Aktualnosti

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Šibenik, 14. studenoga 2020. godine.

Liturgijska čitanja: Mudr 3, 1-9; Rim 8, 31-39; Lk 9, 23-26
 

Draga braćo i sestre!
           
1. Današnja svetkovina svetog Nikole Tavelića u Krešimirovu gradu ima posebno značenje. Ona se odvija u jubilarnoj godini pedesete obljetnice kanonizacije Nikole Tavelića, čiju su uzornost njegovi ponosni sugrađani prepoznali te ga ovdje, od mučeničke smrti podnesene u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. godine, časte kao svog svetog Šibenčanina. Jeruzalemski gvardijan, fra Gerard Calvet, već 20. siječnja 1392. godine, šalje na više mjesta u Europi službeno izvješće o mučeništvu četvorice članova redovničke obitelji Male braće svetog Franje. Jedno takvo izvješće čuva se ovdje u Samostanu franjevaca konventualaca u Šibeniku. Stoga zahvaljujući poglavarskoj svijesti Gvardijana na Sionu imamo danas povijesno svjedočanstvo o mučeništvu Nikole Tavelića i trojice njegove redovničke subraće.
           
Dragi vjernici, u ovoj jubilarnoj godini njihove kanonizacije rado sam se odazvao, na poziv vašeg pastira mons. Tomislava Rogića, da danas s vama budem dionik ovoga Slavlja, da zajedno proslavimo dobroga Boga i da u ovim bremenitim vremenima ištemo nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetog Jakova Apostola, svetog Mihovila Arhanđela i posebno svetog Nikole Tavelića.
           
2. Vjerničkom zajedništvu naše hodočasničke Crkve na zemaljskom putu pridružuju nam se u ovom Slavlju iz nebeske domovine toliki štovatelji svetog Nikole Tavelića koji su nam u baštinu ostavili svijetli trag svetosti i koji nam ostaju solidan oslonac za životnu nadu koja ne postiđuje. U ovom trenutku posebno mislim na zauzetog promicatelja kanonizacije Nikole Tavelića, na mučenika naših vremena, svjedoka istine i čiste savjesti, blaženog kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. U ovom Slavlju osjećamo i nebesko zajedništvo zaista brojnih Božjih ugodnika i ugodnica kojima se treba ponositi ova drevna Crkva šibenska, među njima ističem službenicu Božju Majku Klaru Žižić i slugu Božjeg Oca Anta Antića.
           
Predrage sestre i braćo, sabrani na ovom Slavlju pokraj Svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, kao i svi vi, koji ste sada s nama povezani putem radija i televizije, rado vas sve u Kristu pozdravljam na čelu s biskupom šibenskim Tomislavom te s poštovanjem pozdravljam i njegovog prethodnika mons. Antu Ivasa. Srdačno pozdravljan nazočnu subraću u biskupstvu: mons. Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskog i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, mons. Zdenka Križića, biskupa gospićko-senjskog i mons. Milu Bogovića, gospićko-senjskog biskupa u miru. Od srca pozdravljam mnogopoštovanog provincijalnog ministra Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca, fra Josipa Blaževića te upravitelja Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, fra Ivana Bradarića, braću svećenike, dijecezanske i redovničke, kao i časne sestre redovnice.
          
3. Dragi vjernici, ova nam Euharistija, kako smo rekli, doziva u sjećanje i obnavlja spomen na velebno Slavlje u Rimu kada je, dana 21. lipnja 1970. godine, sveti papa Pavao VI. kanonizirao prvog sveca iz hrvatskoga naroda. Bio je to dugo čekan, željen i izmoljen događaj koji će ostati nezaboravan u povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Sveti Nikola Tavelić, kao prvi kanonizirani hrvatski svetac, na neki način sažimlje plodove svetosti u našem narodu, sve od stoljeća sedmog.
           
On simbolizira ono veliko mnoštvo iz hrvatskoga roda, one rijeke poznatih i nepoznatih, tolike majke i očeve, djedove i bake, djecu, mladiće i djevojke te starije osobe, tolike pripadnike puka i plemstva, raznih crkvenih službi i redova, staleža i zanimanja, što ih je teško nabrojiti. To su mučenici i sveci »za krst časni i slobodu zlatnu« koji dođoše iz velike nevolje te su oprali haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7, 14). Oni su naši, mi smo njima nastanjeni i baštinici smo njihove svetosti.
           
4. Vratimo se na Slavlje u Rimu 1970. godine. Novinarski kroničar opisao je taj događaj kao »hrvatski pohod na Rim« koji je Rimu i svijetu osvijetlio nepoznatu pučinu naše prošlosti i sadašnjosti. Istaknuo je da se iznova potvrdilo odano pouzdanje u Svetu Stolicu koja je omogućila, u vrijeme dok je u domovini vladao komunistički režim, prvu hrvatsku katoličku manifestaciju takve vrste. Upravo je Nikola Tavelić i njegovo proglašenje svetim u Rimu označilo početak ponovnog otkrivanja identiteta hrvatskog naroda u Crkvi i svijetu. Na svečanosti Tavelićeve kanonizacije svijet je čuo kako sveti papa Pavao VI. s dubokim poštovanjem spominje hrvatski narod. Tako nas je slavlje svetog Nikole Tavelića pred svijetom, koji nas u ideološkoj magli bivše države nije raspoznavao kao suveren narod, počelo izdizati iz pepela anonimnosti otkrivši kršćanstvo na hrvatskom tlu. Gledajući okupljeni i razdragani narod papa Pavao VI., duboko ganut susretom s hrvatskim hodočasnicima, spontano je izjavio: »Nešto slično nisam doživio, ovaj narod učinio mi je veliku radost«.
           
Proglašenjem svetim Nikole Tavelića zablistala nam je sjajna zvijezda i dobili smo novi putokaz na obzorju naše povijesti. Taj događaj u tom povijesnom kairosu u nama je probudio zdrav ponos, vratio nam pouzdanje i obnovio u narodu svijest međusobne pripadnosti i povezanosti. Sveci nas uče kako graditi zajedništvo, kako živjeti u zajedništvu s Bogom, kako živjeti međusobnu povezanost. Zajedništvo sa svecima, kao i njihova prisutnost u našem životu, unosi mir u srce i daje spokoj duši.
           
U Rimu se 1970. godine, prigodom proglašenja svetim našega Nikole Tavelića, nadalje dogodio i prvi veliki susret domovinske te iseljene Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je zagrljaja i suza radosnica poteklo tih dana u Vječnom gradu u susretima starih znanaca, prijatelja, pa i rodbine, od kojih se toliki godinama nisu vidjeli, jer je mnogima tadašnji režim onemogućio dolazak u domovinu.
           
5. Ponekad se čuje i pitanje: jesmo li zaboravili prvog kanoniziranog hrvatskog sveca Nikolu Tavelića? Ovaj jubilej i današnje slavlje te njegova liturgijska nazočnost u crkvenim slavljima govori da nismo. Iako trebamo naglasiti da su sveci naši trajni uzori i izvori nadahnuća. Njih treba ponovno i ponovno upoznavati te u novim životnim okolnostima slijediti trajnu vrijednost njihovih krjeposti. To je izazov Tavelićeva jubileja u našoj suvremenosti. Njegov misionarski žar kojim je naviještao i svjedočio Krista, prvotno u Bosni a potom u Isusovoj domovini, nadahnuće je za Crkvu i svaku kršćanku i kršćanina da smo pozvani životom, a i riječima svjedočiti da pripadamo Kristu Bogu. To vrijedi posebno danas kad ima različitih pokreta, ideja i organizacija koje nastoje javno ili prikriveno nametnuti svoj cilj mijenjajući ljudsko društvo po svom naumu, po svojim interesima, ne mareći za Božje zapovijedi.
   
A na pitanje što je ostalo od kanonizacije svetog Nikole Šibenčanina, ispravnije je odgovoriti što je tim slavljem započelo i dobilo novi zamah. Kad je ujesen 1939. godine papa Pio XII. primio u Rimu veliko hrvatsko hodočašće predvođeno našim episkopatom, nadbiskup Stepinac je tada zamolbu Papi da proglasi svetim blaženog Nikolu Tavelića povezao sa skorom proslavom 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom. U Europi je već harao ratni vihor koji se nezaustavljivo širio, a završetkom rata Crkva se u Hrvatskoj našla u novoj teškoj situaciji.
          
