Aktualnosti

Bazilika Srca Isusova u Zagrebu, 27. ožujka 1938.

Na današnji dan prije 83 godine zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac predvodio misno slavlje u Bazilici Srca Isusova, u Zagrebu. Na tom misnom slavlju održao je znamenitu propovijed katoličkoj akademskoj mladeži o odnosu katoličkog intelektualca prema svome narodu, narodnoj egzistenciji i slobodi.
 
U nastavku donosimo dijelove spomenute propovijedi:

Prilike naime svuda u svijetu tako se razvijaju, da uvjereni katolik intelektualac, kojemu vjera nije prazni cimer nego srž života, biva često posmatran u najmanju ruku kao natražnjak. Na njegovu adresu padaju nerijetko neukusni vicevi; unosni položaji za njega su nepristupačni, ako ne pogazi svoje uvjerenje; ne rijetko biva smatran kao neprijatelj vlastitog naroda, ako ne reče amen i na najnevjerojatnije ispade pojedinaca, koji su uzeli patent na patriotizam. Koliko dakle mora da bude čvrst u vjeri, stalan u načelima i ustrajan u radu intelektualac katolik, da se uzdrži na površini i ne potone u glibu materijalističke sadašnjice!
 
Katolički intelektualac i narod
Ako može istinski napredovati čovjek bez glave i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju koja se istinski skrbi oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
 
No ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću narodnu inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni na to da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li možda upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?
 
Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj već zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
 
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svog naroda. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje.
 


Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?
 
Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti.
 
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove tvrdnje bajke, nego što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.
 
Što znači ljubiti? Amare est bonum vele! Ljubiti, reći će, htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro kojem se radi; onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.
 
A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda? Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.


 
Katolici i narodna egzistencija
Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka, jer ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se ne da života potomstvu? Zar zato jer nema kruha? Ne! Jer redovito siromasi imadu najviše djece! Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece.
 
Katolici i sloboda
Treće dobro o kojem se danas toliko pjeva, ali kojeg je malo u svijetu, jest sloboda. Od svega vidljivog stvorenja čovjek je jedini, koji zna što je taj veliki dar Božji. Dar je to što ga po prirodi ide bilo kao pojedinca bilo kao narodnu cjelinu. Ali ona je uistinu dar Božji!
 
I stoga slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod, koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih. A ne primaju je zahvalno iz ruku Božjih oni, koji u slobodi gledaju oslobođenje od sviju obaveza i prema Bogu i prema bližnjemu te misle, da smiju nekažnjeno gaziti sva ljudska i Božja prava...
 
Crkva i suvremeni problemi
To su evo tri dobra, koja prava ljubav želi svome narodu. I tko mu negira ova dobra nije mu prijatelj. Jer ako mu negira vjeru, bit će brzo kraj egzistenciji. Ako mu negira egzistenciju onda nema koristi od slobode. Ako mu negira slobodu djece Božje, vanjska sloboda bez unutarnje odvest će ga brzo u rasulo i propast.
 
Ljudi trče za mjehurićima od sapunice, a zlato gaze nogama. Što bi imalo biti na prvome mjestu stavljaju na zadnje, a što nije ni spomena vrijedno smatraju idealom savršenstva. I da nema Crkve s njezinim vječnim istinama, izgubili bismo na koncu ne samo vjeru, nego i razum i čitavu baštinu djedova. Ne čudite se, dakle, ako Crkva koji put drukčije sudi i radi, nego što želi ovaj ili onaj.
 
Katolici i rasizam
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju, da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav, nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome!
 
Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu - Oče naš koji si na nebesima!
 
I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.
 
Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni, da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće.

Hrvatska straža, 29. ožujka 1938., br. 72., str. 2-3.

 
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 229-235.

Cijelu propovijed možete pronaći na internetskoj stranici: stepinac.zg-nadbiskupija.hr.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije