Uputa o biskupijskim sinodama

 

Predgovor

U apostolskoj konstituciji "Sacra disciplinae leges" s kojom je bio obznanjen sadašnji Zakonik kanonskoga prava, sveti otac Ivan Pavao II. stavlja među temeljne elemente koji, prema II. vatikanskom koncilu označuju pravu i istinsku sliku Crkve "nauk, prema kojemu je Crkva predstavljena kao narod Božji a hijerarhijska vlast se predlaže kao služenje; nauk prema kojemu se Crkva smatra "zajedništvom" i koja, stoga, određuje odnose koji trebaju postojati između partikularnih Crkava i sveopće Crkve, te između kolegijaliteta i primata; nauk, osim toga, po kojemu su svi članovi naroda Božjega, na svoj način, sudionici trostruke Kristove službe: svećeničke, proročke i kraljevske" (1).

U svojoj obvezi vjernosti koncilskom naučavanju, Zakonik kanonskoga prava dao je, među ostalim, obnovljeno lice tradicionalnoj ustanovi biskupijske sinode, u kojoj se, pod različitim naslovima sabiru svi gore spomenuti ekleziološki dometi. U kanonima 460 do 468 nalaze se pravne norme koje treba obdržavati za slavljenje ove crkvene skupštine.

Nedavno, osobito nakon objavljivanja Zakonika kanonskoga prava, umnožile su se partikularne Crkve koje su slavile ili kane slaviti biskupijsku sinodu, priznatu kao važno sredstvo za ostvarivanje koncilske obnove. Osobito se spominje II. pastoralna sinoda rimske biskupije, zaključena na svetkovinu Duhova 1993, čije je slavljenje pružilo rimskom prvosvećeniku Ivanu Pavlu II. prigodu da dade dragocjene pouke. Osim toga, u posljednjim desetljećima, ističu se i drugi oblici izražavanja biskupijskog zajedništva, poznati ponekad kao "biskupijske skupštine", koje, premda pokazujući zajedničke značajke sa sinodama, ipak nemaju pravi kanonski oblik.

Često se smatralo zgodnim, obzirom na biskupijsku sinodu, objasniti odredbe crkvenoga zakona te razviti i odrediti postupak kako je izvesti (2), uz čvrsto uvažavanje svega što određuje Zakonik kanonskoga prava. Osobito je poželjno da i "biskupijske skupštine" ili druge sjednice, ukoliko svrhom i sastavom sliče sinodi, nađu svoje mjesto u sklopu kanonske discipline prihvaćanjem kanonskih propisa i ove Upute, kao jamstvo njihove djelotvornosti za upravljanje partikularnom Crkvom.

Zbog interesa koji može postojati u pripravljanju biskupijske sinode ovoj Uputi dodaje se, samo kao naznaka, Dodatak u kojemu su nabrojeni glavni sadržaji što ih Zakonik kanonskoga prava prepušta biskupijskim propisima.

Stoga, Kongregacija za biskupe i Kongregacija za evangelizaciju naroda, odgovorne za ono što se odnosi na vršenje biskupske službe u latinskoj Crkvi (3), predstavljaju ovu Uputu svim biskupima latinske Crkve. Na taj način one ili nastoje odgovoriti na zahtjeve mnogih biskupa željnih bratske pomoći u slavljenju biskupijske sinode, ili pridonijeti uklanjanju nekih nedostataka i neslaganja koji su se ponekad pojavili.

I. Uvod u narav i svrhu biskupijske sinode

Kanon 460 opisuje biskupijsku sinodu kao "skupštinu ("coetus") izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve koji pomažu dijecezanskom biskupu na dobrobit sve biskupijske zajednice" (4).

1. Svrha sinode je pomoći biskupu u vršenju službe, koja mu je vlastita, voditi kršćansku zajednicu.

Taj cilj određuje posebnu ulogu koju u sinodi treba dati svećenicima, koji su kao "mudri suradnici biskupskoga reda i njegova pomoć i oruđe, pozvani služiti Božjemu narodu" (5). Ali sinoda daje i biskupu priliku pozvati na suradnju sa sobom, zajedno sa svećenicima, neke odabrane vjernike laike i redovnike, kao poseban način vršenja odgovornosti koja se odnosi sve vjernike, u izgradnji Tijela Kristova (6).

Biskup vrši, također u događanju sinode, službu upravljanja povjerenom mu Crkvom: odlučuje saziv (7), predlaže pitanja za sinodsku raspravu (8), predsjeda sinodskim sjednicama (9); konačno, kao jedini zakonodavac potpisuje sinodske izjave i odluke te određuje njihovo objavljivanje (10).

Sinoda je tako "kontekstualan i neodvojiv čin biskupskog upravljanja i događaj zajednice, izražavajući na taj način onu narav hijerarhijskog zajedništva koja pripada dubokoj naravi Crkve" (11). Narod Božji nije, doista, neodređeni skup Kristovih učenika, nego svećenička zajednica, organski povezana od samoga početka prema volji svoga Osnovatelja (12), koja se u svakoj biskupiji dovršava s biskupom kao vidljivim počelom i temeljem jedinstva te svojim jedinim predstavnikom (13). Poneki pokušaj, stoga, da se sinoda stavi nasuprot biskupu, snagom zahtjeva "predstavništvo naroda Božjega", u suprotnosti je s pravim postavljanjem crkvenih odnosa.

2. Članovi sinode pozvani su "pomoći dijecezanskom biskupu" (14) oblikujući svoje mišljenje ili "glas" o pitanjima koja on postavlja; taj je glas "savjetodavan" (15), što znači da je biskup slobodan prihvatiti ili ne mišljenja sinodskih zastupnika. Ipak, to ne znači potamniti njezinu važnost, kao da je to čisto "vanjsko" savjetovanje, izraženo od onih koji nemaju nikakvu odgovornost u konačnom ishodu sinode: sa svojim iskustvom i svojim savjetima, sinodski zastupnici djelatno surađuju u izradi izjava i odluka, koje će se s pravom zvati "sinodske" (16), iz kojih će biskup crpsti vlast pronalaziti buduća nadahnuća za upravljanje biskupijom.

Sa svoje strane, biskup zaista vodi rasprave u tijeku sinodskih zasjedanja te, kao pravi učitelj Crkve, poučava i ispravlja kad je potrebno. Nakon saslušanja članova, na njega spada rasuđivanje, tojest "sve ispitati i zadržati ono što je dobro" (17), obzirom na različita izložena mišljenja. Potpisujući, po završetku sinode, izjave i odluke, biskup se svojom vlašću obvezuje na sve što se u njima naučava ili zapovijeda. Tako se biskupska vlast ostvaruje u suglasnosti sa svojim istinskim značenjem, tojest ne kao nametanje proizvoljne volje nego kao pravo služenje, koje uključuje "saslušati podložnike" i "pozvati ih da živo surađuju s njim" (18) u zajedničkom traženju onoga što Duh zahtijeva od partikularne Crkve u sadašnjem trenutku.

3. Zajedništvo i poslanje, ukoliko su nerazdvojne sastojnice istoga cilja djelatnog pastorala Crkve tvore "dobro cijele biskupijske zajednice" koje kan. 460 naznačuje kao posljednji cilj sinode.

Sinodski radovi teže izazivanju zajedničkog prianjanja uz spasiteljski nauk i potiču sve vjernike na nasljedovanje Krista. Pošto je Crkva "poslana u svijet naviještati i svjedočiti, ostvariti i širiti ostajstvo zajedništva koje je tvori (19), sinoda nastoji podupirati apostolski dinamizam svih crkvenih snaga pod vodstvom zakonitih pastira. U uvjerenju da svaka obnova zajedništva i poslanja ima kao neophodnu pretpostavku svetost Božjih službenika, u njoj neće smjeti nedostajati živo zanimanje za poboljšanje načina života i odgoja klera te za poticanje zvanja.

Stoga sinoda ne samo da očituje i ostvaruje biskupijsko zajedništvo, nego je također pozvana "izgrađivati ga" svojim izjavama i odredbama. Zato treba da u sinodskim dokumentima bude djelatno prihvaćeno opće Učiteljstvo i primijenjena kanonska stega u različitosti koja je vlastita određenoj kršćanskoj zajednici. Zapravo, služba Petrova nasljednika i biskupski kolegij nisu ustanova strana partikularnoj Crkvi, nego sastojnica koja pripada "iznutra" samoj njezinoj biti (20) i temelj je biskupijskog zajedništva.

Tako, sinoda pridonosi također oblikovanju pastoralne fizionomije partikularne Crkve, nastavljajući njezinu svojstvenu liturgijsku, duhovnu i kanonsku baštinu. Pravno mjesno nasljedstvo i smjernice koje su vodile pastoralnu upravu u njemu su predmetom brižnog proučavanja, da bi posadašnjile, uspostavile ili dopunile moguće normativne praznine, da bi utvrdile postignuće već oblikovanih pastoralnih svrha i predložile, uz pomoć milosti Božje, nova usmjerenja.