6. Stoga je upravo kanonizacija 1970. godine u Rimu bila početak i poticaj za nastavak Stepinčeva programa i za velika slavlja u domovini pod geslom: »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Sve se to odvijalo u nazočnosti velebnog mnoštva i u skladnom redu, počevši s Marijanskim i mariološkim kongresom u Mariji Bistrici, pa od Solina, Knina i Nina, do Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici. A kruna svemu su nezaboravni pohodi svetog pape Ivana Pavla II. i pape emeritusa Benedikta XVI. u slobodnoj i međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj, s novim beatifikacijama hrvatskih slugu i službenica Božjih.
           
Zato slobodno smijemo ustvrditi da je nakon prvog kanoniziranog hrvatskog sveca započeo slijed novih svetaca i blaženika iz hrvatskoga naroda. A veliki promicatelj proglašenja svetim Nikole Tavelića, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, sada blaženi mučenik u nebeskoj slavi, zajedno nas sa svim svetima i blaženicima zagovara u nebu pred Božjim prijestoljem. Iz nebeskih dvora blaženi Alojzije danas moli za domovinu Hrvatsku, ponavljajući ono što je sam zapisao o Nikoli Taveliću: »Kao što je on svojom mučeničkom smrću povezao našu domovinu Hrvatsku s tvojom zemaljskom domovinom svetom vezom ljubavi, tako neka njegovo svetačko uzveličanje bude vječni vez naše hrvatske domovine s tvojim Kraljevstvom nebeskim«.
           
7. Braćo i sestre, naši sveci i blaženici ponavljaju i nama ovdje sabranima pitanje iz Poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (Rim 8,35). Pavao je tu poslanicu pisao kršćanima u Rimu imajući pred sobom trpljenja i progonstva prve generacije kršćana. Riječi: nevolje, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač opisuju stvarnost trpljenja i mučeništva. Ta je stvarnost postala tijekom povijesti iskustvo onih koji su željeli slijediti Krista i bili povezani s Njim.

Crkva koja je u Šibeniku, čitava Crkva u Hrvatskoj i diljem svijeta, dapače svaki kršćanin i kršćanka, ugledajući se u mučenike i danas se susreću s pitanjem: tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Sveti Pavao kao da žuri sa sigurnim odgovorom na ovo pitanje: Ništa nas neće rastaviti od ljubavi Kristove. Ništa, niti smrt, ni tajanstvene sile svijeta, ni budućnost, ni ikoji drugi stvor, jer nam je Bog poslao Sina svoga Jedinorođenca, koji je dao život za nas. To je Ljubav koja ne iščezava. Ona je jača od svih izazova i čuva život onih koji Boga ljube do granice da daju i svoj život za Boga. Režimi progonstva prolaze, ali slava mučenika ostaje.

Mučenici su živi svjedoci Božje prisutnosti i Božjeg djelovanja u svijetu. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi Boga, taj će ga spasiti (usp. Lk 9,25). Na taj Isusov put pozvan je svaki Isusov učenik i učenica.

Dragi vjernici, Isus ne traži od nas da izgubimo materijalni život, da bismo sačuvali vječni, nego da svojim životom svjedočimo da nismo usmjereni samo na sebe, već da se u ljubavi dajemo za druge. Samo potpuni dar samoga sebe iz ljubavi donosi plod i otvara nas pravom životu. To je poruka mučenika i svetaca, to je uzor kojim nam danas svijetli sveti mučenik Nikola Tavelić.
 
8. Ima puno Isusovih sljedbenika i u današnjem svijetu. Oni su često puta tihi i nevidljivi. Ima puno dobra među nama, o tome se ne govori niti piše, ali oni nose ovaj svijet.

Braćo i sestre, u vremenu pandemije uzrokovane korona virusom budimo odgovorni jedni prema drugima i blizi onima koji trpe. Zlo se ne može pobijediti, ako nismo spremni na žrtvu. Đavao, otac laži i podjele, naš zavodnik i tužitelj, neprijatelj čovjeka, ne može nauditi Bogu, ali može nauditi čovjeku – slici Božjoj.

Stoga danas molimo pomoć svetog Nikole Tavelića i svih naših svetaca i blaženika, za njihov zagovor kod Boga. Da nas Bog sačuva od zla i svake pogibelji.

Zajedno sa psalmistom ponavljamo: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba… Tražio sam Gospodina i on me je uslišao, izbavio me je od straha svakoga“ (Ps 33).

Tako neka bude. Amen.