Sinoda

Darko Fiket novinar je i urednik na Zagorskom radiju, ministrant u Župi sv. Jelene Križarice u Zaboku te župni medijski suradnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije. Kao predstavnik vjernika laika Krapinskog dekanata g. Fiket aktivno je sudjelovao na zasjedanjima Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, stoga donosimo njegov osvrt na proživljeno iskustvo sinodskog hoda.
 
Sabirući dojmove na kraju sinodskog puta, moram reći da sam prije svega iznenađen hrabrošću i brojnošću ideja, želja i prijedloga koje su u svojim interventima iznijeli članovi Sinode tijekom svih četiriju zasjedanja. Ova je Sinoda potaknula puno pitanja, ali i puno inicijativa. Čini mi se da je temeljna poruka da Crkva želi biti bliska obiteljima, svakom svom članu, štoviše, Crkva želi biti bliska i onima koji se sada ne nalaze unutar Crkve zbog raznih drugih situacija koje im to priječe.
 
Crkva želi pomoći obiteljima u prenošenju kršćanske vjere novim naraštajima. Svakako da je župa mjesto susreta sa živim i uskrslim Kristom, djelatnim u Crkvi. Naše župe moraju biti središta nove evangelizacije. U razmatranjima i sugestijama dotaknuli smo se i važnosti posvećenog života i trajne formacije za svećenike i redovnike, bogoslove i sjemeništarce, zatim da smo mi vjernici laici danas na osobit način pozvani naviještati Evanđelje, u zajedništvu s Crkvom.



U raspravama dotaknuli smo se i osjetljive teme mjesta mladih u Crkvi i društvu, mladih koji su sadašnjost i budućnost čovječanstva i Crkve.
 
U društvenom životu potreban nam je temeljit, sveobuhvatan dijalog: s kulturom kojoj je potreban novi savez vjere i razuma; s odgojem za cjeloviti razvoj osobe; s društvenim komunikacijama, gdje se često oblikuju savjesti i koje pružaju novu prigodu da se dođe do ljudskog srca; sa znanošću jer biva saveznicom u humaniziranju života kada ne zatvara čovjeka u materijalizam.
             
Danas u ovom vremenu otuđenja i odbačenosti jedni od drugih, imamo veliku odgovornost da se novom evangelizacijom ne predaje samo neka informacija o Bogu i spasenju po Isusu Kristu, nego da se njome prvenstveno prenosi sâmo spasenje, a to znači novi život. Kršćanska vjera je novi vječni život nastao krštenjem. Taj novi život se prenosi navještajem koji je nošen Duhom Svetim. Duh Sveti je onaj koji je poslan da dovrši Isusovo djelo i izvrši svako posvećenje (IV. euharistijska molitva). Zato je potrebno iskustvo Duha Svetoga i njegova djelovanja u nama.
           
Apostoli su tri godine slušali Isusa i mogli su to iskustvo i dalje propovijedati. A ipak im je Isus rekao da čekaju dok ih ne odjene u Silu odozgor. Tek su tada oni postali sposobni ne samo autentično propovijedati, nego i prenijeti spasenje na druge ljude. Zato se nakon prve Petrove propovijedi na dan Duhova obratilo na kršćansku vjeru tri tisuće ljudi (usp. Dj 2,41).
           
Među nama živi i djeluje velik broj malih i jednostavnih ljudi, koji u svojoj svakodnevici uspijevaju, svjedoče, mole. Oni su sjeme, svjetlo i nada. I mladi uspješni pojedinci i njihove obitelji podnose žrtvu, neprimjetno živeći ovdje, među nama, kao uzori i poticaji. Na nama je sijati sjeme, a Bog će odlučiti kada će ono dozreti i donijeti plod.
 
Imamo divnih uzora pa rado ističem poruku fra Bonaventure Dude o bl. Alojziju Stepincu: „Taj njegov 'Ostajem!' ima posebnu težinu za napasti koje još uvijek traju: napustiti domovinu radi veće sigurnosti. Stepinac je čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, Stepinac je čovjek savjesti“.
 
A sâm bl. Alojzije Stepinac rekao je riječi koje i danas itekako vrijede: „Karaktera danas treba više nego ikada. Treba nam ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ - kao klisura...“


           
I na kraju, zahvaljujem dragom Bogu što mi je udijelio milost biti sudionikom ovog velikog događaja Crkve zagrebačke u okrilju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Zahvaljujem uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću za svu pastirsku brigu i ljubav u vodstvu Nadbiskupije kao i strpljivost koju gaji prema svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima, a napose prema nama vjernicima laicima kojima je omogućio da budemo oni koji će svojim prijedlozima doprinijeti boljitku i razvoju nove evangelizacije u našemu narodu i Nadbiskupiji.
 
Zahvalu, naravno, upućujem i pomoćnim biskupima kao i cjelokupnom Tajništvu naše Sinode, ali na osobit način zahvaljujem i Tiskovnom uredu koji su bili važna poveznica u izvještavanju o sinodskom hodu Zagrebačke nadbiskupije. Sva naša zasjedanja su protekla u vrlo pozitivnoj atmosferi ispunjenoj plodnim radom i bratskim i sestrinskim zajedništvom.
           
Sinoda je hod i taj se hod nastavlja i iznova počinje, iako smo zaključili sva sinodalna zasjedanja. Svi zajedno sada imamo priliku i obvezu, nastojati i truditi se da odluke, preporuke i zaključke provodimo u životu Crkve, ali i u živote svakoga od nas. O ozbiljnosti i odgovornosti svakoga od nas u Crkvi, uvelike će ovisiti  plodovi Sinode.