Aktualnosti

Da je svećeništvo Kristov poziv i dar Crkvi, zajednici i svijetu najbolje svjedoče dvojica ovogodišnjih zlatomisnika Zagrebačke nadbiskupije - vlč. Stjepan Bakran i mons. Ivica Kecerin. Zaređeni po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera, 29. lipnja 1963. godine, njihovi se putovi ubrzo razilaze. Iako na različitim stranama svijeta, svaki je na svoj način doprinio i ostavio trag u pastoralnom djelovanju, uvijek služeći dobru, čovjeku i Bogu.

„Trojedini Bože, daj da uvijek ljubim Tebe i u Tebi sve ljude“
Iako danas u zasluženoj mirovini koju provodi u Svećeničkom domu sv. Josipa na zagrebačkom Kaptolu zajedno s još 36 svećenika, 76-ogodišnji vlč. Stjepan Bakran uvijek se rado prisjeća svoje mladosti. Unatoč mnogih neugodnosti koje je doživio i kojima je svjedočio zbog tadašnjeg režima, dječački i „bogoslovski“ dani ostali su mu u lijepom sjećanju. O mladoj misi, koju je slavio u rodnoj župi u Gornjoj Stubici i danas govori s oduševljenjem: „Nitko nije imao toliko ljudi na mladoj misi, bilo je vrlo svečano. No to se ne može riječima opisati“. Mladomisničko geslo „Trojedini Bože, daj da uvijek ljubim Tebe i u Tebi sve ljude“, bilo je misao vodilja u njegovu 46-ogodišnjem pastoralnom radu u kojem je, priznaje, uvijek privlačio mlade naraštaje. Prva postaja njegova svećeničkog puta bila je Župa sv. Ilije kod Varaždina gdje je bio u službi župnog vikara. Nedugo zatim odlazi u Daruvar na tri godine, te u župe Gaj i Antunovac gdje boravi 14 godina, da bi nakon 29 godina župnikovanja u zagrebačkoj župi sv. Klare, u kolovozu 2009. završio svoje pastoralno djelovanje.

Govoreći o svećeničkom pozivu nekada i sada, vlč. Bakran ističe kako je očita razlika između generacija svećenika zaređenih prije 50 godina i onih danas, ponajviše zbog toga što su njegovi vršnjaci mnogo trpjeli i samim time teže živjeli. No bez obzira na to napomenuo je činjenicu da je tada bilo mnogo više svećeničkih kandidata nego danas pa su zbog toga i kriteriji bili stroži. „Zbog najmanje gluposti letjeli bismo van“, u šali je dodao, te zaključio da su se mnoge stvari danas promijenile, no cilj svećenika ostao je isti – „naviještati Evanđelje, svjedočiti i truditi se darivati Bogu i ljudima“.



Svećenik mora uvijek imati vremena za svoje župljane
Jedini ovogodišnji zlatomisnik koji se može pohvaliti inozemnim pastoralnim iskustvom je mons. Ivica Kecerin, donedavni župnik Župe Pohoda BDM na Dolcu.
Nakon svoje mlade mise, koju je proslavio samo dan nakon svećeničkog ređenja, prvo pastoralno iskustvo stječe u župama u Donjoj Kupčini te u Šišljaviću. Nakon 12-ogodišnje službe u Karlovačkom Pokuplju, odlazi u Kanadu gdje postaje župnikom Župe Hrvatskih Mučenika u Mississaugi, te tako hrvatska dijaspora postaje središte njegova pastoralnog rada. „Svaki početak je težak i kada sam tek došao, Kanada je brojila oko 200 hrvatskih obitelji. Prilikom mojeg odlaska 2006. godine, broj hrvatskih obitelji porastao je na 1200“, kazao je mons. Kecerin, te napomenuo da su upravo te obitelji zaslužne za sve što se tih godina izgradilo, i materijalno i duhovno. Isto tako, prema njegovim riječima, ne smije se umanjiti doprinos hrvatske dijaspore u Kanadi za vrijeme Domovinskog rata. „Neke hrvatske obitelji nisu išle na godišnji odmor kako bi uštedjele novac i tako pomagale Hrvatskoj“, rekao je mons. Kecerin, ali i podsjetio da su župnici bili ti koji su inicirali skupljanje financijskih sredstava i potrepština u župnim prostorijama.



Kao dugogodišnji župnik te delegat za inozemnu pastvu u Kanadi i voditelj najveće hrvatske misije u Mississaugi priznaje da tamošnji Hrvati više njeguju obiteljske vrijednosti, nego što je to u Hrvatskoj. Govoreći o svećeništvu, mons. Kecerin naglasio je da svećenik uvijek mora biti bliz ljudima i služiti: „Svećenik mora uvijek imati vremena za svoje župljane. Često kažem da on mora biti svećenik po Srcu Isusovu“. I sam se trudio slijediti te postulate jer bi često dolazio prije početka mise, sjedio u ispovjedaonici i čekao ljude da dođu. Jednostavno nije htio propustiti šansu, posebice kod mladih ljudi. Činjenica da ga župljani iz Mississaugija prilikom dolaska u Hrvatsku redovito posjećuju, samo je dokaz da znaju cijeniti sve ono što su zajedno proživjeli, ne zaboravljajući njegov veliki doprinos hrvatskim obiteljima u Kanadi i dijaspori općenito.