Aktualnosti

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u nedjelju 4. lipnja, na svetkovinu Presvetoga Trojstva, euharistijsko slavlje u Župi sv. Mihaela arkanđela u zagrebačkoj Dubravi u koncelebraciji sa župnikom fra Goranom Rukavinom, OFMCap, i nadbiskupskim tajnikom vlč. Petrom Belinom. Tijekom slavlja krstio je četvero djece iz mnogobrojnih obitelji: Rahelu, deseto dijete obitelji Jantolek; Antonija, šesto dijete obitelji Gečević; Jonu, šesto dijete obitelji Đurić, i Marcelu, peto dijete obitelji Ivanović.


Na početku misnoga slavlja biskup Šaško istaknuo je kako je Bog "ušao u našu povijest i u njoj otkriva svoju blizinu, da bi ostao s nama do svršetka svijeta. Pred otajstvom Božjega jedinstva i trojstva čovjek se mišlju i riječima nalazi pred stvarnošću koju ne može obuhvatiti, jer je otajstvo takvo da ne stane ni u misao ni u riječ. Potrebna je vjera, šutnja, molitva, klanjanje, a iznad svega ljubav."

Naglasio je kako je prekrasno slaviti svetkovinu Presvetoga Trojstva u radosti ovakvoga jedinstvenog slavlja: "Nisam našao podatak da je takvo slavlje do sada slavljeno u našoj nadbiskupiji – krštenje četvero djece i to ne bilo koje. Ona su: deseto dijete, dva šesta djeteta i jedno peto dijete u obiteljima. Njima, krsnim kumovima, djedovima i bakama i svoj rodbini donosim čestitke i blagoslov našega zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše", kazao je u uvodu euharistijskog slavlja zagrebački pomoćni biskup.


Govoreći o Presvetom Trojstvu, biskup Šaško kazao je kako "reći Trojstvo znači reći otajstvo. Nerijetko se može čuti da suvremen čovjek ne voli otajstvo, da je izgubio osjetljivost za tu zbilju ispunjenu Bogom, da se ponaša kao da mu Bog nešto želi oduzeti i da je privučen samo onim što smatra korisnim. I točno je da smo skloni proračunatosti, čudnoj težnji za slobodom u kojoj i Bog djeluje kao nepoželjni kradljivac slobode, ali otajstvo Presvetoga Trojstva nije prijeteće, ne ponižava nas u našoj ljudskosti, niti joj išta oduzima. Upravo suprotno: Bog ispunjava naše živote, što se očituje u krštenju u njegovo ime: preporađa nas vodom i Duhom Svetim na vječni život; on je dodir, svjetlo, novo ruho…"

Biskup je dodao kako nas evanđelist Ivan podsjeća "da je Božji Sin došao na svijet da bismo imali vječni život. Nije poslan da bi osudio svijet i ljude, nego spasio, darovao radost i ostao blizak. Za nas nije najveće otajstvo čovjek koji je najdalje od nas, nego nama najbliži čovjek. Njegovo otajstvo se ne umanjuje pred našim očima zbog toga što ga dugo poznajemo, nego nam njegova blizina otkriva njegovu otajstvenost. Otajstvo postaje najdubljim onda kada se osobe toliko zbliže da se uzajamno vole."


"Kada je riječ o Presvetome Trojstvu, ljudi se redovito muče s poimanjem ideje, umjesto da pristupamo onako kako nam je Bog sebe objavio – kao darivanje!", istaknuo je biskup Šaško i nastavio: "Bog je, da bi nam vratio radost vječnosti, u svojoj mudrosti učinio dvoje: prvo – on, nedohvatljiv, našoj tjelesnosti i svakoj drugoj ograničenosti – postaje utjelovljen; drugo – daruje nam sebe po svome Duhu, da bismo živjeli u njegovoj ljubavi, u njemu. To dvoje spaja se u Muci i Uskrsnuću. I nema ničega tako snažnog u čemu bi se pokazala snaga i ljepota otajstva kao u uzajamnoj ljubavi. Upravo se to, uz sve poteškoće i životne neprilike, očituje u obitelji. Ljubav kao istinsko otajstvo ljudskoga suživota, za vjernika ima smisla samo u svjetlu odnosa Oca, Sina i Duha Svetoga u Presvetome Trojstvu."


Obiteljima koje su donijele svoju djecu na krštenje zahvalio je na svjedočanstvu blizine, kršćanske radosti i odvažnosti. "Ništa ljepše ne možete učiniti za svoju djecu, nego ih upućivati na ljubav koja živi u Crkvi. Jer Crkva je rođena iz ljubavi Presvetoga Trojstva i samo po ljubavi raste, živi ljepotu, bori se i pouzdaje u Gospodina. Hvala vam za svjedočanstvo obiteljskoga zajedništva. To je svakako jedan od najsnažnijih proročkih znakova u današnjemu vremenu, kada se olako zanemari istina našega postojanja; potreba za otajstvom koje objavljuje da smo stvorenja Božja, rođeni za vječnost; da naš Stvoritelj živi onu stvarnost koja je uvijek nova: ljubav, nesebičnost, darovanost. O tome se radi u krštenju: o ljubavi i vječnosti… Na pobunu čovjeka, njegova stvorenja, Bog je odgovorio najdražim darom: svojim Sinom. U njemu nevidljivi Bog postaje vidljivim. Krštenjem se pritjelovljujemo Kristu, postajemo dionici božanskoga života; mi kršćani, mi smo Krist vidljiv u svijetu upravo po življenju ljubavi prema bližnjima."

Na kraju homilije biskup je protumačio imena krštenika i pozvao sve okupljene da zahvale Bogu i mole "da Gospodin bude vidljiv u životu ove djece u ovoj blagoslovljenoj župi i posvuda kamo ih Božja providnost vodi."