II. Sastav sinode

1. Biskupskoj sinodi predsjeda dijecezanski biskup, koji ipak može za obavljanje te zadaće na pojedinim sinodskim sjednicama ovlastiti generalnog vikara ili biskupskog vikara" (21), dajući među njima prednost onima koji imaju biskupsko dostojanstvo (biskup koadjutor i pomoćni biskupi).

2. Članovi sinode po pravu "de iure", na temelju službe koju vrše jesu: - biskup koadjutor i pomoćni biskupi; - generalni vikari i biskupski vikari, a i sudski vikar; - kanonici stolne crkve; - članovi prezbiterijalnog vijeća; - rektor velikoga biskupijskog sjemeništa; dekani (22).

3. Članovi po izboru jesu:

1) "Vjernici laici, pa i članovi ustanova posvećenoga života, koje treba da izabere pastoralno vijeće na način i u broju koji treba da odredi dijecezanski biskup ili, gdje nema toga vijeća, na način koji odredi dijecezanski biskup" (23).

Izbor tih vjernika laika (muškaraca i žena) treba slijediti, koliko je moguće, napomene kanona 512 §2 (24) dobro pazeći da se ti vjernici odlikuju "čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem i razboritošću" (25); tako će njihov doprinos biti zaista vrijedan obzirom na dobro Crkve. Sređeno crkvenozakonsko stanje tih laika neophodni je uvjet za njihovo pripadanje skupštini.

2) "Barem jedan prezbiter iz svakog dekanata, kojega treba da izaberu svi koji tamo obavljaju dušobrižničku službu; a isto tako treba da izaberu drugog prezbitera koji će ga, ako taj bude spriječen, zamijeniti" (26).

Kako se zaključuje iz kanonskog teksta, u tom smislu mogu biti izabrani samo prezbiteri, ne đakoni ili laici.

Biskup će stoga morati odrediti broj za svaki dekanat. Ako je riječ o partikularnoj Crkvi malog opsega, ništa ne priječi sazivanju svih njezinih prezbitera.

3) "Neki poglavari redovničkih ustanova i družba apostolskoga života, koje u biskupiji imaju kuću, koji treba da se izaberu u broju i na način kako odredi dijecezanski biskup" (27).

4. Članovi sinode po slobodnom biskupskom imenovanju: "Dijecezanski biskup može na biskupijsku sinodu pozvati kao članove sinode i druge, bilo klerike bilo članove ustanova posvećenoga života bilo vjernike laike" (28).

U izboru ovih članova sinode nastojat će se pozvati crkvena zvanja ili različite apostolske službe, nedovoljno izražene u izborima, kako bi sinoda na odgovarajući način odrazila fizionomiju partikularne Crkve; nastojat će stoga zajamčiti, među klericima, primjerenu prisutnost stalnih đakona. Neka se ne zanemari izabrati također vjernike koji se ističu "prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju" (29), čije će razborito mišljenje nesumnjivo obogatiti sinodske rasprave.

5. Zakonito određeni članovi sinode imaju pravo i dužnost sudjelovati na sjednicama (30). "Član sinode, ako je spriječen zakonitom smetnjom, ne može poslati zastupnika da prisustvuje sinodi u njegovo ime, neka ipak o toj smetnji obavijesti dijecezanskog biskupa" (31).

Biskup ima pravo i dužnost odstraniti, dekretom, nekog sinodalnog zastupnika, koji se svojim mišljenjima odalečuje od crkvenog nauka ili koji odbija biskupsku vlast, ostavivši rok mogućnosti žalbe protiv odluke, po propisu prava.

6. "Dijecezanski biskup može na biskupsku sinodu, ako to smatra prikladnim, pozvati kao promatrače i neke službenike ili članove Crkava ili crkvenih zajednica koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom" (32).

Nazočnost promatrača pridonijet će "uvođenju veće ekumenske zauzetosti u redoviti pastoral, nastojeći da procvate uzajamno poznavanje, međusobna djelatna ljubav i moguća bratska suradnja" (33)

Njihovo će sudjelovanje obično biti dogovoreno s poglavarima tih Crkava ili zajednica, koje će odrediti najprikladniju osobu koja će ih predstavljati.

III. Sazivanje i pripremanje sinode

A. Sazivanje

1. Biskupijska se sinoda može slaviti "kad to savjetuju okolnosti, prema sudu dijecezanskog biskupa i pošto se posavjetuje s prezbiterijalnim vijećem" (34). Stoga spada na razboriti izbor biskupa odlučiti veću ili manju učestalost sazivanja, u službi potreba partikularne Crkve ili biskupijske uprave.

Te okolnosti mogu biti različite naravi: pomanjkanje odgovarajućeg zajedničkog pastorala, potreba primjenjivanja na mjesnoj razini normi ili viših usmjerenja, postojanje u biskupijskom ozračju problema koje treba riješiti, osjećaj potrebe snažnijeg djelatnog crkvenog zajedništva, itd. Da se ocijeni prikladnost sazivanja, od osobite su važnosti informacije dobivene u vrijeme pastoralnih pohoda: one će doista, više od bilo kakvog istraživanja, omogućiti biskupu utvrditi potrebe vjernika i najprikladnije pastoralne naputke da ih zadovolji.

Ako, stoga, biskup shvati prikladnost sazvati biskupijsku sinodu, zatražit će od prezbiterijalnog vijeća - predstavništvo prezbiterija koje pomaže biskupu u upravljanju biskupijom (35) - razborit sud obzirom na slavljenje i predmet ili predmete koji će se na njoj proučavati.

Kad je utvrđen predmet sinode, biskup će izdati dekret sazivanja i dat će ga objaviti svojoj Crkvi, redovito prigodom liturgijskog slavlja neke svetkovine.

2. "Biskupijsku sinodu saziva samo dijecezanski biskup, a ne onaj koji je privremeno na čelu biskupije" (36).

"Ako se biskup brine za više biskupija ili se za jednu brine kao vlastiti biskup, a za druge kao upravitelj, može sazvati jednu biskupijsku sinodu za sve povjerene mu biskupije" (37).

B. Povjerenstvo za pripremu i pravilnik sinode

1. Već od samog početka, biskup sastavlja povjerenstvo za pripremu.

Biskup će izabrati članove povjerenstva za pripremu među svećenicima i drugim vjernicima koji se odlikuju svojom pastoralnom razboritošću i stručnom odgovornošću, nastojeći poštivati, koliko je moguće, različitost karizmi i službi u narodu Božjem. Među njima neka ne uzmanjka poneki stručnjak iz kanonskoga prava i bogoštovlja.

Zadaća će povjerenstva za pripremu biti pomoći biskupu ponajprije u ustrojstvu i davanju potpore za pripremu sinode, u izdradi odnosnog pravilnika u određivanju pitanja koja će biti predložena za sinodsko odlučivanje i u imenovanju sinodskih članova. Sastancima povjerenstva predsjedat će biskup, a u slučaju da je on spriječen, jedan delegat.

Biskup će moći pripremiti uređenje tajništva, kojim će upravljati član pripremnog povjerenstva. Od njega će se očekivati pomoći sinodi u pogledu organiziranja: prijenosu i arhiviranju dokumenata, sastavljanju zapisnika, pripremanju logističkih službi, financiranju i računovodstvu. Bit će također korisno ustanoviti tiskovni ured, koji će osigurati odgovarajuće informacije "javnih glasila" i izbjegavati moguća kriva tumačenja o radu sinode.

2. Uz pomoć pripravnog povjerenstva, biskup će se pobrinuti za uređenje i objavu sinodskog pravilnika(38).

Pravilnik treba, među ostalim, odrediti:

1) Sastav sinode. Pravilnik će odrediti određeni broj za svaku vrstu sinodskih članova i jednako tako kriterije za izbor laika i članova ustanova posvećenoga života (39) te poglavara redovničkih ustanova i družba apostolskoga života (40). U tome će se izbjegavati da pretjerana nazočnost nekih sinodskih članova spriječi djelatnu mogućnost intervencija sviju.

2) Propisi o načinu biranja sinodskih članova i, eventualno, voditelja ureda za ostvarenje sinode. Glede toga, održavat će se propisi kanona 119, t.1 i 164-179, s prikladnim dodacima (41).

3) Različite službe koje treba vršiti u sinodskoj skupštini (predsjednik, moderator, tajnik), različiti odbori i njihov sastav.

4) Način postupanja na sastancima, s naznakom trajanja i načina priloga (usmeno ili pismeno) i glasovanja ("placet", "non placet", "placet iuxta modum").

