Naslovna » Dokumenti » Riječ Svetog Oca

Riječ Svetog Oca

Bog ozdravlja i vraća dostojanstvo čovjeku

Evanđelje nam danas pokazuje Isusa koji slijepcu od rođenja vraća vid (usp. Iv 9, 1-41). No, to čudo nije dobro prihvaćeno od više osoba i skupina. Pogledajmo to malo detaljnije.

No, prije toga, želim vam reći ovo: uzmite danas Ivanovo Evanđelje i vi sami pročitajte o tome Isusovom čudu, prelijep je način na koji ga Ivan opisuje. To je deveto poglavlje, pročita se za dvije minute. Pokazuje kako postupa Isus i kako postupa ljudsko srce: dobro ljudsko srce, mlako ljudsko srce, bojažljivo ljudsko srce, hrabro ljudsko srce. Deveto poglavlje Ivanova Evanđelja. Učinite to danas, puno će vam pomoći. I kako je to znamenje prihvaćeno od ljudi?

19.3.2023.

Biti apostoli u apostolskoj Crkvi

Što, dakle, znači biti apostoli? To znači biti poslan vršiti jedno poslanje. Temeljan događaj, koji može u tome smislu poslužiti kao primjer, jest onaj kad Uskrsli Krist šalje svoje apostole u svijet, prenoseći im vlast koju je On sam primio od Oca i darujući im svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju čitamo: „Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (20, 21-22).

Drugi temeljan vid toga „biti apostol“ je poziv, to jest pozivanje. Tako je bilo od samog početka, kad Gospodin Isus „pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu“ (Mk 3, 13). Ustanovio ih je kao grupu, pridavši im naslov „apostoli“ da budu s njim i da ih šalje propovijedati (usp. Mk 3, 14; Mt 10, 1-42). Sveti Pavao se u svojim poslanicama ovako predstavlja „Pavao… pozvan za apostola“, to jest poslan (1 Kor 1, 1), te nadalje: „Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje“ (Rim 1, 1) i insistira na tome da je „apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih“ (Gal 1, 1). Bog ga je pozvao još od krila majčina da naviješta evanđelje među poganima (usp. Gal 1, 15-16).

15.3.2023.

Isus žeđa za našom ljubavlju

Evanđelje nam ove nedjelje stavlja pred oči jedan od najljepših i najfascinantnijih Isusovih susreta, onaj sa Samarijankom (usp. Iv 4, 5-42). Isus i učenici zastaju kraj jednog zdenca u Samariji. Dolazi neka žena i Isus joj kaže: „Daj mi piti“ (r. 8). Želim se zadržati upravo na tom izrazu: daj mi piti.

Prizor nam prikazuje žednog i umornog Isusa koji pušta Samarijanku da ga u najtoplijem dijelu dana, u podne, nađe na zdencu i poput prosjaka traži okrepu. To je slika Božjeg poniženja: Bog silazi nama u Isusu Kristu radi otkupljenja, dolazi k nama. U Isusu je Bog postao jedan od nas, sišao je k nama; žedan poput nas, trpi istu vrućinu kao i mi. Promatrajući taj prizor, svatko od nas može reći: Gospodin, Učitelj, „traži od mene piti. Trpi dakle žeđ jednako kao i ja. Žeđa za mnom. Uistinu si mi blizu, Gospodine! Vezan si za moje siromaštvo – ne mogu to vjerovati! – uzeo si me s dna, s najniže točke moga bića, gdje nitko ne može do mene doprijeti“ (P. MAZZOLARI, La Samaritana, Bologna 2022., 55-56). I došao si k meni, dolje, i odveo me odatle, jer si žeđao i žeđaš za mnom. Isusova žeđ, naime, nije samo tjelesna, ona izražava najdublju žeđ našeg života: to je prije svega žeđ za našom ljubavlju. On je više od prosjaka, On žeđa za našom ljubavlju. To će zorno izići na vidjelo na vrhuncu muke, na križu; tamo će Isus, prije smrti, reći: „Žedan sam“ (Iv 19, 28). Ta žeđ za ljubavlju ga je dovela do toga da siđe među nas, da se ponizi, da bude jedan od nas.

12.3.2023.

Drugi vatikanski koncil: Evangelizacija kao služenje

Vjerovjesnik/ca, naime, uvijek prenosi ono što je on sam ili ona sama primio/la. To je prvi napisao sv. Pavao: evanđelje koje je on navješćivao, i koje su zajednice primile i u kojem su ostale postojane, isto je ono koje je i sam Apostol primio (usp. 1 Kor 15, 1-3). Vjera se prima i vjera se prenosi. Taj crkveni dinamizam prenošenja Poruke obvezuje i jamči autentičnost kršćanskog navještaja. Isti Pavao piše Galaćanima: „kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet“ (1, 8). Lijepo je to i to dobro pristaje uz mnoga shvaćanja koja su u modi…

8.3.2023.

U Isusovoj školi učimo vidjeti Božju ljepotu na licima ljudi

Zadržimo se nakratko na tom prizoru i zapitajmo se: u čemu je ta ljepota? Što to vide učenici? Spektakularnu pojavu? Ne, nije to. Oni vide odsjaj svjetla Božje svetosti na licu i odjeći Isusovoj, savršenoj slici Oca. Objavljuje se Božje veličanstvo, Božja ljepota. Ali Bog je Ljubav te su, dakle, učenici svojim očima vidjeli ljepotu i sjaj Božje ljubavi utjelovljene u Kristu. Imali su predokus raja. Kakvog li iznenađenja za učenike! Toliko su dugo pred svojim očima imali lice Ljubavi, a da nikad nisu primijetili koliko je lijepo! Tek sad to shvaćaju, s velikom, neizmjernom radošću.

Isus ih, zapravo, tim iskustvom izgrađuje, priprema ih za još važniji korak. Uskoro će, naime, morati znati prepoznati u njemu tu istu ljepotu, kad uziđe na križ i lice mu bude unakaženo. Petru je to teško shvatiti: želio bi zaustaviti vrijeme, „zamrznuti“ taj prizor, ostati tamo i produžiti to čudesno iskustvo. No, Isus to ne dopušta. Njegovo se svjetlo, naime, ne može svesti na „čaroban trenutak“! Tako bi postalo nešto lažno, umjetno, nešto što se raspršuje u magli prolaznih osjećaja. Krist je, naprotiv, svjetlo koje pokazuje put, kao što je to bio stup od ognja za narod u pustinji (usp. Izl 13, 21). Isusova ljepota ne otuđuje učenike od stvarnosti života, nego im daje snagu da ga slijede sve do Jeruzalema, sve do križa. Kristova ljepota ne otuđuje, nego te uvijek vodi naprijed, ne daje ti da se skrivaš: samo naprijed!

5.3.2023.

Nagovor pape Franje uz Angelus na Prvu korizmenu nedjelju

Evanđelje ove Prve korizmene nedjelje predstavlja nam Isusa u pustinji kojeg kuša đavao (usp. Mt 4, 1 – 11). Đavao [diabolus] znači „razdornik“. Đavao uvijek želi stvarati razdor, a to je ono što predlaže iskušavajući Isusa. Pogledajmo, dakle, od koga ga želi razdvojiti i na koji način ga iskušava.

Od koga đavao želi odvojiti Isusa? Nakon što je od Ivana na Jordanu primio krštenje, Isusa je Otac nazvao: „Sin moj, Ljubljeni!“ (Mt 3, 17), a Duh Sveti je sišao na njega u obliku goluba (usp. r. 16). Evanđelje nam tako predstavlja tri božanske Osobe sjedinjene u ljubavi. Potom će sam Isus reći da je došao na svijet da nas učini dionicima jedinstva koje postoji između njega i Oca (usp. Iv 17, 11). Đavao, pak, čini suprotno: on stupa na scenu da bi odvojio Isusa od Oca i odvratio ga od njegove misije jedinstva za nas. On uvijek dijeli.

26.2.2023.

Duh Sveti - protagonist navještaja

Kad Isus kaže svojim učenicima – a i nama: „Pođite!“, ne priopćava samo neku riječ. Ne. Prenosi nam ujedno Duha Svetoga, zato što se samo zahvaljujući njemu, Duhu Svetom, može primiti Kristovo poslanje i pronositi ga dalje (usp. Iv 20, 21-22). Apostoli, naime, ostaju zatvoreni iz straha u dvorani Posljednje večere sve dok ne dođe dan Pedesetnice i Duh Sveti silazi na njih (usp. Dj 2, 1-13). U tome trenutku strah nestaje i njegovom će snagom ti, uglavnom nepismeni, ribari promijeniti svijet. „Ali ako ne znaju govoriti…“. Riječ Duha Svetoga, snaga Duha je ta koja će ih vodi da mijenjaju svijet. Navještaj evanđelja, dakle, ostvaruje se samo u snazi Duha, koji prethodi misionarima i pripravlja srca: On je „pokretna sila evangelizacije“.

22.2.2023.

Božja ljubav nema mjere

„Izvanrednost“ je ono što nadilazi granice uobičajenog, što nadilazi uobičajene prakse i uobičajene kalkulacije diktirane razboritošću. Mi, općenito, nastojimo naprotiv sve imati u redu i pod kontrolom, na način koji odgovara našim očekivanjima: iz straha da nam neće biti uzvraćeno odnosno da ćemo se previše izložiti i potom ostati razočarani, radije volimo samo one koji nas vole, činimo dobro samo onom tko je dobar s nama, velikodušni smo samo s onim tko nam može uzvratiti neku uslugu. Onome pak koji rđavo postupa s nama uzvraćamo istom mjerom, tako smo u ravnoteži. No, Gospodin nas opominje: to nije dovoljno! Mi bismo rekli: to nije kršćanski! Ako ostanemo na običnosti, u ravnoteži između davanja i primanja, stvari ostaju kakve jesu. Kad bi se Bog vodio tom logikom ne bi nam bilo nade u spas! No, na našu sreću, Božja je ljubav uvijek „izvanredna“, odnosno nadilazi uobičajene kriterije kojima mi ljudi živimo svoje odnose.

19.2.2023.

Papina poruka za korizmu 2023. godine

Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.

17.2.2023.

»Žar u srcu, noge na putu« (usp. Lk 24, 13-35)

Slika “nogu na putu” još jednom nam doziva u pamet neprolaznu vrijednost missio ad gentes, poslanja koje je uskrsli Gospodin dao Crkvi da navijesti evanđelje svakoj osobi i svakom narodu, sve do nakraj svijeta. Danas više nego ikada čovječanstvo, ranjeno tolikim nepravdama, podjelama i ratom, treba Radosnu vijest mira i spasenja u Kristu. Koristim zato ovu priliku da još jednom ponovim: »Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju zadaću naviještati ga ne isključujući nikoga, ne kao oni koji nameću novu obavezu, nego kao oni koji dijele jednu radost, ukazuju na obzor ljepote i koji pozivaju druge na bogatu gozbu« (isto, 14). Misijsko obraćenje ostaje najvažniji cilj koji si moramo postaviti kao pojedinci i kao zajednica, budući da je »misijsko djelovanje paradigma svakog djelovanja Crkve« (isto, 15).

16.2.2023.

Prethodna 1 2 3 4 5 Sljedeća