Nakon smrti posljednjeg Trpimirovića, mađarski kralj Ladislav Arpadović, pozivajući se na svoja „zakonita prava“ kao brat Jelene-Lepe, udovice kralja Zvonimira, ulazi 1091. godine s vojskom u Posavsku Hrvatsku te je predobiva za sebe i za svoju vladarsku kuću. Mjesto sebe ostavlja u njoj kao vladara sinovca Almoša i tako je stvarno otrgne od države Hrvatske.

Po ondašnjem pravnom shvaćanju on dosljedno ide dalje te odjeljuje i na crkvenom polju Posavsku Hrvatsku od metropolije u Splitu i ostale Hrvatske te osniva u Zagrebu biskupiju oko 1094., točnije - po povijesnim vrelima - između druge polovice 1093. i prve polovice 1095. godine. Razlog je osnivanja biskupije taj što je sjeverna Hrvatska bila daleko od biskupskih sjedišta u Splitu, Kninu i Ninu, pa je ovdašnji kršćanski narod lako mogao zapasti u vjersko neznanje i krivovjerje. To je vjerski razlog i potpuno je opravdan.

Uz taj razlog vjerojatno je postojao i drugi, politički razlog, da se što jače utvrdi utjecaj vladarske kuće Arpadovića u Hrvatskoj. Zagrebačku biskupiju podvrgava metropolitu u Ostrogonu, pod kojim ona ostaje do god. 1180., kada je potpala pod Kaločku metropoliju i ostala pod njom sve do svog uzdignuća na stupanj nadbiskupije i Hrvatsko-slavonske metropolije (1852. god.).

Papa Urban II. (1088. – 1099.), kao zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, nije odobravao Ladislavovu politiku prema Hrvatskoj pa se zato Ladislav obratio na protupapu Klementa III. (Wibert Ravenski) i dobio od njega naknadno odobrenje za osnutak biskupije u Zagrebu. Kad je opet bilo uspostavljeno crkveno jedinstvo, Zagrebačka biskupija nastavila je činjenično postojati, bez posebnog odobrenja zakonitoga pape, ali i bez njegova protivljenja.

Istom papa Grgur IX. godine 1227. potvrđuje darovnice i povlastice Zagrebačke biskupije, među kojima i Felicijanovu presudu iz 1134., najstariju sačuvanu ispravu hrvatske zemlje između Save i Drave. Nije poznato da postoji Ladislavova povelja o osnutku biskupije. Kralju Ladislavu su poslije smrti u Ugarskoj iskazivali svetačko štovanje, bez pravnog proglašenja svetim, ali je njegovo svetačko štovanje Sveta stolica naknadno prihvatila kao činjenicu, kao što je prihvatila i Zagrebačku biskupiju kao gotovu činjenicu.

Ladislavovo političko i vojničko djelo u Hrvatskoj ubrzo je propalo, a vojvoda Almoš već je 1095. morao napustiti Hrvatsku. Ostala je i održala se jedino Zagrebačka biskupija koja je imala sve razloge za svoj opstanak.

No Arpadovići se šest godina kasnije vraćaju na hrvatsko prijestolje, ali ne silom oružja nego dogovorom i ugovorom. Hrvatska ulazi u osobno sjedinjenje s Mađarskom, čime se spajaju dvije kraljevine pod jednim te istim kraljem. Bio je to mađarski kralj Koloman Arpadović koji se godine 1102. u Biogradu na moru kruni i hrvatskom krunom. Tako je ugarsko-hrvatski kralj mogao nastaviti pokroviteljsku zadaću nad Zagrebačkom biskupijom.