Riječ Svetog Oca

Slijediti Isusa znači ići putom služenja

Riječ „služenje“ danas je pomalo izblijedjela, postala je nekako otrcan izraz. Ali u evanđelju ima precizno i konkretno značenje. Služenje nije izraz uljudnosti: to znači činiti poput Isusa, koji, sažimajući u nekoliko riječi čitav svoj život, kaže kako nije došao „da bude služen, nego da služi i život“ (Mk 10, 45). Tako je rekao Gospodin. Dakle, ako želimo slijediti Isusa, moramo ići putom koji je On sam zacrtao, a to je put služenja. Naša vjernost Gospodinu ovisi o našoj raspoloživosti za služenje. A to nas, kao što znamo, skupo stoji jer „miriše na križ“. No, dok rastemo u brizi i raspoloživosti prema drugima, iznutra postajemo sve slobodniji, sve sličniji Isusu. Što više služimo, to više osjećamo Božju prisutnost. Napose kad služimo onima koji nam ne mogu uzvratiti, siromasima, prigrljujući teškoće i potrebe sa suosjećanjem: upravo tada otkrivamo koliko nas same Bog ljubi i prihvaća.
19.9.2021.

Križ je most između prošlosti i budućnosti

Obnavljajući svoju zahvalnost građanskim i vjerskim vlastima koje su mi iskazali gostoprimstvo, želio bih reći köszönöm [hvala vam]: hvala tebi, narode Mađarske. Hvalospjev koji je pratio Kongres obraća ti se ovako: „Tisuću godina križ je bio stup tvojega spasenja, neka ti i sada taj Kristov znak bude obećanje bolje budućnosti“. To je ono što vam želim, neka vam križ bude most između prošlosti i budućnosti! Vjerski osjećaj je žila kucavica ove zemlje, toliko vezane za svoje korijene. Ali križ, zasađen u zemlju, osim što nas poziva da se dobro ukorijenimo, podiže i pruža ruke prema svima: poziva nas da svoje korijenje održimo čvrstim, ali bez podizanja bedema; crpiti s izvora, otvarajući se žednima našega vremena. Moja je želja da budete takvi: utemeljeni i otvoreni, ukorijenjeni i puni poštovanja. Isten éltessen! [Najljepše želje!] „Misijski križ“ simbol je ovog Kongresa: neka vas dovede do toga da svojim životom naviještate oslobađajuće Evanđelje bezgranične Božje nježnosti prema svakome. U današnjoj gladi za ljubavlju to je hrana koju čovjek čeka.
12.9.2021.

Poslanica Galaćanima – 8. Djeca smo Božja

Apostol s velikom smionošću tvrdi da je identitet primljen krštenjem toliko nov da nadilazi razlike koje postoje na etničko-religijskoj razini. Naime, to objašnjava ovako: „Nema više: Židov – Grk!“; kao i na društvenoj razini: „Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko!“ (Gal 3, 28). Te se izraze često čita previše brzopleto, a da se ne shvaća revolucionarna vrijednost koju sadrže. Pisati Galaćanima da u Kristu „nema ni Židova ni Grka“, za Pavla je bilo isto što i pravi preokret na etničko-vjerskoj razini. Židov je, zbog činjenice da pripada izabranom narodu, bio povlašten u odnosu na pogane (usp. Rim 2, 17-20), i sâm Pavao to potvrđuje (usp. Rim 9, 4-5). Ne čudi, dakle, da ovo novo Apostolovo učenje može zvučati kao krivovjerno. „Ali kako to, svi jednaki? Pa svi smo različiti!“
8.9.2021.

Ozdravljenje srca počinje slušanjem

Evanđelje današnje liturgije stavlja nam pred oči Isusa koji liječi gluhonijema čovjeka. U izvješću upada u oči način na koji Gospodin čini to znamenje. Čini to ovako: odvodi gluhonijemog na stranu, stavlja mu prste u uši i dodiruje mu jezik slinom, zatim pogleda prema nebu, uzdahne i kaže: Effatà, to jest „Otvori se!“ (usp. Mk 7, 33-34). Pri drugim ozdravljenjima, za jednako ozbiljne bolesti, kao što su oduzetost ili guba, Isus ne čini tolike geste. Zašto sada sve to čini, unatoč tome što je od njega zatraženo samo da položi ruku na bolesnika (usp. r. 32)? Zašto čini te geste? Možda zato što stanje te osobe ima posebnu simboličku vrijednost. Gluhonijemost je bolest, ali sadrži u sebi i jednu simboliku. Ta simbolika ima što za reći svima nama. O čemu se radi? Radi se o gluhoći. Taj čovjek nije mogao govoriti jer nije mogao čuti. Naime, Isus, da bi izliječio uzrok njegove bolesti, prvo mu stavlja prste u uši, a zatim na usta, ali prvo u uši.
5.9.2021.

Poslanica Galaćanima - 7. Bezumni Galaćani

On to čini ne zato što nisu pametni, nego zato što su, a da toga nisu niti svjesni, u opasnosti da izgube vjeru u Krista koju su s tolikom oduševljenjem prigrlili. Bezumni su zato što ne primjećuju da im prijeti opasnost da izgube najdragocjenije blago, a to je ljepota novosti Krista. Apostolovo čuđenje i tuga izbijaju iz svakog retka Poslanice. S gorčinom u srcu potiče te kršćane da se sjete njegova prvog navještaja, kojim im je ponudio mogućnost da steknu slobodu kojoj se ni u snu nisu mogli nadati.

Apostol upućuje Galaćanima pitanja s namjerom da prodrma njihove savjesti: zato je tako oštar. Riječ je o retoričkim pitanjima, jer Galaćani jako dobro znaju da je njihov dolazak k vjeri u Krista plod milosti primljene propovijedanjem evanđelja. Vodi ih do vrela kršćaninova poziva. Riječ koju su čuli od Pavla usredotočena je na Božjoj ljubavi, koja se u punini očitovala u Isusovoj smrti i uskrsnuću.
1.9.2021.

Opasnost religioznosti vanjštine

Evanđelje današnje liturgije prikazuje neke pismoznance i farizeje koji su začuđeni Isusovim stavom. Sablažnjavaju se jer njegovi učenici uzimaju hranu bez prethodnog tradicionalnog obrednog pranja. Misle u sebi: „Ovakav način ponašanja suprotan je vjerskoj praksi“ (usp. Mk 7, 2-5).

I mi bismo se mogli zapitati: „Zašto Isus i njegovi učenici zanemaruju te predaje?“ U suštini, to nisu loše stvari, već dobre obredne navike, jednostavna pranja prije blagovanja. Zašto Isus ne pazi na to? Zato što mu je važno vratiti vjeru u središte. Vidimo to neprestano u Evanđelju: to vraćanje vjere u središte. I spriječiti opasnost koja vrijedi za te pismoznance jednako kao i na nas: obdržavati vanjske formalnosti stavljajući srž vjere u drugi plan. I mi mnogo puta „uljepšavamo“ dušu lažnim sjajem. Vanjska formalnost a ne srž vjere: to je opasnost. To je opasnost religioznosti vanjštine: izvana izgledati dobro zanemarujući čišćenje srca. Uvijek postoji napast „dovesti Boga u red“ nekom vanjskom pobožnošću, ali Isus se ne zadovoljava takvim štovanjem. Isus ne želi vanjštinu, želi vjeru koja dolazi do srca.
29.8.2021.

Poslanica Galaćanima – 6. Opasnosti Zakona

Pavao je bio ispravan, imao je svoje mane – mnoge, bio je užasnog karaktera – ali je bio ispravan. Što je licemjerje? Kad mi kažemo: pazite, ovaj je licemjer, što time želimo reći? Što je licemjerje? Može se reći da je to strah od istine. Licemjera muči strah od istine. Radije se pretvara nego da bude to što jest. To je kao neko uljepšavanje duše, uljepšavanje u stavovima, uljepšavanje u načinu postupanja: tu nema istine. „Bojim se biti to što jesam i skrivam se tim stavovima“. A ta prijetvornost sprječava hrabrost otvoreno govoriti istinu i tako lako bježi od obvezi da je se govori uvijek, posvuda i usprkos svemu.

Prijetvornost vodi to toga: do poluistina. A poluistine su prijetvornost: jer istina je ili istina ili nije istina. A poluistine su taj način postupanja u kojem nema istine. Pojedinac se radije, kao što sam rekao, pretvara nego da bude to što jest, a ta prijetvornost sprječava tu hrabrost otvoreno govoriti istinu. I tako bježi od obaveze – a to je zapovijed – uvijek govoriti istinu, govoriti je posvuda i govoriti je usprkos svemu. U okruženju u kojem su međuljudski odnosi obilježeni formalizmom, lako se širi virus licemjerja. Osmijeh koji nije od srca, onaj trud biti dobar sa svima, a zapravo ni s kim…
25.8.2021.

​Utjelovljenje nas poziva prepoznati Isusa u drugima

Isusove riječi izazivaju veliku sablazan: On kaže da je Bog odlučio očitovati samoga sebe i ostvariti spasenje u slabosti ljudskog tijela. To je tajna utjelovljenja. Upravo je Božje utjelovljenje to što izaziva sablazan i što za te ljude – ali često i za nas same – predstavlja stanovitu prepreku. Isus, naime, kaže kako je on istinski kruh spasenja, koji donosi život vječni, samo njegovo tijelo je taj kruh spasenja.

Kaže da je za ulazak u zajedništvo s Bogom, prije no obdržavanje zakona i vjerskih propisa, važno biti u konkretnom i stvarnom zajedništvu s njim. Jer je spasenje došlo od njega, u njegovu utjelovljenju. To znači da ne trebamo slijediti Boga u snovima i slikama veličine i moći, nego ga treba prepoznati u Isusovu čovještvu i, samim tim, u braći i sestrama koje svakodnevno susrećemo na svomu životnom putu. Bog se utjelovio i kad mi to kažemo, u Vjerovanju, na Božić, dan naviještenja, kleknemo na koljena da se poklonimo tom otajstvu utjelovljenja. 
22.8.2021.

Poslanica Galaćanima – 5. Propedeutička vrijednost Zakona

Sveti Pavao, koji je silno ljubio Isusa Krista i koji je dobro razumio što je spasenje, učio nas je da “djeca obećanja“ (Gal 4, 28) – to jest svi mi, opravdani Isusom Kristom – nisu pod jarmom Zaklona, nego su pozvani na zahtjevan način života u slobodi evanđelja. Zakon ipak postoji. Ali postoji na drugi način: sam Zakon, Deset zapovijedi, ali na drugi način, jer sam od sebe ne može opravdati jednom kad je Gospodin Isus došao.

I zato u današnjoj katehezi želim to objasniti. Pitamo se: koja je, prema Poslanici Galaćanima, uloga Zakona? U odlomku koji smo čuli, Pavao tvrdi da je Zakon bio kao neki pedagog. To je lijepa slika, ta slika pedagoga o kojoj smo govorili na prošloj audijenciji, slika koja zaslužuje da je se shvati u njezinu pravom značenju.
18.8.2021.

Poniznost je put koji vodi u slavu neba

Na današnju svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u liturgiji se razliježe Veliča. Ovaj je hvalospjev kao neka „fotografija“ Majke Božje. Marija „veliča Gospodina jer pogleda na poniznost službenice svoje“ (usp. Lk 1, 47-48).

Poniznost je Marijina tajna. Poniznost je privukla Božji pogled na nju. Ljudsko oko uvijek traži veličinu i daje se zaslijepiti blještavilom. Bog, međutim, ne gleda vanjštinu, Bog gleda srce (usp. 1 Sam 16, 7) te je očaran poniznošću: Boga očarava poniznost srca. Danas, gledajući na Mariju na nebo uznesenu, možemo reći da je poniznost put koji vodi u nebo. Riječ „poniznost“ dolazi od latinske riječi humus, što znači „zemlja“. Zvuči paradoksalno ali da bismo se uspeli visoko, na nebo, moramo ostati nisko, kao zemlja! Isus nas tome uči: „koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14, 11). Bog nas ne uzdiže zbog naših talenata, zbog bogatstava, zbog sposobnosti, već zbog poniznosti. Bog je zaljubljen u poniznost. Bog uzdiže onoga koji se ponizuje, koji služi. Marija, naime, ne pripisuje samoj sebi drugog „naslova“ doli službenica: ona je službenica Gospodnja (Lk 1, 38). Ne govori drugo o sebi, ne traži drugo za sebe.
15.8.2021.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr