HR

Aktualnosti

Objavljeno: 11.02.2024.

Dr. fra Stipo Kljajić predvodio proslavu svetkovine Majke Božje Lurdske u Zagrebu

Središnje slavlje župne svetkovine u zagrebačkom svetištu Majke Božje Lurdske 11. veljače predvodio je član Franjevačke provincije Bosne Srebrene dr. fra Stipo Kljajić.

 
Uvodeći u misno slavlje, fra Stipo podsjetio je na riječi oca Ante Antića: Možeš doći k meni kad god želiš“, misleći na Gospu koja nas poziva k sebi. “Došli smo večeras, na njezin dan u crkvu njoj posvećenu, ne samo moliti se Bogu i Gospi, nego slaviti Isusov spomen čin Njegove muke i uskrsnuća. Da slavimo Euharistiju, a ona je izvor, vrhunac i središte kršćanskog života. Zahvalimo stoga na ovoj svetoj misi za sva dobročinstva koja nam je milostivo, po zagovoru naše Majke Božje Lurdske, udijelio.“



Uvodeći u homiliju spomenuo se “kako je ondašnji papa Ivan Pavao II., prije 32 godina, sada sveti, današnji blagdan Gospe Lurdske, proglasio „Svjetskim danom bolesnika“. Povod proglašenja upravo toga dana Danom bolesnika jest Gospa Lurdska, odnosno marijansko svetište u Lourdesu, mjestu poznatom ne samo po brojnim čudesnim ozdravljenjima, nego i kao okupljalištu velikog broja bolesnika koji ondje mole i nalaze utjehu. Cilj proglašenja Dana bolesnika, osim veće osjetljivosti za bolesnu braću i sestre, jest naglašavanje Božje svjesne pristranosti prema patnicima, prema svim bolesnima“, rekao je te primijetio da “bolest nije lijepa nego ružna stvarnost, nešto za izbjegavanje i najradije bismo se pretvarali da ne postoji. Bolesnici se nerijetko osjećaju kažnjenima, manje vrijednima, necjelovitima, a još češće ih mi činimo takvima: bilo našom neosjetljivošću bilo žaljenjem koje ih ponižava.“



U nastavku se osvrnuo na pitanje kako bismo se mi vjernici trebali odnositi prema zdravlju i bolesti, odnosno koji je kršćanski pristup ovim otajstvenim stvarnostima? “Prije svega valjalo bi znati da je zdravlje važno, no nikako najvažnije. Ukratko, cilj kršćanskoga života nije biti i ostati zdrav. Da me se ne bi krivo razumjelo: kršćanin je dužan čuvati svoje zdravlje, liječiti svoje bolesti, no njegov konačni i vrhovni cilj, ono najvažnije u njegovom životu, nije ostati „vječno zdrav“. Naše želje i izjave da je najvažnije zdravlje, da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu, onu da ozdravi, naše molitve ‘Daj, Bože samo zdravlja, za drugo ćemo lako’ u konačnici nisu posve točne: niti je zdravlje jamstvo sretnog, ostvarenog i ispunjenog života, niti je bolest jedini uzrok tuge i nesreće. Tko od nas ne poznaje radosne bolesnike i žalosne zdrave, tko ne poznaje kršćanke i kršćanine koji su, unatoč raznim bolestima, primjeri i uzori i ljudskosti i vjerničkog života? Život, nadasve kršćanski život, mnogo je više od zdravlja i bolesti!“



Druga stvarnost koju bismo trebali stalno imati pred očima, prema riječima dr. Kljajića, jest “činjenica da bolest nije Božja kazna za čovjekove grijehe. Takvo je uvjerenje, istina, vladalo u drevnim kineskim, egipatskim pa i u starozavjetnim vjerovanjima, no ono je odavno, još u vremenu proroka Jeremije - 7. stoljeću prije Krista - odbačeno. Bolesni su za Isusa žrtve, a ne krivci za svoju bolest. Ponovit ću, žrtve, a ne krivci! Bolest je i za Isusa otajstvo. Niti je ozdravio sve bolesne svoga vremena, čak ni svoga naroda, niti je otkrio uzroke bolesti, ali jest dokinuo uzročno-posljedičnu vezu između čovjekovog grijeha i bolesti. Bog, izričit je Isus, bolešću ne kažnjava čovjeka zbog njegovog grijeha, još manje zbog grijeha članova njegove obitelji, odnosno predaka. Naglašavam ovo jer se i u našim katoličkim krugovima u posljednje vrijeme tako nakaradno i opasno povezuju bolest i grijeh, jer se i s propovjedaonica mogu čuti izjave poput ‘grijeh je izvor svake bolesti’, ‘gdje nema grijeha, nema ni bolesti’, ‘bolesno dijete rađa se zbog grijeha njegovih roditelja ili praroditelja’, ‘potrebno je čistiti rodoslovlje da se ukloni bolest’ itd. - sve odreda neljudske, nebiblijske i nadasve nekršćanske izjave. Zar Isus na učeničko pitanje zašto je ovaj rođen gluhonijem, odnosno je li pogriješio on ili njegovi roditelji, nije nedvosmisleno odgovorio „niti sagriješi on niti njegovi roditelji“ (usp. Iv 9)?; zar se u krštenju ne brišu svi grijesi, uključujući i istočni, odnosno naslijeđeni grijeh?; zar toliko svetaca nije umrlo s veoma teškim bolestima? U konačnici, da je bolest posljedica čovjekovog grijeha, tko bi bio iole zdrav?“

Nadalje, naglasio je propovjednik, “bolesna osoba je pred Bogom jednako vrijedna kao i zdrava - ako ne i vrjednija. Isus gotovo stalno susreće bolesne, s njima suosjeća i pati. On je bolesnoj osobi i fizički blizak i onda kada to zabranjuju higijenske odredbe (opasnost od zaraze u slučaju gubavaca) ili religiozni propisi (opasnost od kultnog onečišćenja u slučaju opsjednutih i stranaca). U susretu s Isusom bolesni ne samo ozdravljaju nego iscjeljuju, jer ih Isus susreće kao osobe u njihovoj ukupnosti osobnosti. Ono što u čovjeku vrijedi jest osoba, a ne njezina bolest. I bolesnici su Božja djeca, jednako kao i zdravi, s tim da je bolesnima Bog bliži jer su Ga potrebniji. Čovjek nije njegova bolest: on je Božje dijete, bio zdrav ili bolestan.“



“Suosjećanje s bolesnima i priznanje njihovog potpunog ljudskog dostojanstva smatram danas osobito važnim jer se nerijetko na bolesne osobe gleda kao na necjelovite, okrnjene, i jer je suosjećanje s bolesnima vrlina. Toliko važna vrlina da je se može smatrati krepošću, jednom od najvažnijih kreposti - kako neku večer u propovijedi reče jedan fratar. I doista, tko je imalo nastojao biti blizak bolesnoj osobi, mogao je odmah uvidjeti da to nije nimalo jednostavno, još manje lako. Služiti bolesnima se može jedino iz ljubavi. Inače samo se iz ljubavi služi, a kada su u pitanju bolesni, tada na vidjelo ispliva istinitost ove tvrdnje. Stoga treba trajno zahvaljivati svim osobama koje brinu za bolesne, bilo profesionalno bilo osobno, i u sebi izgrađivati osjećaj da je briga za bolesnike naša ljudska i vjerska dužnost. Jer kršćani su pozvani pomagati bolesne i zbog toga što se upravo s njima Isus jasno i nedvosmisleno poistovjetio: „oboljeh i pohodiste me“. Ne „oboljeh i izliječiste me“, nego „pohodiste me“. Većina nas, dakle, ne može izliječiti bolesne, ali ih može pohoditi, susresti ih, priznati ih jednakovrijednim osobama, s njima barem malo supatiti i - ako ništa drugo - zajedno šutjeti. U bolesnima se doista može na poseban način susresti Krista“, rekao je fra Stipo.

Na kraju homilije potaknuo je okupljene vjernike da se “nastave utjecati zagovoru naše nebeske Majke, Gospe Lurdske, da nam kod svoga Sina, suputnika i supatnika ljudi, izmoli snagu da se nosimo sa svojim bolestima i pružimo ruku pomoćnicu bolesnima.“

IKA/Foto: Dario Zürchauer
Podijelite na: