Aktualnosti

Od 5. do 12. rujna 2021. u Budimpešti se održava 52. Međunarodni euharistijski kongres. Katolička crkva kongresom želi promicati i produbljivati razumijevanje i čašćenje sakramenta euharistije u mjesnoj i sveopćoj Crkvi. Kongres je bio planiran za 2020. godinu, ali je odgođen za godinu dana zbog pandemije koronavirusa. Središnji događaj Kongresa bit će misa na Trgu heroja u Budimpešti 12. rujna koju će predvoditi papa Franjo.

Tijekom ovog tjedna, za vrijeme trajanja Kongresa, a uz dozvolu uredništva Živog vrela, donosimo članke o euharistijskim kongresima dvojice autora: mons. Piera Marinija, predsjednika Papinskog odbora za međunarodne euharistijske kongrese, i mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog.

Fotografija preuzeta s Cathopica

Mons. Piero Marini

Cilj euharistijskih kongresa, u svojoj biti nepromijenjen od početaka sve do Statuta iz 1986. godine, određen je Općim odredbama koje su pratile razvoj Djela: »Nastojati da se uvijek više spoznaje, ljubi i štuje Gospodin naš Isus Krist u Presvetome oltarskom sakramentu [...] te djelovati na način da njegovo kraljevstvo zavlada u društvu u cijelome svijetu.« (čl. 1)
 

Pokret kongresa, već od njegova početka, vezan je isključivo za promicanje »Euharistijskih djela« koja su uključivala nastojanja usmjerena k podupiranju i širenju pobožnosti i čašćenju Presvetoga sakramenta izvan mise. Takva euharistijska djela isticana su na prvim kongresima: klanjanje kao čin zadovoljštine, noćno klanjanje, sveta ura, popudbina bolesnima, priprava djece na prvu pričest, dnevni pohod Presvetom sakramentu, misa zadovoljštine, klanjanje s djecom, počasne straže, djelo svete popudbine, euharistijska liga, euharistijski križari, mjesečna euharistijska procesija, itd. Ipak, među svim tim »djelima« prvi promicatelji pokreta smatrali su euharistijske procesije izvrsnim sredstvom da se istakne društveni značaj euharistijskoga kulta te da se na svečan način potvrdi katolička vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a što je bilo ismijavano od strane onodobnih pozitivista.

Novo razdoblje u povijesnome hodu euharistijskih kongresa započinje početkom dvadesetoga stoljeća dolaskom na papinsku službu sv. Pija X., poznatoga i pod naslovom »papa euharistije«. Taj novi korak obilježen je poglavito brojnošću kongresa koji okupljaju sve veća mnoštva ljudi. Zajedno s tim, zamjetno raste međunarodno sudjelovanje na kongresima, koji se iz zemalja francuskoga jezičnoga područja (Francuska, Belgija, Švicarska te Jeruzalem, gdje je francuska prisutnost bila znatna) proširuju na druge krajeve: Rim (1905.), Metz (1907.), London (1908.), Koln (1909.), Montreal (1910.), Madrid (1911.) i Beč (1912.) Sami kongresi, premda čuvaju narav javnih manifestacija s ciljem osnaženja katoličke vjere u euharistiju, na stanoviti način mijenjaju svoje usmjerenje te bivaju sustavno osmišljavani u pripravi, širenju i zaživljavanju dekreta o euharistiji pape Pija X., a koji se tiču česte pričesti i prve pričesti djece. Osim što je shvaćana predmetom čašćenja, euharistija se sve više otkriva kao hrana.

Nakon prekida prouzročenoga Prvim svjetskim ratom, tradicija međunarodnih euharistijskih kongresa nastavlja se u Rimu 1922. godine, s papom Pijom XI. U prvi plan istaknuta je misao da je hostija simbol jedinstva među ljudima i sredstvo postizanja jedinstva. Po završetku rata koji je razdijelio narode i države te prouzročio milijune mrtvih mir je, naime, bio jedna od ključnih tema euharistijskoga kongresa u Rimu. Tako kongresi, koji se od tada održavaju svake dvije godine, daju prostora svjedočenju vjere u kršćansko otajstvo te sve više poprimaju međunarodni značaj, a održavaju se na svim kontinentima: Chicago (1926.), Sydney (1928.), Kartaga (1930.), Dublin (1932.), Buenos Aires (1934.), Manila (1936.), Budimpešta (1938.).

Niz je ponovno prekinut tragičnim događajima Drugoga svjetskoga rata pa je trebalo čekati sve do 1952. godine da se ponovno održi kongres, najprije u Barceloni, a potom u Rio de Janeiru (1956.) i Münchenu (1960).

Zahvaljujući rastućoj interakciji euharistijskih kongresa i liturgijskoga pokreta, poslijeratno razdoblje donosi novosti. Ako je do toga vremena završna procesija tvorila vrhunac kongresnih događanja, kao svojevrsno svetkovanje Tijelova na međunarodnoj razini, od tada se euharistijska pobožnost sve više usmjerava prema slavlju euharistije. U tome je smislu kongres u Münchenu 1960. godine, premda još uvijek u okvirima ‘tradicionalnoga’ odvijanja, označio zanimljiv razvoj ne samo s obzirom na probuđenu ekumensku osjetljivost, nego i glede nastojanja da se kongresna slavlja – ukorijenjena u oblike pobožnosti tipične za 19. st. – združe s onodobnom liturgijskom obnovom. Svima koji su stare teološke razloge za održavanje kongresa smatrali nadiđenima, dan je novi vidik euharistijskih kongresa,posebice zaslugom velikoga liturgičara oca Andreasa Jungmanna koji je predložio da se u tim međunarodnim manifestacijama pokuša na svjetskoj razini prepoznati obnavljanje antičke prakse statio urbis.

Kroz veliki dio prvoga tisućljeća rimski je biskup isticao jedinstvo svoje Crkve pohađajući razne »župe«, povjerene svećenicima, i slaveći u njima euharistiju (statio urbis). Na taj način, »kao što je papa, ili njegov posebno ovlašteni predstavnik, predsjedao u postajnome slavlju u gradu Rimu, tako i papin izaslanik, okružen biskupima iz brojnih zemalja, svećenstvom i pukom iz svih naroda, stoji na čelu slavlja [euharistijskoga kongresa, op. prev.] i prinosi žrtvu Božjemu veličanstvu« (J. A. Jungmann). Ta originalna ideja, prema kojoj euharistijski kongresi zadobivaju fizionomiju jedne statio, zamišljene kao statio orbis ili nationis, nije ostala bez osporavanja, osobito u pravoslavlju (npr. kod ruskoga teologa Nikolaja Afanassieffa).

Unatoč stanovitim poteškoćama s Jungmannovom idejom u svjetlu euharistijske ekleziologije, ona je omogućila istaknuti da euharistijski kongresi trebaju uvijek,kao svoju temeljnu svrhu, imati zadaću okupljanja vjernika iz cijeloga svijeta radi zajedničkoga slavljenja euharistijske gozbe i tako izgrađivati Crkvu, Gospodinovo tijelo. »Ne bi imalo smisla – naglašava Jungmann – i bilo bi bez ikakve koristi, veličati uzvišenost euharistije, ako ne bi bilo svetoga naroda koji biva nahranjen euharistijom i čiji je duh vođen Gospodnjim zakonom. Cilj kongresnih slavlja nije euharistija, nego Božji narod.« Novi teološki razlozi euharistijskih kongresa, istaknuti na kongresu u Münchenu, bit će preuzeti u dokumentu Sveta pričest i štovanje euharistije izvan mise, izdanome 21. lipnja 1973., a koji obnavlja vidike euharistijskoga kulta u svjetlu načelâ Drugoga vatikanskog koncila.
 

Već od početaka euharistijskih kongresa kultni vidik bio je združen s jednom drugom dimenzijom: ostvarivanjem »društvenoga Kristovog kraljevstva«, čime se htjelo ne samo reagirati na nastojanja javnih vlasti u laicizaciji društva i države, nego, štoviše, naglasiti cjelokupnu stvarnost Krista spasitelja čitavoga čovječanstva i otkupitelja svemira. Da bismo to bolje razumjeli, dostatno je zaviriti u misli sv. Pierre-Juliena Eymarda, apostola euharistije u Francuskoj sredinom 19. st. Osebujnim stilom on piše: »Veliko zlo ovoga doba jest činjenica da se Isusu Kristu ne pristupa kao Spasitelju i Bogu. Zanemaruje se njegov temelj, njegov zakon, sâma milost koja spašava. […]

Božja ljubav koja nema središte u sakramentu euharistije nema pravih uvjeta da bi bila plodnom; utrnut će se. […] Što, dakle, činiti? Vratiti se izvoru, Isusu, ne tek Isusu koji prolazi Galilejom ili Isusu proslavljenomu na nebu, nego također i prije svega Isusu u euharistiji. Potrebno je učiniti da on ‘iziđe’ iz svoga zatočeništva da bi stao na čelo kršćanskoga društva koje treba voditi i spasiti. Potrebno je za njega sagraditi palaču, kraljevsko prijestolje, dvorjane vjernih slugu, obitelj prijatelja, narod klanjatelja. To je zadaća i slava našega vremena. […] Znajmo svi: svijet napreduje ili ne napreduje razmjerno čašćenju koje iskazuje euharistiji. Tu stoji život i veličina njegove vjere, njegove ljubavi i njegove krjeposnosti. Neka sve više nadolazi ovo Kraljevstvo euharistije: predugo su zemljom vladali bezbožnost i nezahvalnost! Adveniat regnum tuum!« (P.-J. Eymard)

Na temelju toga može se zaključiti zašto je papa Leon XIII. blagoslovio »Djelo međunarodnih euharistijskih kongresa« i zauzeo se za slavljenje kongresa na nacionalnoj razini: s ciljem da se dade djelotvoran poticaj vjerskomu buđenju, ponovno istaknu bitne kršćanske teme te dade temelj novoj prisutnosti kršćana u društvu, otvarajući put značajnijoj prisutnosti katolika, udaljenih iz velikih kulturalnih gibanja 19. stoljeća.

Ideja Kristove vladavine i njegova »društvenoga kraljevstva« posebno je produbljena na kongresu u Lurdu 1914. g. Slijedom onoga što je Leon XIII. ustvrdio u enciklici o Presvetome Srcu Isusovu (25. svibnja 1899.), ne samo da se naglašavala bezgranična Kristova kraljevska vlast, nego se isticalo također da postoji »jedna euharistijska forma Kristova kraljevanja, koje ima društvenu dimenziju: da euharistija objavi ljudima njihovu autentičnu jednakost u novoj naravi Božje djece, ujedinjujući ih sve u isto dostojanstvo; ona ih čini braćom, pri čemu je pričest znak i sredstvo toga bratstva.«

 

___________________________________
Marini, P. (2014) Slaviti danas euharistijski kongres: U hodu prema »euharistijskoj formi« življenja. Živo vrelo 11, str. 3-5.