Korist koju pravilnik može imati za ustrojstvo pripravne faze savjetuje izraditi ga na početku sinodskog tijeka, bez predrasuda glede možebitnih ili dodatnih preinaka, koje će iskustvo priprave moći naknadno predlagati.

Redovito će zatim biti prikladno pristupiti imenovanju članova sinode, da bi oni mogli koristiti u pripravnim radovima.

C. Faze pripremanja sinode

Pripremni radovi sinode teže, nadasve, olakšati biskupu prepoznavanje pitanja koja bi trebalo predložiti za sinodalne rasprave.

Svakako treba istaknuti prikladnost organiziranja te faze tako da dosegne i uključi - na različite načine, već prema okolnostima - različite biskupijske ustanove i apostolske pothvate koji postoje u partikularnoj Crkvi. Tako će se sinodski radovi ostvariti u "odgovarajućem praktičnom pripravništvu ekleziologije zajedništva II. vatikanskog koncila" (42), i osim toga vjernici će biti voljni prihvatiti "ono što pastiri kao Kristovi predstavnici određuju kao učitelji i upravitelji u Crkvi" (43) na kraju sinode.

Tu se zatim pružaju neka opća usmjerenja o načinu postupanja, koji će svaki pastir znati prilagoditi i nadopuniti da najbolje odgovara dobru partikularne Crkve i osobinama zacrtane sinode.

1. Duhovna, katehetska i informativna priprema

Uvjeren da je "tajna uspjeha sinode, kao i svakog drugog događaja i crkvenog pothvata, doista, molitva" (44), biskup će pozvati sve vjernike, klerike, redovnike i laike, osobito samostane kontemplativnog života, na "trajnu zajedničku nakanu: sinoda i plodovi sinode" (45), koja će tako postati milosni događaj za partikularnu Crkvu. Glede toga poticat će duhovne pastire, stavljajući im na raspolaganje prikladna pomagala za svečane liturgijske susrete kao i za svakodnevne, da se postupno razvije sinodalni hod.

Slavljenje sinode pruža biskupu povlaštenu mogućnost odgajanja vjernika. Stoga se nadovezuje na jasnu katehezu vjernika o otajstvu Crkve i o sudjelovanju svih u njezinu poslanju, u svjetlu nauka crkvenoga Učiteljstva, osobito onog koncilskog. Glede toga moći će se dati svećenicima konkretna usmjerenja za propovijedanje.

Neka također svi budu informirani o naravi i svrsi sinode i o sinodskim raspravama. Tome će moći poslužiti i objavljivanje informativne brošure, ne zanemarujući upotrebu sredstava javnog priopćivanja.

2. Biskupijsko savjetovanje

Neka se vjernicima dade mogućnost da očituju svoje potrebe, želje i mišljenje o predmetu sinode (46). Osim toga, kler u dijecezi bit će napose potaknut oblikovati prijedloge o načinu sučeljavanja s izazovima pastoralne skrbi.

Biskup će izložiti konkretne načine takvog savjetovanja, nastojeći dostići sve "žive sile" naroda Božjega koje su prisutne i djeluju u partikularnoj Crkvi (47): župne zajednice, ustanove posvećenog života i udruge apostolskog života, crkvene udruge i važne skupine, školske ustanove (sjemenište, crkveno sveučilište ili fakultet, katolička sveučilišta i škole).

U pribavljanju prikladnih podataka za savjetovanje, biskup će imati na umu opasnost - ponekad nažalost doista stvarnu - od stvaranja skupina koje vrše pritiske, i izbjegavati da se u savjetnicima probude neopravdane nade o stvarnom prihvaćanju njihovih prijedloga.

3. Određivanje pitanja

Biskup će zatim nastaviti određivati pitanja o kojima će se raspravljati. Jedan od prikladnih načina bit će prirediti upitnike po različitoj građi, a svaki da bude predstavljen uvodom koji će mu pojasniti značenje u svjetlu crkvenoga nauka i stege i rezultata prethodnih savjetovanja (48). Ta će zadaća biti povjerena, pod vodstvom pripravnog povjerenstva, skupinama stručnjaka u različitim disciplinama i pastoralnim sredinama, koji će podnijeti spise biskupu na odobrenje.

Konačno, pripremljena dokumentacija bit će predana članovima sinode, kako bi se zajamčilo odgovarajuće proučavanje prije početka sastanaka.

IV. Događanje sinode

1. Prava se sinoda sastoji upravo u sinodskim zasjedanjima. Stoga treba tražiti ravnotežu između trajanja sinode i priprave, također rasporediti zasjedanja u vremenskom rasponu da bude dostatno za proučavanje pitanja postavljenih u dvorani i učestvovanje u raspravi.

2. Pošto "Quibus communis est cura, communis etiam debet esse oratio" (49), samo slavljenje sinode potiče molitva. U svečanim euharistijskim bogoslužjima otvaranja i zatvaranja sinode i u drugima koja će pratiti sinodske sastanke neka se poštuju odredbe "Caeremoniale Episcoporum", koje govore osobito o sinodskom bogoslužju (50). Ona će biti otvorena svim vjernicima a ne samo članovima sinode.

Treba da se sinodalni sastanci - barem oni najvažniji - održavaju u stolnoj crkvi. Ona je, doista, sjedište biskupove katedre i vidljiva slika Kristove Crkve (51).

3. Prije početka rasprave, članovi sinode izgovorit će ispovijest vjere, po odredbi kan. 833, t. 1 (52). Neka biskup ne propusti objasniti ovaj značajni čin da u članovima sinode potakne "sensus fidei" i u njima rasplamsa ljubav za naukovnu i duhovnu crkvenu baštinu.

4. Raspravi o različitim pitanjima, koja su od vremena do vremena preispitivana, prethodit će kratka objašnjenja koja neka ih stave u žarište. "Neka se sva predložena pitanja podvrgnu slobodnoj raspravi članova na sinodskim sjednicama" (53). Biskup će se brinuti da se sinodskim članovima dade stvarna mogućnost slobodno izraziti svoja mišljenja o predloženim pitanjima, premda unutar vremenskih granica određenih u pravilniku (54).

Gajeći veze koje sjedinjuju partikularnu Crkvu i njezina pastira s općom Crkvom i rimskim prvosvećenikom, biskup ima dužnost isključiti iz sinodske rasprave tvrdnje ili stavove - makar predložene s namjerom da se prenesu Svetoj Stolici "glasovi" o tome - koji nisu u skladu s ustaljenim crkvenim naukom ili papinim učiteljstvom ili se odnose na stegovne sadržaje pridržane vrhovnoj ili drugoj crkvenoj vlasti (55).

Na kraju intervenata, pobrinut će se uredno kratko izložiti različite sinodske priloge, s namjerom da se olakša njihovo daljnje proučavanje.

5. Za vrijeme sinodalnih sastanaka trebat će više puta potaknuti članove sinode da očituju svoja mišljenja glasovanjem. Pošto sinoda nije vijeće sa sposobnošću odlučivanja, ti glasovi nemaju svrhu dostići većinsku suglasnost koja obvezuje, nego utvrditi stupanj suglasnosti sinodskih članova o oblikovanim prijedlozima, i tako im treba objasniti (56).

Biskup ostaje slobodan u odluci obznanjivanja rezultata glasovanja, premda će nastojati slijediti mišljenje koje općenito dijele članovi sinode, osim ako se tome protivi teški razlog koji on mora pred Gospodinom razmisliti.

6. Biskup, dajući prikladne upute, povjerit će konačno različitim povjerenstvima sastavljenima od članova sinode izradu nacrta sinodskih tekstova.

U uređivanju tih spisa, treba tražiti točne izričaje koji mogu služiti kao pastoralni vodič za budućnost, izbjegavajući ostati na općenitom ili ograničiti se samo na opomene, što bi bilo na štetu njihove djelotvornosti.

7. "Dijecezanskom biskupu pripada da prema svojem razboritom sudu obustavi, a i raspusti biskupijsku sinodu" (57), ako se pojave teške smetnje za njezin nastavak koje će tu odluku učiniti prikladnom ili čak nužnom: naprimjer, njezino usmjerenje nepopravljivo protivno crkvenom naučavanju ili društvenim prilikama koje bi uznemirile miran rad sinode.

Ako nema posebnih razloga koji ga odvraćaju, prije objavljivanja odluke o obustavi ili raspuštanju, biskup će se posavjetovati s prezbiterijalnim vijećem - s kojima se treba posavjetovati u važnijim poslovima (58) - premda ostaje slobodan u donošenju odluke.

"Kad je biskupska stolica prazna ili kad je spriječena, biskupijska sinoda prekida se po samom pravu dok dijecezanski biskup, koji naslijedi prijašnjeg, ne odluči da se ona nastavi ili je proglasi utrnulom" (59).

V. Sinodske izjave i odluke

1. Kad su završeni sinodski sastanci, biskup pristupa konačnom uređenju odluka i izjava, potpisuje ih i određuje njihovu objavu (60).

2. S izrazima "odluke" i "izjave", Zakonik kanonskoga prava uočava mogućnost da sinodski spisi ulaze, s jedne strane, u prave pravne propise - koje će se moći zvati "konstitucije" ili nekako drugačije - ili u programatske upute za budućnost, a s druge, i u osvjedočene tvrdnje vjerskih istina ili katoličkoga morala, osobito u pitanjima od većeg utjecaja u životu partikularne Crkve.

3. "Samo on (dijecezanski biskup) potpisuje sinodske izjave i odluke i one se mogu objaviti samo s njegovom vlašću" (61). Stoga, sinodske izjave i odluke moraju imati samo potpis dijecezanskog biskupa i izričaji tih dokumenata trebaju pokazivati da im je on autor.

Imajući u vidu unutrašnju povezanost sinode s biskupskom službom, nedopušteno je objavljivanje spisa bez biskupova potpisa. Oni ne bi bili, ni u kom smislu, "sinodske" izjave.

4. Pomoću sinodskih odluka dijecezanski biskup promiče i zahtijeva obdržavanje kanonskih propisa koje najviše iziskuju prilike u biskupiji (62), upravlja sadržajima koji po pravu spadaju u njegovu nadležnost (63) i primjenjuje stegu zajedničku različnosti partikularnih Crkava.

Pravno bi bila nevaljana eventualna sinodska odluka protivna višem pravu (64), a to je: opće crkveno zakonodavstvo, opće odluke partikularnih koncila i biskupske konferencije (65) kao i pokrajinske biskupske skupštine, u smislu njezina nadleštva (66).

5. "Neka dijecezanski biskup priopći metropolitu i biskupskoj konferenciji tekst sinodalnih izjava i odluka" (67), da bi promicao zajedništvo u biskupstvu i sklad propisa u partikularnim Crkvama na istom geografskom i uljudbenom području.

Kad sve završi, biskup će dostaviti kopiju sinodske dokumentacije, po papinskom predstavniku, Kongregaciji za biskupe ili Kongregaciji za evangelizaciju naroda, da budu pravovremeno obaviješteni.

6. U slučaju da sinodski dokumenti - osobito oni normativni - ne sadrže odredbu o svojoj provedbi, dijecezanski će biskup, kad završi sinoda, odrediti načine provedbe, povjeravajući to možda nekim biskupijskim tijelima.

***

Kongregacije za biskupe i za evangelizaciju naroda nadaju se da su pridonijele prikladnom razvoju biskupijskih sinoda, crkvenih ustanova koje su bile uvijek vrlo cijenjene u tijeku stoljeća, a danas se uvažavaju s obnovljenim zanimanjem kao vrijedno sredstvo, uz pomoć Duha Svetoga, u službi zajednice i poslanju partikularnih Crkava.

Ova će Uputa stupiti na snagu za biskupijske sinode koje će započeti tri mjeseca nakon njezina objavljivanja u "Acta Apostolicae Sedis".

19. ožujka 1997.

BERNARDIN kard. GANTIN, predstojnik

JOZEF kard. TOMKO, predstojnik

JORGE MARIA MEJIA, tajnik

JOSIP UHAČ, tajnik

Bilješke

1) Apostolska konstitucija "Sacrae disciplinae leges", od 25. siječnja 1983. (AAS 75/1983/, svezak II, str. VII-XIV).

2) Usp. kan. 34 § 1

3) Usp. apostolska konstitucija "Pastor Bonus", od 28. lipnja 1988. (AAS 80/1988/, str. 841-912), čl. 75,79 i 89.

4) "Coetus delectorum sacerdotum aliorumque christifidelium Ecclesiae particularis, qui in bonum totius communitatis dioecesanae Episcopo dioecesano adiutricem operam praestant".

5) Dogmatska konstitucija "Lumen gentium", 28; usp. koncilski dekret "Presbyterorum ordinis", 2 i 7.

6) Usp. dogmatska konstitucija "Lumen gentium" 7 i 32; usp. kan 463 §§1 i 2.

7) Usp. kan 461 § 1 i 462 § 1.

8) Usp. kan. 465.

9) Usp. kan. 462 § 2.

10) Usp. kan. 466.

11) Ivan Pavao II, homilija 3. listopada 1992, u "L"osservatore romano" od 4. listopada 1992, str. 4-5.

12) Usp. dogmatska konstitucija "Lumen gentium" 11.

13) Usp. ondje, 23.

14) Kan. 460.

15) Usp. kan, 466.

16) Usp. kan. 466 i 467.

17) Dogmatska konstitucija "Lumen gentium", 12, koja navodi 1 Kol 5,12 i 19-21.

18) Usp. ondje 27.

19) Usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke Crkve "Communionis notio", od 28. svibnja 1992 (AAS 85/1993/, str. 838-850, br. 4.

20) Usp. ondje, 13.

21) Kan 462 § 2

22) Usp. kan. 463 § 1, t.1,2,3,4,6 i 7.

23) Kan. 463 § 1, t. 5.

24) Kan. 512 § 2: "Vjernici koji se određuju za pastoralno vijeće neka se odaberu tako da se u njima zaista ogleda svakoliki dio Božjega naroda koji tvori biskupiju i da se imaju u vidu različiti krajevi biskupije, društvena stanja i zvanja te udio koji imaju u apostolatu, bilo pojedinačno bilo združeni s drugima."

25) Kan. 512 § 3.

26) Kan. 463 § 1,t.8.

27) Kan. 463 § 1, t.9.

28) Kan. 463 § 2.

29) Kan. 212 §3.

30) Usp. kan, 463 § 1.

31) Kan. 464.

32) Kan. 463 § 3.

33) Ivan Pavao II, audijencija 27. lipnja 1992, u "L"osservatore romano" od 28. lipnja 1992, str. 4-5.

34) Kan. 461 § 1.

35) Usp. kan 495 § 1

36) Kan. 462 § 1.

37) Kan. 461 § 2.

38) O poznavanju pravilnika, vidi kan. 95.

39. Usp. kan. 463 § 1 t. 5.

40) usp. kan. 463 § 1,t. 9

41) Neka se doista ima na pameti da neki od ovih kanona ostavljaju slobodu za različiti pristup upravljanja sinode.

42) Ivan Pavao II, govor 29. svibnja 1993, u "L"osservatore romano" od 31. svibnja - 1. lipnja 1993, str. 6-7.

43) Dogmatska konstitucija "Lumen gentium" 37.

44) Ivan Pavao II, homilija 3. listopada 1992, vidi bilj. 11.

45) Ivan Pavao II, audijencija 27. lipnja 1992, vidi bilj. 33.

46) Usp. kan. 212 § 2 i 3.

47) Usp. Ivan Pavao II, audijencija 27. lipnja 1992, vidi bilj. 33.

48) Može se različito postupiti, naprimjer izradivši već u ovoj fazi nacrte sinodskih dokumenata. Taj izbor ima nesumnjive prednosti, ali se također treba paziti na rizik smanjenja slobode članova sinode, koji će se morati izjasniti o praktički gotovom tekstu.

49) "Caeremonniale Episcoporum" 1169.

50) Usp. "Caeremoniale Episcoporum", VIII. dio, glava I "De Conciliis Plenariis vel Provincialibus et de Synodo Dioecesana", br. 1169-1176.

51) Usp. apostolska konstitucija "Mirificus eventus", od 7. prosinca 1965. (AAS 57 /1965/, str. 945-951).

52) Usp. AAS 81 (1989) str. 104-105, koji donosi tekst ispovijest vjere koji treba upotrijebiti na sinodi.

53) Kan. 465.

54) Usp. gore III, B, 2.

55) Usp. koncilski dekret "Christus Dominus", 8; usp. i kan. 381.

56) Glede toga korisno je upozoriti da propis izražen u kan. 119, t. 3, "ono što se tiče svih kao pojedinaca moraju svi odobriti", ne tiče se zapravo sinode, nego se to odnosi na zauzimanje zajedničkih odluka u pravom zboru sposobnom odlučivati.

57) Kan. 468 § 1.

58) Usp. kan. 500 § 2.

59) Kan. 468 § 2.

60) Usp. kan. 466.

61) Ondje.

62) Usp. kan. 392.

63) Usp. Dodatak ove Upute.

64) Usp. kan. 135 § 2.

65) Pošto odluke partikularnih koncila i biskupskih konferencija imaju biti pravni propisi koji obvezuju, tojest prave vrhovne odluke, potrebno je da ih pregleda ("recognitiae") Apostolska Stolica: usp. kan. 446 i 455.

66) O normativnim nadleštvima pokrajinskih biskupskih skupština, usp. kan. 952 § 1 i 1264.

67) Kan. 467.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr