 1518. godine. Buturac čak tvrdi da ga je papa potvrdio tek 1518. I „tada se istom mogao posvetiti za biskupa“. On je ondje pokušao pobiti Eubelovu „zabilježbu o Ivanu u arhivu Svete Stolice 9. svibnja 1511.“.
Grb biskupa Šimuna Erdodyja sačuvan je na relativno mnogobrojnim njegovim ispravama. To je obiteljski grb Bakača, odnosno Erdodyja s dodatkom znakova biskupskog dostojanstva mirtom i pored nje inicijalima S. E. Na dnu plavoga štita uzdiže se polovica zlatnog kotača, a iznad njega se propinje crveni jelen. Šimunovo biskupovanje došlo je u „fatalne godine uz Ugarsku i Hrvatsku“, a i stanje u Crkvi bilo je vrlo teško. Pojavio se naime reformatorski pokret predvođen Martinom Lutherom..JPG)
Kada je riječ o biskupu Nikoli Olahu i njegovu nasljedniku Vuku Gyulayu, postavlja se pitanje mogu li se svrstati u slijed zagrebačkih biskupa. Nije sporno što ih je kralj zakonito imenovao, već to što ih papa nije potvrdio, niti im odobrio primiti biskupsko posvećenje. Njih u slijedu zagrebačkih biskupa uopće nema u Eubelovoj Hierarchia catholica. Štoviše, papa Julije III, imenujući 4. srpnja 1550. Olaha jegarskim biskupom, naziva ga „transilvanskim klerikom“, kojeg imenuje biskupom, a ne, kako je to bilo uobičajeno, da ga odrješuje od, obveza prema jednoj biskupiji i premješta u drugu biskupsku stolicu..JPG)
Vuk (Volfgang Đulski) imenovan je zagrebačkim biskupom u doba kad se stišao sukob između dva kralja u kojemu je Ferdinand I. (1527. - 1564.) ostao pobjednikom (Ivan Zapoljski je umro 1549.), ali je to i vrijeme sultanovih pohoda (Nikola Jurišić) i osvajanja (Požega, Klis).
Za razliku od svojih prethodnika Vuka i Nikole, Pavao Gregorijanec je pouzdano bio zagrebački biskup. Kralj ga je imenovao, papa je na to pristao. Pavao potječe iz hrvatske plemićke obitelji križevačke županije. Njegov brat Ambroz steako je 1557. Medvedgrad, a kasnije i Mokrice. Grba Pavla sačuvan je na dvije isprave u Nadbiskupijskom arhivu.
Matija Bruman biskupovao je samo šest godina. Za blagdan sv. Stjepana kralja 1563. godine bilo je zakazano krunjenje kralja Maksimilijana. Biskup Matija Bruman spremao se poći na tu svečanost, međutim, smrtno je obolio i u zoru 18. kolovoza 1563. umro. Prije svojeg biskupskog imenovanja, Matija Bruman je već 25 godina bio zagrebački kanonik, najprije kantor, a potom veliki prepošt. Kaptol ga je često slao kao svojeg predstavnika pri rješavanju različitih problema..JPG)
Veliki napori pape Pija IV. da ponovno okupi prekinuti Sabor u Tridentu okrunjeni su sazivnom bulom Ad ecclesiae regimen od 29. studenog 1560. U pripremnom razdoblju Trećeg perioda Sabora susrećemo u Beču i Jurja Draškovića, kasnijeg državnika i kardinala. On se već ranije pokazao prikladan za carsku službu. Juraj Drašković nije bio neupućen u tadašnja duhovna kretanja u Crkvi i izvan nje. Nije poznato kada je zaređen za svećenika. Biskupom ga je imenovao car Ferdinand I. 22. travnja 1557., a potvdio papa Pio IV. za biskupa u Pečuhu 1560. godine.
Prema podacima Ljudevita Ivančana zagrebački kanonik Ivan Monoszloy spominje se prvi put 1550. Godine 1554. bio je varaždinski arhiđakon, a od 1562. je zagrebački prepozit. Prema pečuškom pak shematizmu imenovan je 1567. pečuškim biskupom, no Sveta Stolica ga je potvrdila 15. svibnja 1573.
U nizu zagrebačkih biskupa Petar iz Herešinca je bio 47. Prvi puta se spominje 19. travnja 1570. kao zagrebački kanonik i kalnički arhiđakon te rektor hrvatskog zavoda u Bologni. Slijed podataka iz životopisa Petra iz Herešinca može se pratiti od spomenute 1570. u Bologni. Naime, u ožujku 1571. vratio se u domovinu i postao lektor Zagrebačkog kaptola, kako je spomenuto..JPG)
Gašpar Stankovački rođen je poslije 1550., a prije 1560. godine. Potječe iz plemićke obitelji. Studirao je u Beču pa u Bologni.
Nikola Zelnicaj Stepanić studirao je u Bologni gdje je doktorirao filozofiju. 1576. imenovan je zagrebačkim kanonikom..JPG)
Šimun Bratulić pripadao je pavlinskom crkvenom redu. Bio je biskup u Zagrebu i zauzimao državnički položaj u Kraljevini Hrvatskoj.
Petar Domitrović rodio se oko 1580. u Hrvatskom zagorju. Vjerojatno je polazio gimnaziju u Ljubljani, a studirao filozofiju u Beču. U Ilirskom kolegiju u Bologni uči teologiju, a u listopadu 1597. postaje rektorom zavoda. Zaređen je za svećenika 1. travnja 1600. Za goričkog arhiđakona imenovan je 1601., a iduće godine za katedralnog..JPG)
Franjo Ergelski najvjerojatnije se školovao u zagrebačkom sjemeništu gdje je i zaređen za svećenika, a biskup Drašković imenovao ga je 1577. kanonikom. Iduće godine postao je vaškanski arhiđakon. Na Ilirskom kolegiju u Bologni studirao je filozofiju koju je i doktorirao 1586. godine. 1584. imenovan je goričkim arhiđakonom.
Benedikt Vinković rodio se 1581. u Jastrebarskom. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u isusovačkom kolegiju u Cluju, filozofiju u Beču, a teologiju u zagrebačkom sjemeništu. Od 1606. je rektor Ilirskog kolegija u Bologni. 1608. postigao je doktorat iz filozofije i obaju prava te licencijat iz teologije.
Martin Bogdan rodio se 1583. u Savskom Nartu. Od 1603. studira filozofiju u Grazu..JPG)
Petar Petretić rođen je oko 1604. godine u Hartju kod Sošica u žumberačkom kraju. Po želji tadašnjega zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića (1611.-1628.) prvo je školovanje započeo u Biskupskom dvoru, a srednje je nastavio kod isusovaca u Zagrebu s kojima je kasnije puno surađivao kao zagrebački biskup.
Martin Borković rođen je 1597. godine u mjestu Domagović. Bio je sudionik i zagovornik obnove redovničke stege u pavlina te se zauzimao za procvat svoga reda kao vrhovni poglavar, a u danima probuđenog hrvatskog povijesnog ponosa, postao je zagrebačkim biskupom..JPG)
Aleksandar Ignacije Mikulić Brokunovečki u Zagrebu je završio humanističke znanosti, a filozofiju u Beču. U zagrebačko sjemenište ušao je 1668., a iste godine poslan je u Bolognu na školovanje gdje je doktorirao oba prava..JPG)
Stjepan Seliščević rođen je 1637. u tuheljskoj župi u plemićkoj obitelji. Školovao se u Ugarskoj i u Zagrebu..JPG)
Martin Brajković rođen je u Senju oko 1668. godine. Stjecao je izobrazbu kod isusovaca u Rijeci, Beču i Trnavi, zatim u Zagrebu i Grazu, a bio je i pitomac germansko-ugarskoga zavoda u Rimu..JPG)
Mirko Esterhazi Galantski rođen je 17. prosinca 1665. u Vagryhelyu. Srednjoškolsku izobrazbu stekao je u Trnavi i Šopronu. Pavliničku redovničku odjeću obukao je 25. srpnja 1680. u Bondorfu, a prve redovničke zavjete položio je godinu dana kasnije. U Bečkom Novom Mestu potom je studirao filozofiju, a godine 1683. upućen je u Rim u njemačko-ugarski zavod Germanicum na studij bogoslovskih znanosti..JPG)
Juraj Branjug rođen je 11. studenoga 1677. u Selima. U Zagrebu je kao izvrstan đak završio srednjoškolsku izobrazbu, a onda je upućen u Beč na studij filozofije na Hrvatskom kolegiju, nakon čega je upućen na studij teologije u Bolognu. Za svećenika je zaređen 14. lipnja 1702. Zagrebačkim je kanonikom postao u ožujku 1708.
