Aktualnosti

Pozdravni govor predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zagrebačkog nadbiskupa koadjutora Dražena Kutleše na 10. pastoralno-katehetskom kolokviju za svećenike u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, koji je u njegovo je ime na otvaranju 28. veljače 2023. pročitao generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak.

Oci nadbiskupi, braćo svećenici,
gospodo predavači i sudionici Okruglog stola,
voditelji radionica, poštovani sudionici Kolokvija!

Na početku Desetoga pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike iskreno vas pozdravljam i svima izražavam riječi dobrodošlice. Činim to na poseban način zahvaljujući predsjednicima Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, mons. Đuri Hraniću, nadbiskupu đakovačko-osječkom, kao i predsjedniku Vijeća HBK za kler, mons. Milanu Zgrabliću, nadbiskupu zadarskom. Oni su, zajedno sa svojim članovima, organizatori ovog Kolokvija, te na određeni način nositelji trajne izobrazbe svećenika na razini naše Crkve. Po njima, zahvaljujem i Povjerenstvu Kolokvija za sva sadržajna i druga nadahnuća, koja su – u suradnji s Generalnim tajništvom HBK – odlučili staviti pred nas u ova dva dana zajedničkoga razmišljanja te međusobnih, vjerujem, za nas sve obogaćujućih susreta.

Suvremeno doba dovelo je do mnogih promjena a jedna od najbitnijih zasigurno je i promjena poimanja o samom čovjeku. Danas, onaj Božji upit upućen čovjeku: „Adame, gdje si?“ (Post 3,9), još dramatičnije zvuči: „Adame, tko si?“ Čovjek se pogubio odgovarajući na pitanje tko je. Čovjek kao da je sve osim: ens rationale – razumno biće, homo sapiens – mudro biće, zoon politikon – društveno biće. Suvremeni čovjek svojim medicinskim, tehničkim i drugim dostignućima prkosi granicama koje mu postavlja zdrav razum i naravni zakon. Ovakav antropološki zaokret, riskira završiti u banalizaciji čovjeka i njegova dostojanstva.

Društvo bez temeljnih univerzalnih vrijednosti, koje definiraju društveni i osobni život, završava u teoretskom i praktičnom relativizmu. Relativizam pak vodi ka etičko-moralnom kaosu. Čovjek kao biće reda ne podnosi kaos pa uvodi red tiranijom tolerancije. Danas, na antropološkoj sceni, u govoru o čovjeku, imamo upravo taj trostruki korak: relativizam, moralno/etički kaos i diktaturu u ime tolerancije.

Kakav treba biti odgovor vjere? Otvorenost. Suvremena teološka misao, a tako i teološka antropologija treba poštovati doprinose drugih antropologija, kao što su biološka, filozofska, sociološka itd., ali ona ima svoju viziju čovjeka. Čovjek je homo imago Dei, i ta se vizija čovjeka često ne podudara s prethodno navedenim antropologijama. No mi nemamo alternativu, naš je put dijalog u kojem ćemo ostati vjerni temeljnom pologu kršćanske vjere. Odsustvo alternative, i vjernost pologu vjere, nije naš nedostatak već prednost, ono što kršćanstvu daje životnost.

„Lom između evanđelja i kulture nedvojbeno je drama naše epohe“, kaže papa Pavao VI. (Evangelii nuntiandi, 20). Suvremeni svijet stvara svoj kulturni mentalitet i ambijent. U ovom susretanju evanđelja i kulture ne samo da kultura ništa ne gubi od svojega, nego biva još više potaknuta da se otvori prema evanđeoskoj istini iz koje se rađaju poticaji za daljnji napredak.

Kršćanin je „čovjek vezan uz neku kulturu, o njoj ovisi, a i sam na nju jako utječe. Sam je istodobno i sin i otac kulture u koju je uronjen“ (Fides et ratio, 71). Postoji uzajamnost, kršćanin oblikuje kulturu i ona ga mijenja. U ovom trenutku razborito je postaviti pitanje: koliko mi svećenici mijenjamo kulturu ili u kojoj mjeri kultura deformira naš identitet? „…kultura nikad ne može postati kriterijem prosuđivanja, a još manje kriterijem istine glede Božje objave“ (Fides et ratio, 71).

Današnja kultura i vjera potrebite su dijaloga na svim mogućim poljima inače će svijet potonuti u još dublju dehumanizaciju. Svećenici su nekada bili ljudi kulture, nositelji preporoda. Zašto? Bili su ljudi komunikacije. Njihov dijalog je bio plod dubokog nutarnjeg uvjerenja, proizlazio je iz dubokog poštovanja i ljubavi prema čovjeku i svemu što je lijepo, dobro i istinito. Dijalog je izranjao iz vjere. Današnji dijalog proizlazi iz tolerancije, tj. pasivnog podnošenja drugoga, nezainteresiranog pripuštanja različitosti. Problem površne komunikacije problem je nas i svijeta u koji smo uronjeni, jer za istinski dijalog su sposobni samo ljudi duha i srca.

Dijalog ljudi dobre volje, a različitih pogleda, traženje i njegovanje temeljnog ljudskog zajedništva hitna je potreba našeg vremena. Od takve komunikacije smo nažalost još prilično udaljeni.

Kako pastoralno djelovati u ovim izmijenjenim okolnostima? Kako ostati dosljedan i autentičan a istovremeno otvoren za dijalog? Kako prilagoditi svoj govor mentalitetu, jeziku i kulturi današnjeg čovjeka? Ovo su samo neka od izazovnih pitanja koja ćete vjerujem, kroz predavanja, radionice i diskusije dotaknuti.

Želim Vam u radu puno dobrih i konkretnih poticaja koji će biti na korist narodu Božjem i biskupijama u kojima djelujete.

Hvala Vam za pažnju!