Aktualnosti

U petak 17. ožujka 2023. godine u 89. godini života i 64. godini svećeništva preminuo je u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu maestro don Miho Demović.


Životopis:

Dr. mo Miho DEMOVIĆ, svećenik Dubrovačke biskupije, muzikolog, glazbeni povjesničar, skladatelj, dugogodišnji glavni dirigent crkvenog zbora (regens chori) zagrebačke katedrale, rođen je 16. lipnja 1934. godine u Dubravci, kraj Dubrovnika, od oca Ive i majke Jele rođ. Glavinić.

Osnovnu školu započeo je u rodnom mjestu na talijanskom jeziku, za vrijeme talijanske okupacije 1941. Školovanje (nižu i višu gimnaziju) nastavlja u Dubrovniku, četvrti razred više gimnazije završava u Splitu, gdje je i maturirao 1953. godine.
Na Visokoj bogoslovskoj školi u Splitu studira tri godine filozofiju i teologiju, zatim nastavlja studirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1961., diplomskim radom 'Crkveni glazbenik Pavao Matijević (1867. -1901.)'. Za vrijeme studija u Zagrebu pohađao je tečajeve iz glazbene harmonije, kontrapunkta i polifone kompozicije kod prof. Albe Vidakovića, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a iz latinske i ćiriličke paleografije te diplomatike kod dr. Josipa Butorca i dr. Vladimira Mošina, na Institutu za povijest JAZU-a.

Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 9. kolovoza 1959. godine i nakon toga djeluje kao biskupski tajnik, katedralni orguljaš i nastavnik glazbe u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku.

Godine 1961. pozvan je na odsluženje vojnog roka u Štip (Makedoniju). Po povratku iz vojske, 1963. godine, iznova obavlja dužnost orguljaša i zborovođe te pomoćnika rektora katedrale u Dubrovniku.

Nakon smrti Albe Vidakovića, regensa chori zagrebačke katedrale, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper pozvao ga je u Zagreb, gdje preuzima službu katedralnoga regensa chori. U Zagrebu upisuje studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu, gdje je diplomirao 1969. godine obranom diplomskog rada 'Glazbena djelatnost Augustina Kažotića (1260? - 1323.)' i postigao zvanje diplomiranog crkvenog glazbenika. Istodobno je upisao studij muzikologije i povijesti umjetnosti, kao lektorat na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje je diplomirao i postigao zvanje profesora muzikologije 1970. godine. Na istom fakultetu upisao je i poslijediplomski studij muzikologije te je nakon obrane magistarskog rada 'Glazbena situacija Dubrovnika od druge polovine 16. stoljeća do uključivo početka 17. stoljeća s posebnim osvrtom na djelovanje Lamberta i Henrika Courtoysa' stekao zvanje magistra muzikologije, 16. ožujka 1978. godine.

Od 1976. do 1978. nastavlja poslijediplomski studij iz filozofije i muzikologije na Sveučilištu »Albertus Magnus« u Kölnu i teologije na Teološkom fakultetu u Bonnu. Nakon položena rigorosuma iz teologije, filozofije i glazbe, obranio je u Kölnu 16. prosinca 1978. godine doktorsku disertaciju 'Musik und Musiker in der Republik Dubrovnik (Ragusa) vom Anfang des 11. Jahrhunderts bis zu Mitte des 17. Jahrhunderts' i promoviran je u doktora glazbenih znanosti.

Imenovan je iznova regensom chori zagrebačke katedrale 1980. godine i u toj službi ostaje do umirovljenja 2002. godine. Osim redovitih obveza kao regens chori, djelovao je kao zborovođa, orguljaš, skladatelj te istraživač hrvatske glazbene prošlosti, posebice crkvene, a i kao nakladnik.

Objavio je niz autorskih knjiga, znanstvenih i stručnih radova, popularnih radova, niz leksikografskih članaka, skladbi, harmonizacija i transkripcija, te brojna diskografska izdanja hrvatske liturgijske i tradicijske glazbe. Sudjelovao je i na mnoštvo međunarodnih i na domaćih znanstvenih simpozija. U iznimno velikom i raznolikom opusu dominiraju dva smjera: prvi je posvećen povijesti glazbe i glazbenika u Dubrovniku i Dubrovačkoj Republici, a drugi medievističko-glazbenim temama s područja povijesti crkvene glazbe u Hrvatskoj. Dubrovački opus najbolje predstavljaju tri monografske studije o glazbi i glazbenicima na području Dubrovačke Republike. Najrecentnija među njima, objavljena 2015. u Dubrovniku, nosi naslov Glazba i glazbenici na području bivše Dubrovačke Republike za vrijeme austrijske uprave (1814.-1918.), opsegom obuhvaća više od 640 stranica i novi je doprinos kulturnoj povijesti Grada.

Na područje glazbene medievistike i crkvene glazbe kasnijih razdoblja Demović je pronašao nekoliko do sada potpuno nepoznatih hrvatskih glazbenih liturgijskih rukopisa srednjega vijeka i 18. stoljeća. Ovaj je dio njegova opusa dostupan kroz monografsko-faksimilna izdanja od kojih se izdvajaju: Zagrebački sekvencijar (1994), Trogirski evanđelistar (1997), Dubrovački beneventanski priručnik legende i obreda sv. Nikole (1998), Liturgijski recitativi iz starih hrvatskih liturgijsko-glazbenih kodeksa 10.-12. stoljeća (2000.), Dubrovački beneventanski misal (2011, faksimilno izdanje).

Osim medievističkih tema, njegove se knjige bave i afirmacijom zanemarenih i repertoarno nedovoljno poznatih hrvatskih crkvenih pjesmarica, među kojima se ističu: Osam hrvatskih misa (1996), Napivi Marijana Jaića (1997), Crkvena pjesmarica hrvatskog preporoditelja Pavla Stoosa (1998), Prva hrvatska školska crkvena pjesmarica (1999), Hrvatske pučke tiskane pjesmarice s napjevom (2001), faksimilno izdanje „Pisni…“ Atanazija Jurjevića (2012).

Kao skladatelj autor je 45 skladbi, a transkribirao je i objavio 26 transkripcija sakralne i tradicijske hrvatske glazbe. Skladao je i scensku glazbu za tragediju Elektra (1979), glazbu za crkveno prikazanje Ecce homo izvedeno na 36. Dubrovačkim ljetnim igrama 1986, te scensku glazbu za prikazanja Kako bratja prodaše Josipa Mavra Vetranovića, te glazbu za prikazanje Sv. Margareta.

Na području diskografije ističe se pionirski pothvat naslovljen Himnodijska glazba u Hrvatskoj od 10. do 12. stoljeća, objavljen u izdanju Jugotona 1981. s premijerno predstavljenim srednjovjekovnim napjevima dalmatinskih kodeksa u Demovićevoj transkripciji.

Kontinuiranim i neumornim djelovanjem tijekom gotovo punih šezdeset godina i zahvaljujući pionirskom minucioznom radu na hrvatskim rukopisnim i tiskanim glazbenim izvorima i arhivskim dokumentima, te opusom iznimno velikoga opsega i tematske raznolikosti predstavlja jedinstvenu osobnost hrvatske znanosti o glazbi Hrvatsko muzikološko društvo mu je dodijelilo „Nagradu Dragan Plamenac“ za životno djelo u 2015. godinu.

Izvan redovitih liturgijskih slavlja nastupao je na posebnim koncertima, akademijama, organizirao niz gostovanja sa zborovima u više hrvatskih župa te u inozemstvu.

Djelovao je niz godina kao zborovođa, dirigent crkvenih zborova i regens chori. Tako je u Dubrovniku vodio Mješoviti katedralni zbor, Zbor sjemeništaraca, Dječji pjevački zbor te Ženski crkveni zbor u crkvi sv. Vlahe.

U Zagrebu djeluje u dva navrata kao regens chori zagrebačke prvostolnice; od 1965. do 1970. godine i 1980. do 2002. godine, gdje ravna Muškim koralnim zborom, Zborom koralista katedrale te kraće vrijeme Mješovitim katedralnim zborom, zatim Župnim zborom crkve sv. Marka Evanđelista u Zagrebu na Gornjem gradu i Crkvenim zborom Župe sv. Marije u Zagrebu na Dolcu.

Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih muzikologa i najznačajnijim hrvatskim glazbenim povjesničarom XX. stoljeća.

Sprovodna misa bit će u utorak 21. ožujka 2023. godine u 14 sati u crkvi sv. Križa u Pičetama u Konavlima (Dubrovačka biskupija), a ukop će biti u obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju u Pičetama nakon svete mise.