Slobodni barun Franjo Ksaver Ivan Nepomuk Klobusiczky de Zettheny, rodio se 29. listopada 1707. u Eperješu u istočnoj Slovačkoj, u uglednoj obitelji baruna Franje i Klare. Niže škole pohađa u rodnom gradu, gimnaziju u Košicama, a zatim retoriku i filozofiju u Beču kao konvikta Pazmaneum, gdje 1725. godine polaže bakalaureat kod profesora Augustina Hingerlea, isusovca iz Ljubljane.
Franjo Thauszy rodio se 23. ožujka 1698. Franjo je sjemenište polazio u Zagrebu, gdje je 20. prosinca 1710. primio tonzuru, a 20. prosinca 1715. četiri niža reda. Poslan je zatim na više studije u Beč i u tamošnjem Hrvatskom kolegiju položio je prisegu. U beču je završio tri godine filozofije i dvije teologije.
Ivan Krstitelj Paxy bio je zagrebački biskup nešto više od osam mjeseci. Rodio se oko 1720. u jegarskoj biskupiji i sakmardijskoj županiji u plemićkoj mađarskoj obitelji. Godine 1735. odlazi na studij u Beč i postaje pitomac Hrvatskog kolegija. Tri godine uči filozofiju u Beču i postiže stupanj magistra.
Josip Galjuf ubilježen je kao 65. biskup zagrebačke Crkve, kojom je upravljao od 1772. do 1786. Rođen je 20. studenog 1722. u Varaždinu, u hrvatskoj plemićkoj obitelji. Odlazi u Beč, gdje je stekao stupanj magistra, a zatim je u Rimskom kolegiju nastavio studij bogoslovlja.
Maksimilijan Vrhovac Rakitovečki rodio se u Karlovcu 23. studenog 1752. godine gdje je završio i osnovnu školu, a kako mu je otac bio premješten u Graz, Maksimilijan je tamo nastavio školovanje odlučivši se za vojničko zvanje. Kao petnaestogodišnjak se predomislio i odlučio otići u zagrebačko sjemenište gdje je 1768. primio tonzuru i niže redove. Već druge godine bio je poslan u Beč na studij u Hrvatski kolegij gdje je završio filozofiju, a nakon toga je položio doktorat iz teoloških znanosti u Bologni. Po povratku u Zagreb radio je u biskupskoj kancelariji i u sjemeništu, a 1775. biskup Galjuf zaredio ga je za svećenika. Postao je profesorom dogmatike na Zagrebačkoj akademiji i vicerektorom u Sjemeništu. 1784. godine imenovan je kanonikom. Kad je Zagrebačko sjemenište bilo ukinuto, Vrhovac je 1786. postavljen za rektora centralnog Sjemeništa u Pešti, kamo su iz Hrvatske premješteni svi bogoslovi. 21. kolovoza 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom. Nakon potvrde imenovanja od Svete Stolice u Požunu ga je 1788. godine posvetio kardinal primas Bačani, a 16. svibnja svečano je ustoličen u Zagrebu. 
Aleksandar Alagović postao je zagrebačkim biskupom u 70. godini života. Njegovo sedmogodišnje biskupovanje bilo je jako polodonosno u vjerskom, gospodarskom, političkom i nacionalnom životu Hrvatske. Alagović se rodio 30. prosinca 1760. u mjestu Manželice, sjeverno od slovačkog grada Trnave.
Kardinal Juraj Haulik Varaljski rodio se u Trnavi u Slovačkoj 1788. godine. Školovanje je započeo u Ostrogonu, nastavio u Trnavi, a studij teologije i kanonskog prava započeo je na Bečkom sveučilištu te ga završio u Trnavi. Zaređen je 1811. godine, a doktorirao 1819. U Ostrogonu je 1825. imenovan kanonikom. Velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola imenovan je 1832., a biskupom 1837. godine.
Kardinal Josip Mihalović rođen je 16. siječnja 1814. godine u Tordi, naselju Banatu. Osnovnu školu polazio je u Tordi i velikom Bečkereku, više škole u Segedinu i Temišvaru, gdje je završio bogosloviju. Zaređen je 1834. godine i postaje kapelan gradske župe u Temišvaru. Zagrebačkim nadbiskupom imenovan je 7. kolovoza 1870., a svečanost posvećenja obavljena je u katedrali 27. rujna 1871.
Zagrebački nadbiskup dr. Juraj Posilović, rodio se 24. travnja 1834. u Ivanić-Gradu. U jesen 1849. ušao je u sjemenište u Zagrebu, i tako se počeo pripravljati za svećeničko zvanje. Uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika nastavio je teološke studije u Beču, te je 1858. godine zaređen za svećenika. U Beču je 1861. godine stekao doktorat znanosti iz područja biblijskih znanosti i crkvenog prava.
Antun Bauer rođen je 11. veljače 1856. u Breznici. Srednju školu pohađa u Varaždinu i Zagrebu, a filozofsko-teološke studije u Zagrebu, Budimpešti i Beču, odakle se vratio ovjenčan doktoratom filozofskih i teoloških znanosti. Zaređen je 1879. godine. Kao svećenik kraće vrijeme obavlja kapelansku službu u župi sv. Marka u Zagrebu, zatim u Ivancu i Samoboru.
Alojzije Viktor Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezarićima, kao peto dijete Josipa i Barbare. Godine 1909. obitelj Stepinac preselila se u Krašić. Poslije završene osnovne škole, na preporuku župnika, nastavio je gimnazijske studije kao pitomac Nadbiskupskog orfanotrofija u Zagrebu.
Franjo Šeper rodio se u Osijeku 2. listopada 1905. Pučku školu pohađao je na Kaptolu, a 1924 godine maturirao je na zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. Poznanstvo s Ivanom Merzom utjecalo je na njegovu odluku za svećeničkim pozivom. Već u prvom semestru uz preporuku nadbiskupa Bauera, svoj studij nastavlja u Rimu, kao pitomac zavoda Germanicum.
Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječakog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić rođen je 20. ožujka 1949. godine u Rijeci od oca Ivana i majke Dinke, rođene Valković. Djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, gdje je završio osnovnu školu. Kao svećenički kandidat Krčke biskupije završio je klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, gdje je maturirao 1968. godine. Studij teologije započeo je u Rijeci, a nastavio u Zagrebu, gdje je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1975. godine.
Mons. Dražen Kutleša rođen je u Tomislavgradu 25. rujna 1968., od oca Kreše i majke Danice r. Ćurić. Poslije osnovne škole koju je pohađao u Prisoju (1975. - 1983.), ušao je u sjemenište i završio Klasičnu gimnaziju Ruđer Bošković u Dubrovniku 1987. Zatim je upisao i završava filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu na kojem je 1993. diplomirao. Godine 1994. postigao je bakalaureat. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 29. lipnja 1993. u Prisoju. Godine 1995. upisao je poslijediplomski studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu gdje je magistrirao 1997. i doktorirao 2001.