Aktualnosti

Počnite ju dakle žarko i revno moliti. Nastavite ju žarko i revno zazivati u svakoj pojedinoj obitelji. Ako to cijela naša draga Hrvatska učini, nema se čega bojati.

Znam da je teško probiti led u gradu, da se krunica tu uvede u obitelji. Razlog je taj, što su gradski ljudi mnogo više podložni ljudskom obziru negoli je seljak. Građanin misli, da će izgubiti na ugledu, ako ga se vidi u kući, gdje moli krunicu. Da li je tome zbilja tako? Sigurno ne! Ta povijest pozna mnogo velikih ljudi, koji su krunicu držali u ruci bez ikakva uštrba za svoj znanstveni glas, što više s najvećom koristi za svoje zvanje, ma kakvo bilo, kao što je i razumljivo.

Povijest Crkve pozna velike vojskovođe, koji se nisu sramili svete krunice, kao što je Radetzky; ona pozna velike muzičare kao što je Haydn, koji priznaje da mu je molitva krunice dala gotovo najviše podstreka za stvaranje; ona pozna velike učenjake kao što je Ampere, koji se nije stidio poput malog djeteta klečati s krunicom u ruci pred oltarom; ona poznaje velike govornike, političare i borce za slobodu svoga naroda, kao što je O'Conell, koji je u najtežim časovima držao krunicu u ruci, smatrajući ju jačim sredstvom za slobodu Irske, nego ikoje drugo sredstvo, kojim se ljudi služe; ona pozna glasovite liječnike, kao što je profesor medicine Recamier, koji priznaje da mu je najveće uspjehe u medicini pribavila sveta krunica; ona poznaje tisuće priprostih seljaka i radnika, kojima je krunica najjača podrška mukotrpnog života. A nije li to nešto veliko, makar to bili i sitni mali ljudi?

O taj nesretni ljudski obzir! Koliko je ljudi bacio na koljena pred zlatnim kumirima vremena, poput onih ljudi što su pali na zemlju, da se poklone zlatnom kipu Nabukodonozorovom. No koliko je isto tako nebeskih dobara lišio ljude taj nesretni ljudski obzir!

Ne budite barem vi robovi ljudskih obzira, robovi lažnog duha vremena, koji vodi u propast. Vratite se starim lijepim i prekorisnim kršćanskim običajima. Molitva nije samo običaj, koji nam je stavljen na volju. Ne! Molitva je krvava nužda našega života. Bez nje smo propali, po njoj smo sigurno spašeni. Dao Bog da to samo ne spoznamo prekasno.

U nekom društvu poveo se razgovor i o krunici. Jer je duh vremena tako tražio, počela su i gospoda i gospođe podrugljivo govoriti o krunici. Jedan poznati liječnik, koji je sjedio u društvu, zamoli za riječ, pa onda progovori ovako: »I ja  sam prije, vjerujte mi, mislio kao i vi. No znate li što me je dovelo do drugog mišljenja? Bio sam asistent na jednom anatomskom  institutu, kad  li jednog dana donesoše jednu siromašnu bakicu, koja je umrla na klinici. Imao sam sve prirediti, da studenti mogu nesmetana raditi na lješini.

Htio sam ponajprije razriješiti ukočene ruke. Opazih, da je oko njih umotana krunica. No opazih osim toga, da nad cijelim likom starice lebdi neki rajski mir i neko tako blažena čuvstvo, da sam bio potresen u dno duše. I nehotice sjetio sam se svoje majke, koja je upravo tako kao i ova starica ležala na smrtnoj postelji.

Nisam bio u stanju da dirnem više tijelo starice, jer mi je srce bilo prepuno. Od toga časa mi  je krunica nešto sveto. Ona mi je znak pobjede nad grobom i smrti.« - Ona će dragi moji vjernici, biti i za nas znak pobjede nad svim nevoljama koje taru nas i našu domovinu, ako je svi prihvatimo pobožno u ruke!