Aktualnosti

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
svetkovine Rođenja Gospodinova ('Danja misa')
u Župi sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu
Petak, 25. prosinca 2020., u 11 sati
 

 

Braćo i sestre, u vjerničkoj radosti Božjega utjelovljenja, prenoseći vam čestitke našega nadbiskupa, kardinala Josipa, čestitam vam Božić! Čestit Božić cijeloj župnoj zajednici, predvođenoj župnikom, velečasnim gospodinom Josipom (Đurbekom), a s nama ovo zajedništvo slavlja dijeli i prof. fra Ante (Crnčević).

Sretan Božić svim suradnicima i suradnicama, onima koji služeći bližnjima pokazuju Božićno lice naše Crkve svakoga dana! Sretan Božić obiteljima, roditeljima, djedovima i bakama, djeci i mladima! Sretan Božić bolesnima, napuštenima, siromašnima i tužnima.

Sretan Božić svima koji osjećaju svoju malenost, koji su povrijeđeni, razočarani; koji osjećaju težinu života…, jer danas slavimo istinu da je Isus došao biti s čovjekom u svakoj nesigurnosti i tjeskobi, naročito tamo gdje nedostaje ljudske sućuti!
Sretan Božić svima koji su prostorno blizu, a možda su se udaljili od Boga i dalekima koje je život udaljio od Markuševca, Zagreba i hrvatske domovine! Sretan Božić onima koji misle da im ne treba Božić i onima koji su zarobljeni mržnjom prema vjernicima.

Neizrecivo je otajstvo da se Bog ponizio i postao prosjakom ljubavi kucajući na ljudsko srce. Isus nije došao osuditi čovjeka i svijet, nego ga spasiti. Ta Radosna vijest uvijek se suočava s grijehom koji nas zatvara i razara. Pred svemogućim Bogom koji nam se daruje u bespomoćnome Djetetu nemamo izgovor, jer ljubav ne traži izgovor, ni opravdanje ni objašnjenje. Pred ljubavlju zahvaljujemo, priznajemo svoja lutanja, kajući se za svoje grijehe i moleći preobrazbu srca kao početak Božjega svijeta.
 

Homilija

 

Liturgijska čitanja: Iz 52, 7-10; Ps 98, 1-6;
Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-5.9-14
 

1. Sve što postoji ima svoj početak. I u našemu životu postoje početci koje pamtimo, koji su nam važni i koji upućuju na druge početke, jer shvaćamo da smo usred nečega što nas nadilazi.

O riječima, o Riječi koja nam je upravo naviještena, o početku, o Proslovu Evanđelja po svetome Ivanu, razmišljali su tumači Svetoga pisma, ponirali u njega jezikoslovci i filozofi, raščlanjivali ga povjesničari, pokušali ga prereći umjetnici svih vrsta i svih razdoblja: od pjesnika, dramaturga, preko slikara i glazbenika, do filmskih izražaja i najnovijih komunikacijskih iskoraka.

Početak tako privlačan suvremenosti, osobito u nastojanjima da se prirodnim znanostima dopre do razloga i trenutka koji će ipak čovjeku ostati skriven, oko kojega se uzalud i nepotrebno stvaraju sukobi znanstvenih spoznaja i vjere. Svijet ostaje nerazumljiv bez onoga početka u kojemu sve dobiva svoj smisao, koji je bez Boga samo nejasno polazište, premisa koju se mora uzeti u obzir.

S Bogom i njegovom Riječju po kojoj je sve stvoreno; koja se utjelovila i postala vidljivom, sve ima svoj smisao, sve postaje čudesna skladba, ne samo ljepota i ono što nas oduševljava, nego i trpljenje, ljudske ograničenosti, naša konačnost i čežnja za vječnim. Jer, ono što ima početak ima i svoj kraj. Svaki život ima svoj početak, ali na toj širokoj slici, naš je život već usred nečega, kao što, na primjer, Dante započinje svoj poemu: „Posred našeg životnoga puta…“

2. Dok razmišljamo o svojim obiteljima, o ovoj župi, neposredno vidimo da je ta povijest duga i da smo mi usred te povijesti. Početak je nepregledno daleko i duboko.

Pa ipak, taj početak daje značenje, ljudi ga prenose i čuvaju, prepoznaju njegove tragove i svoje živote oblikuju prema njemu. Taj Početak, koji nam je i danas naviješten, je Radosna vijest o Božjoj ljubavi, o njegovu planu koji pokazuje da je Dijete u jaslama Božja riječ, njegova ljubav. Ta riječ se u evanđeoskim zapisima razlaže u mnoštvo riječi, u rijeku razgovora, susreta, naputaka, pogleda, suza, šutnje…

Taj početak Evanđelja ostao nam, kao prvi tekst, sačuvan na grčkom, gdje Riječ znači 'logos'. U toj je riječi sadržano ono što je logično, ono što pripada dijalogu, ono što skuplja i stavlja zajedno.

Koliko samo naših riječi uspijeva spojiti osjećaje, smisao, neizrečenosti, doživljaje i nadanja. Koliko stane u riječ 'oprosti', 'hvala'; koliko u iskrenost izjave: 'Volim te.' Što sve u sebi ovdje u Markušecu nosi riječ 'potres'; što u svijetu danas spajaju riječi koje prije nekoga vremena ne bi značile ništa, kao što je 'Covid'; ili bi bile lišene posebnih emocija.
Božja Riječ, Logos, Smisao, stvarateljski čin, njegova Ljubav povezuje nezamislivo i seže u nedostupnost, prekoračuje ljudske granice u početak i završetak.

3. Braćo i sestre, mi neprestano, htjeli to ili ne, pokušavamo staviti zajedno sva naša iskustva: brige i susrete, nezadovoljstva i uspjehe. Ta su iskustva često suprotstavljena. I njih nastojimo objediniti smislom. I to je jedna od suvremenih muka, kada ne uspijevamo povezati radost i bol, nadu i razočaranja, život i smrt.

Kada si na snažan način proturječe dva iskustva, kako se to događa u slučaju smrti voljenih osoba, smisao je izložen kušnji. I nije rijetkost da je tada šutnja puno snažnije svjedočanstvo od naših riječi koje ne uspijevaju u jedno povezati te napetosti. Zato u najvećim trpljenjima jedina riječ koja zadržava značenje jest Božja riječ i molitva.

Tu istinu, tu životnu složenost na dojmljiv način čuva pučki izražaj Božića, a to su jaslice. One su mjesto gdje se sve drži zajedno: nebo i zemlja, prolaznost i vječnost, čudo rađanja i otajstvo trpljenja. Jaslice povezuju jednostavnost i siromaštvo pastira te svečanost i raskošnost mudraca; tamu noći i sjaj neba; uobičajenu tišinu i pjev anđela; grubost grijeha i blagost milosrđa…

Sve je povezano i sjedinjeno. Božić je svadbeno otajstvo neba i zemlje, smrtnosti i besmrtnosti. U toj noći slobodno zapjevamo riječi iz Vazmenoga hvalospjeva: „Ovo je noć koja nebesko sa zemaljski, božansko s ljudskim povezuje.“

I na slavlje Božića možemo staviti masku, predstavljati ga u raznim oblicima, ali njegova srž ostaje Radosna vijest koja čovjeku daje doprijeti do Početka i Završetka, jer nam se Bog po vjeri daje kao Ljubav. Počevši od ljubavi, samo od ljubavi možemo vidjeti kako je na početku sve bilo povezano, sjedinjeno, i kako samo grijeh, slobodno odvajanje i odbacivanje Boga i čovjeka, razdvaja tu sjedinjenost, narušava sklad i dovodi do nerazumijevanja, sukoba i tuge.

Bog je postao čovjekom da bi ponovno povezao što je grijeh, unoseći smrt, razdvojio. To je značenje početka kojim se ponovno obnavlja svijet i čovjek. Zbog toga smo danas u Zbornoj molitvi molili da je Bog divno stvorio ljudsko dostojanstvo i još ga divnije obnovio.

I dok se ovdje postavlja montažna dvorana, da bude mjesto zajedništva vjernika, ne zaboravimo da se Bog utjelovio, 'ušatorio se među nama', da bi i naš život mogao biti spojenost, ponovno sastavljanje komadića. Samo je u ljubavi sve spojeno. Za njom imamo istinsku čežnju i ona nam je potrebna kao snaga u svim našim teškoćama. Hvala vam, dragi vjernici, što to svjedočite i u ovome vremenu.

4. Svjetlo istinsko nas stavlja pred Gospodina čiji sjaj ne može podnijeti pogled zaustavljen na zemaljskom. Naš Bog je Bog slave, ali ne boravi u zemaljskoj slavi; Bog svjetla, ali boravi u nedostupnu svjetlu; naš se Bog zaogrće slabošću do te mjere da ga je teško prepoznati. Zato nam danas pruža znakove da ga prepoznamo i da se ne iznenadimo, kada ga susretnemo u svome siromaštvu i u bijedi drugoga čovjeka.

Isus nas uči prepoznati Boga u jaslama, da se ne sablaznimo pred njegovom mukom, kada nije više bio nalik čovjeku. U Božiću je neprepoznatljiv zbog malenosti i prevelike ljudskosti, a na križu mu je i ona oduzeta. I dok k jaslicama rado pristupi svaki čovjek, u ganuću zbog početka života, od križa su svi pobjegli i odvraćali lice.

Lažno je svjetlo ono koje toliko osvjetljava ljepotu ljudskosti da se ne vidi njegova cjelina, a ona obuhvaća i našu smrtnost. Svjetlo istinsko u toj cjelini vidi radost koja nije zaustavljena na ljudskoj riječi, već pogađa smisao našega postojanja, naše čežnje za ljubavlju i naše vječnosti u Bogu.

Sveta nas obitelj uči da prihvatimo život i onda kada ga neposredno ne vidimo, od njegova početka u krilu majke, do njegova završetka, kada čovjek ne može više izgovoriti niti jednu riječ. Naš ljudski početak i završetak ne pripada snazi ljudske riječi, nego one Božje, koju trebamo izgovoriti mi ljudi, da bismo sačuvali ljudskost, smisao, Božji projekt sa svakim od nas i cijelim svijetom.

Zato danas ne zaboravite najbližima izgovoriti Božju riječ o ljubavi, slobodno spomenutim trima riječima: Hvala. Oprosti. Volim te. Redoslijed izaberite sami, onako kako vam srce govori dok gledamo sliku utjelovljene Riječi u jaslicama.

Amen.