HR

Nadbiskupija

Osnutak Zagrebačke biskupije

Nakon smrti posljednjeg Trpimirovića mađarski kralj Ladislav I. Arpadović, pozivajući se na svoja »legitimna prava« kao brat Jelene »Lepe«, udovice kralja Zvonimira, 1091. godine s vojskom ulazi u Posavsku Hrvatsku te na tom području uspostavlja svoju vlast, a na mjesto vladara postavlja svojeg nećaka Almoša.

Po ondašnjem pravnom shvaćanju odlučio je novu državu, ne samo stvarno, nego i u crkvenom pogledu odijeliti od preostalog dijela Hrvatske, tj. izdvojiti je iz jurisdikcije »hrvatskog biskupa«. Posluživši se povlasticom koju je mađarski kralj sv. Stjepan I. kao »apostolski kralj« dobio od pape Silvestra II., oko 1094. godine (između druge polovice 1093. godine i prve polovice 1095. godine) u Zagrebu je osnovao biskupiju koju je podredio mađarskoj Ostrogonskoj metropoliji.

Papa Urban II. (1088.-1099.), kao zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, nije odobravao Ladislavovu politiku prema Hrvatskoj pa se zato Ladislav priklonio protupapi Klementu III. (Wibert Ravenski) i dobio od njega naknadno odobrenje za osnutak biskupije u Zagrebu. Kad je opet bilo uspostavljeno crkveno jedinstvo, Zagrebačka biskupija nastavila je činjenično postojati bez posebnog odobrenja zakonitog pape, ali i bez njegova protivljenja.

Izvorna povelja o osnutku biskupije nije sačuvana, ali se o tom činu doznaje iz povelje ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134. godine (najstarija sačuvana isprava hrvatske zemlje između Save i Drave), u kojoj se navodi da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju »da opet privede, biskupskom brigom, na put istine one koje je idolopoklonstvo udaljilo od pravog bogoštovlja«. Za sjedište novoosnovane biskupije Ladislav je odredio utvrđeni grad Zagreb, koji se tada prvi put spominje u povijesti, a koji je svojim geografskim položajem predstavljao prirodna vrata iz Posavske Hrvatske u Primorsku Hrvatsku. Za prvog zagrebačkog biskupa, prema Felicijanovoj povelji, »pronašao je prikladnoga Čeha, muža časna života koji se zvao Duh. Njega je po svojem kapelanu Fanciki postavio pastirom iste Crkve, a ovaj je izabrao za njezine djelatnike ljude iz Šomođske i Zaladske županije«.

Ladislavovo političko i vojničko djelo u Hrvatskoj ubrzo je propalo jer je već 1095. godine, nakon njegove smrti, vojvoda Almoš morao napustiti Hrvatsku. Ostala je i održala se jedino Zagrebačka biskupija, čije se jurisdikcijsko područje prostorno podudaralo s područjem nekadašnje Sisačke biskupije.

Arpadovići su se na hrvatsko prijestolje vratili nakon šest godina, ali ne više silom oružja nego ugovorom, odnosno kad su Hrvatska i Mađarska stupile u personalnu uniju s kraljem Kolomanom, koji je 1102. godine u Biogradu na moru okrunjen i hrvatskom krunom. Premda se tada čitava Hrvatska našla pod jednim vladarom, Zagrebačka biskupija nije dokinuta ili podvrgnuta Splitskoj metropoliji, nego je 1180. godine izdvojena iz Ostrogonske metropolije i kao sufraganska biskupija podređena Kaločkoj metropoliji, kasnije Kaločko-bačkoj nadbiskupiji.

Tako je ostalo sve do uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije i uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine 1852. godine. Iako su zagrebački biskupi bili podređeni mađarskoj metropoliji, uvijek su bili svjesni hrvatskih interesa i nastojali su u crkvenopravnom pogledu biti što neovisniji. Štoviše, u sudobnosnim razdobljima hrvatske povijesti upravo su zagrebački biskupi bili vođe hrvatskog naroda i branitelji hrvatske državnosti.

Izvor: Šematizam Zagrebačke nadbiskupije 2023. 
 
Podijelite na: