HR
Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija utemeljen je prema smjernicama iz dekreta Drugog vatikanskog sabora „Inter mirifica“ o sredstvima društvenih komunikacija.
U br. 18 dekret određuje: „Da bi se djelotvornije jačao mnogoliki apostolat Crkve u sredstvima društvenih komunikacija, neka se u svim biskupijama svijeta po sudu biskupa svake godine slavi dan kada će se vjernici podučiti o svom dijelu zadatka u toj stvari. Neka se pozovu da mole za tu stvar i dadu prilog u tu svrhu, koji će se potrošiti da se uzdržavaju i promiču ustanove i pothvati koje je Crkva u toj stvari poduzela već prema potrebama čitavog kršćanskoga svijeta“.
Bit je, dakle, proslave ovoga dana podučiti vjernike o medijima te ih pozvati da duhovno i materijalno pomognu razne crkvene projekte na tome području.
Prvi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija proslavljen je 6. svibnja 1967. godine i odonda se slavi svake godine, a glavni ton daje mu Papina poruka koja uvijek obrađuje aktualnu temu.
U svojoj sveukupnosti, ove godine je objavljena 46. po redu, te poruke pružaju izvanredan presjek pristupa Crkve komunikaciji. Papina poruka za ovaj dan objavljuje se svake godine 24. siječnja, na blagdan sv. Franje Saleškoga, zaštitnika katoličkih novinara.
Ovogodišnja tema Papine poruke je „Šutnja i Riječ: put evangelizacije“. Kad će biti proslavljen Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija o tome odlučuju Biskupske konferencije. U većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, to se događa u mjesecu svibnju, u nedjelju između Uzašašća i Duhova, tj. na VII. vazmenu nedjelju koja ove godine pada na datum 20. svibnja.
Draga braćo i sestre,
uoči Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija 2012., želim podijeliti s vama neka razmišljanja o jednom aspektu ljudskog procesa komunikacije koji se, premda veoma važan, katkad zaboravlja, a na kojeg je danas osobito potrebno podsjetiti. Riječ je o odnosu između šutnje i riječi: to su dvije odrednice komunikacije među kojima mora postojati ravnoteža, koje se moraju jedna s drugom izmjenjivati i uzajamno nadopunjavati da bi se postigao istinski dijalog i duboka bliskost među ljudima. Kada se riječ i šutnja međusobno isključuju, komunikacija se pogoršava, bilo zato što to dovodi do stanovite zaglušenosti bilo pak zato što se, naprotiv, time stvara ozračje hladnoće; kada se, međutim, uzajamno upotpunjuju, tada komunikacija dobiva na vrijednosti i značenju.
Šutnja je sastavni dio komunikacije i bez nje ne postoje riječi bogate sadržajem. U šutnji osluškujemo i bolje upoznajemo sami sebe, u njoj se rađa i produbljuje misao, jasnije shvaćamo ono što želimo reći i ono što očekujemo od drugoga, biramo riječi kojima ćemo se izraziti. Kada šutimo tada drugoj osobi omogućujemo da govori, da izrazi svoje stavove, a sebi samima da ne ostanemo vezani isključivo uz naše riječi i naše ideje i tako budemo prikraćeni za njihovo odgovarajuće propitkivanje. Otvara se tako prostor za uzajamno slušanje i postaje moguće uspostaviti dublji međuljudski odnos.
Često, na primjer, možemo primijetiti kako se među onima koji se vole najautentičnija komunikacija odvija upravo u šutnji: neka kretnja, izraz lica, govor tijela znakovi su kojima oni jedno drugom otkrivaju ono što nose u sebi. U tišini progovaraju radost, zabrinutosti, patnje, koji upravo u njoj nalaze neki posebno snažan izražajni oblik. Iz šutnje, dakle, proizlazi još zahtjevnija komunikacija, koja zahtijeva tankoćutnost i onu sposobnost slušanja koji često otkrivaju dubinu i narav međusobnih odnosa.
Tamo gdje vlada obilje porukâ i informacijâ, šutnja postaje bitna da bi se moglo razlučiti između onoga što je važno i onoga što je beskorisno odnosno sporedno. Duboko razmišljanje pomaže nam otkriti postojeći odnos između događaja koji su na prvi pogled međusobno nepovezani, iznositi sudove, analizirati poruke; sve to omogućuje dijeliti promišljene i relevantne stavove i mišljenja, čime se stvara autentični kompleks općeg znanja. Zato je nužno stvoriti prikladno okruženje, gotovo svojevrsni "eko-sustav" u kojem će se očuvati ispravna ravnoteža između šutnje i riječi, slika i zvukova.
Današnji se komunikacijski proces u velikoj mjeri sastoji od traženja odgovora na razna pitanja. Tražilice i društvene mreže su polazišne točke komunikacije za mnoge osobe koje traže savjete, prijedloge, informacije, odgovore. U našim danima Internet postaje sve više prostor za pitanja i odgovore; štoviše, suvremeni je čovjek često obasut odgovorima i pitanjima koja si nikada prije nije postavljao i potrebama koje nije zamjećivao. Ako želimo prepoznati i usredotočiti se na pitanja koja su uistinu važna, šutnja je dragocjeno pomagalo koje nam pruža mogućnost ispravno razlučiti među mnogobrojnim poticajima i podacima koje primamo.
U složenom i raznolikom svijetu komunikacije na vidjelo, ipak, izbija činjenica da je mnogo onih koji si postavljaju posljednja pitanja ljudskog života: tko sam? dokle seže moje znanje? što mi je činiti? čemu se mogu nadati? Važno je pružiti potporu osobama koje postavljaju ta pitanja i otvoriti mogućnost dubokog dijaloga, kojeg čine riječi, uzajamno razumijevanje, ali također poziv na razmišljanje i šutnju, koja, katkad, može biti rječitija od prenagljenog odgovora i omogućuje onome koji traži odgovore na pitanja koja ga muče da dublje uroni u vlastito biće i otvori se onom putu spoznaje kojeg je Bog upisao u čovjekovo srce.
Ta neprekidna bujica pitanja očituje, u konačnici, nemir ljudskog bića koje uvijek traga za, malim ili velikim, istinama koje daju smisao i nadu životu. Čovjek se ne može zadovoljiti pukom i pomirljivom razmjenom mišljenja i životnih iskustava: svi tražimo istinu i svima nam je zajednička ta duboka čežnja, i to danas više no ikada prije: "Kada ljudi razmjenjuju informacije, već dijele same sebe, svoj pogled na svijet, svoje nade, svoje ideale" (Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2012.). Nužno je posvetiti dužnu pozornost raznim web stranicama, aplikacijama i društvenim mrežama koje mogu pomoći današnjim ljudima da pronađu vremena za razmišljanje i istinska propitkivanja, ali također da pronađu prostora za šutnju, priliku za molitvu, razmatranje ili zajedničko slušanje Božje riječi.
U jezgrovitosti kratkih poruka, koje često nisu duže od retka iz Biblije, mogu se izraziti duboke misli, pod uvjetom da sugovornici nisu zanemarili i prestali njegovati vlastitu nutrinu. Ne treba se čuditi što su, u raznim biblijskim tradicijama, samoća i šutnja povlašteni prostori koji pomažu osobama da ponovno pronađu same sebe i onu Istinu koja daje smisao svemu. Bog biblijske objave govori i bez riječi: "Kao što pokazuje križ Kristov, Bog govori i po svojoj šutnji.
Božja šutnja, iskustvo udaljenosti Svemogućega i Oca, predstavlja ključnu postaju u zemaljskom hodu Sina Božjega, utjelovljene Riječi… Božja šutnja produžava njegove prethodne riječi. U ovim mračnim trenucima On govori po otajstvu svoje šutnje" (Posin. ap. pob. Verbum Domini, 30. rujna 2010., 21). Rječitost Božje ljubavi, življene sve do najvišeg dara, govori u šutnji križa. Nakon Kristove smrti, na zemlji je zavladala silna tišina i na Veliku subotu, kada "Kralj spava… [i] Bog u tijelu usnuo [je] i probudio pomrle od početka svijeta" (usp. Služba čitanja na Veliku subotu), odjekuje glas Boga punog ljubavi prema ljudskom rodu.
Ako Bog govori čovjeku u šutnji, čovjek također u šutnji otkriva mogućnost da govori s Bogom i o Bogu. "Trebamo onu šutnju koja postaje kontemplacija, koja nam omogućuje ući u Božju šutnju i tako doći do točke gdje se rađa Riječ, otkupiteljska Riječ" (Homilija, Misa sa članovima Međunarodne teološke komisije, 6. listopada 2006.). Naš se govor uvijek pokazuje neprimjerenim kada treba govoriti o Božjoj veličini te se tako otvara prostora za tihu kontemplaciju. Iz te se kontemplacije u svoj svojoj snazi rađa urgentnost misije, odlučnu nužnost "prenošenja drugima onoga što smo vidjeli i čuli", da svi budu u zajedništvu s Bogom (usp. 1 Iv 1, 3). Tiha kontemplacija omogućuje nam uroniti u izvor Ljubavi, koja nas vodi prema našem bližnjem tako da možemo osjetiti njegovu bol i pružiti mu Kristovo svjetlo, njegovu poruku života, njegov potpuni dar koji spašava.
U tihoj kontemplaciji, nadalje, još snažnije na vidjelo izbija ona Vječna riječ po kojoj je stvoren svijet, i dokučuje se onaj naum spasenja kojeg Bog ostvaruje po riječi i gestama u čitavoj povijesti čovječanstva. Kao što podsjeća Drugi vatikanski koncil, Božja se objava ostvaruje "djelima i riječima iznutra međusobno povezanima tako da djela što ih je Bog izveo u povijesti spasenja očituju i potkrepljuju nauk i riječima označene stvari, a riječi razglašuju djela i osvjetljuju u njima sadržano otajstvo" (Dei Verbum, 2).
A taj naum spasenja ima vrhunac u osobi Isusa iz Nazareta, posrednika i punine čitave objave. Po njemu smo upoznali pravo lice Boga Oca i on nas je svojim križem i uskrsnućem izveo iz ropstva grijeha i smrti i priveo k slobodi djece Božje. Temeljno pitanje o čovjekovu smislu nalazi u Kristovu otajstvu odgovor koji može unijeti mir u nemirno ljudsko srce. Iz toga se otajstva rađa poslanje Crkve, to otajstvo potiče kršćane da postanu navjestitelji nade i spasenja, svjedoci one ljubavi koja promiče čovjekovo dostojanstvo i koja gradi pravdu i mir.
Riječ i šutnja. Učiti se komunikaciji znači naučiti slušati, kontemplirati, a ne samo govoriti, a to je posebno važno za vjerovjesnike: šutnja i riječ su bitni sastavni dijelovi komunikacijskog djelovanja Crkve, u cilju novog naviještanja Krista u suvremenom svijetu. Mariji, koja u tišini "sluša Riječ i daje joj rasti" (Molitva za Agoru mladih u Loretu, 1.-2. rujna 2007.), povjeravam čitavo djelo evangelizacije koje Crkva provodi pomoću sredstava društvene komunikacije.
Iz Vatikana, 24. siječnja 2012., blagdan sv. Franje Saleškoga
Papa Benedikt XVI.
Prikaz poruke pape Benedikta XVI.
za 46. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2012.
Stari je franjevac jednom upitao nestašnog sjemeništarca, koji je brbljajući čekao molitvu prije večere, što znači natpis „silentium“ na vratima u dnu samostanske blagovaonice. Sjemeništarac je izustio „Tišina“. Stari ga je redovnik ispravio „Ne, nego šutnja. Tišina označava izostanak bilo kakvog zvuka, prazninu, dok šutnja bitno uključuje sabranost i spremnost na osluškivanje vlastite nutrine i Božjega glasa koji čovjeku u takvu stanju nutarnje otvorenosti posebno snažno progovara.“
Upravo o toj plodonosnoj šutnji, na čiju važnost suvremeni čovjek često zaboravlja uronjen u mnoštvo informacija iz različitih komunikacijskih kanala, progovara papa Benedikt XVI. u svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija pod naslovom „Šutnja i Riječ: put evangelizacije“. U komunikaciji je nužna ravnoteža između riječi i šutnje. Ta je ravnoteža preduvjet istinskog dijaloga među ljudima. Jer kada šutimo, ističe Papa, tada drugoj osobi omogućujemo da govori, da izrazi svoje stavove, a sebi samima da ne ostanemo vezani isključivo uz naše riječi i naše ideje i tako budemo prikraćeni za njihovo odgovarajuće propitkivanje. Otvara se tako prostor za uzajamno slušanje i postaje moguće uspostaviti dublji međuljudski odnos.
Svjestan obilja informacija koje sa svih strana zapljuskuju suvremenog čovjeka i nastoje zaokupiti svu njegovu pozornost te na neki način zagađuju njegov duh i razum, Papa progovara o potrebi svojevrsnog "eko-sustava" u kojem će se očuvati ispravna ravnoteža između šutnje i riječi, slika i zvukova. Ako želimo prepoznati i usredotočiti se na pitanja koja su uistinu važna, šutnja je dragocjeno pomagalo koje nam pruža mogućnost ispravno razlučiti i na neki način filtrirati što je bitno, a što suvišno među tom silinom različitih poticaja i podataka koje primamo.
Suvremeni čovjek postavlja mnoga pitanja i traži razne savjete napose putem interneta ili pak društvenih mreža. Šutnja nam omogućuje da čujemo te upite i shvaćati poruke koje ljudi našega vremena odašilju. Nažalost, u našoj kulturi postoji opasnost neslušanja tuđih upita i slijedom toga i nametanja ukalupljenih odgovora.
Prema Svetome Ocu u srži je bujice tih pitanja i traženje Istine, stoga je šutnja povlašteno mjesto za suočavanje sa samim sobom i s Bogom. U tom kontekstu šutnja i samoća u svim su velikim religijama temeljne za susret s otajstvom. U poruci Papa nadalje ističe važnost šutnje u komunikacijskom poslanju Crkve i kršćana. Bog biblijske objave – veli Sveti Otac – govori i bez riječi, a i Kristov križ svjedoči da Bog snažno progovara i šutnjom. U šutnji križa govori rječitost Božje ljubavi življene do krajnosti. U tome je smislu razvidno da čovjek u šutnji otkriva mogućnost razgovora s Bogom i o Bogu.
Papa stoga poručuje: „Trebamo onu šutnju koja postaje kontemplacija, koja nam omogućuje ući u Božju šutnju i tako doći do točke gdje se rađa Riječ, otkupiteljska Riječ". Tom tihom kontemplacijom uranjamo u izvor Ljubavi, koja nas vodi prema bližnjemu, da osjetimo njegovu bol i ponudimo mu Kristovo svjetlo. Papa nam na jednostavan način pomaže otkriti tajanstvene dimenzije odnosa između kontemplacije i apostolata, tvrdeći “Iz toga se otajstva rađa poslanje Crkve, to otajstvo potiče kršćane da postanu navjestitelji nade i spasenja, svjedoci one ljubavi koja promiče čovjekovo dostojanstvo i koja gradi pravdu i mir.“
Posljednji dio Papine poruke posvećen je odgoju i komunikaciji, odnosno govori o tome kako, osim govorenja, trebamo naučiti slušati i kontemplirati. Sveti Otac podsjeća evangelizatore da su šutnja i riječ sastavnice komunikacijskog djelovanja Crkve, bitne za obnovljeno naviještanje Krista u suvremenom svijetu imajući na umu veliki pothvat nove evangelizacije.
Prigodna homilija u misnom slavlju VII. vazmene nedjelje
"Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina" (Iv 17,17)
Na sedmu vazmenu nedjelju, to jest nedjelju uoči svetkovine Duhova, obilježavamo 46. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Mediji, sredstva društvene komunikacije omogućavaju čovjeku brži pristup informacijama, te upoznavanje dalekih mjesta i vremena na jedan drugačiji način, koji ne zahtjeva posebni intelektualni, ni fizički napor.
Promatranjem slika, čitanjem, slušanjem dobivamo informacije o svijetu, o mjestima i događajima koji su nam često fizički daleki i ostali bi nam posve nepoznati da o njima ne primimo informaciju putem medija. Isusove riječi: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju." (Mk 16,15) poziv su da poruku evanđelja učinimo nazočnom i u medijskom prostoru svakodnevice u koji smo sve više uronjeni, koristeći različite medije komunikacije. Osim toga potrebna je i molitva za sve one koji djeluju u različitim sredstvima komunikacije, jer je na njima odgovornost traženja istine, objektivnosti i otvorenosti za ono što je dobro i za izgradnju zajedništva i povjerenja među ljudima.
Korištenje sredstva društvene komunikacije u svakodnevnom životu nezaobilazan je dio čovjekovih aktivnosti i svaki od nas u traženju istine o sebi, o drugome, o svijetu, propitkuje vjerodostojnost onoga što je čuo i vidio u medijima. Težiti istini ne samo da je temeljno, već u tom svjetlu Isusove riječi: "Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8,31-32), jasni su pokazatelji sigurnog hoda kroz život u istini i slobodi. Neistina, prema tome, udaljava čovjeka od objektivnosti promatranja vlastitog života i života drugih ljudi, te postaje plodno tlo za nesporazume, razmirice i progone, ne pružajući bližnjemu ljubav kojom je Bog ljubio nas: "Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena" (1 Iv 4,12).
Kada Isus potiče: "Što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." (Mt 10,27) govori i o "krovovima" današnjeg vremena, a to su upravo mediji masovne komunikacije, koji imaju mogućnost vijest, informaciju doslovno proširiti čitavome svijetu. Međutim, informiranje danas sve više postaje individualizirano, to jest da osoba sve više autonomno, prije svega putem Interneta, može tražiti sadržaje pa čak i sudjelovati u njihovom kreiranju. Na taj način, gomilanjem sadržaja i neprestanim konzumiranjem poruka neovisno o kvaliteti, čovjekov pogled može postati prezasićen "šarenilom" različitih, često kontradiktornih sadržaja i istina, te sluh i duh zaglušen "bukom" nerazumljivih riječi koje izvan konteksta postaju zastrašujuće.
Posljednjih godina u svojoj poruci za svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, papa Benedikt XVI., sve više stavlja naglasak na pojedinca, posebice mladog čovjeka, koji je često prepušten sam sebi pred mogućnostima suvremenih tehnoloških dostignuća na području komunikacije. Ove godine Sveti Otac naglašava potrebu i važnost ravnoteže između riječi i šutnje. U poruci čitamo kako je šutnja "sastavni dio komunikacije i bez nje ne postoje riječi bogate sadržajem. U šutnji osluškujemo i bolje upoznajemo sami sebe […], drugoj osobi omogućujemo da govori […]. Tamo gdje vlada obilje porukâ i informacijâ, šutnja postaje bitna da bi se moglo razlučiti između onoga što je važno i onoga što je beskorisno odnosno sporedno. […] Ako Bog govori čovjeku u šutnji, čovjek također u šutnji otkriva mogućnost da govori s Bogom i o Bogu."
Upravo je nedostatak šutnje jedan od razloga čovjekove otuđenosti u današnjem vremenu jer onemogućava slušanje drugoga ali i sebe. Iskustvo je to takozvane "intrapersonalne", unutarnje komunikacije, koja osobi omogućava da u svojoj nutrini prepoznaje intelektualna i duhovna prostranstva koja ga potiču na stvaralaštvo, na otvorenost za drugoga. U susretu sa samim sobom čovjek, promatrajući sebe, u dubini svojega bića susreće Stvoritelja, te prepoznaje Njegovu sliku u sebi, jer stvoren je na sliku Božju. Pogledati u vlastitu nutrinu jest pogled na sliku Božju u nama, to jest pogled na ono što od te slike na koju smo stvoreni činimo u svojemu životu, vodeći tako računa da taj Božji dar neprestano uređujemo prema onom temeljnom daru za koji nas je stvorio u ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samima sebi. Te odnose krijepimo poput vjernika prve Crkve da postojanošću u molitvi prihvaćamo dar Duha Svetoga koji nam progovara u Božjoj riječi, u crkvenom učiteljstvu, te konačno u savjesti.
U odlomku iz Ivanovog evanđelja koji čitamo na sedmu vazmenu nedjelju, Isus izgovara velikosvećeničku molitvu te moli za one koje mu je dao Otac, da upoznaju istinskoga Boga i da ih sačuva u svome imenu. Isus govori: "Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina" (Iv 17,17). Molimo na današnji dan za sve koji rade u medijima kao i za sve one koji koriste ta sredstva, da iskreno traženje istine bude putokaz međusobnog poštovanja, izgradnje i prihvaćanja. Da istina, koja oslobađa, bude poticaj svima da budu u službi istine.
Vlč. Krunoslav Novak
Zazivi moltve vjernika u misnom slavlju VII. vazmene nedjelje:
- Gospodine, svojim si apostolima poručio, a preko njih i svima nama, „idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. Danas na raspolaganju imamo brojna sredstva preko kojih možemo tvoju radosnu vijest proširiti do svakog kutka zemlje. Daj nam razboritosti, žar srca, umješnosti i neumornu ustrajnost da sva ta sredstva što bolje koristimo na veću Tvoju slavu i spasenje duša, MOLIMO TE...
- Gospodine, mnogo toga što znamo, mislimo i vjerujemo posredovano nam je putem medija. Daj nam mudrosti i pronicavosti da znamo razlikovati laž od istine, dobro od zloga, da znamo birati one sadržaje koji oplemenjuju i uzdižu čovjeka, a izbjegavamo sve ono što podilazi niskim strastima i udaljava nas od Tebe, MOLIMO TE...
- Gospodine, ljudi koji djeluju u medijima često su izloženi raznim pritiscima i utjecajima koji ih nagone na zlo. Štiti ih na njihovom putu, nadahnjuj njihovo djelovanje, daruj im hrabrosti i jakosti da sve što čine bude u duhu istine, poštivanja dostojanstva svake ljudske osobe i u službi općega dobra. MOLIMO TE...
- Gospodine, živimo u vremenu u kojemu smo svakodnevno izloženi bezbrojnim informacijama, riječima, slikama, zvukovima što često unosi veliku zbrku te ne znamo više razlikovati što je to bitno u našem životu i ne čujemo tvoj glas koji uvijek dolazi poput lahora. Otvori nam srce i uši da u buci ovoga svijeta prepoznajemo i osluškujemo tvoj glas koji jedini vodi na pravi put. MOLIMO TE...
- Gospodine, prošle je godine ubijeno 66 novinara. Neka njihova žrtva ne bude uzaludna i primi ih u svoje vječno blaženstvo. MOLIMO TE...
40. obljetnica Pastoralne instrukcije „Communio et progressio“
(Materijal za eventualno obilježavanje spomenute obljetnice na Svjetskom danu sredstava društvenih komunikacija)
Naputak ima tri dijela. Prvi se bavi teološkim utemeljenjem ljudske komunikacije. Ističe se da je Božji trojstveni život i Božje samopriopćavanje u Kristu izvor ljudskog zajedništva i komunikacije (usp. CP 8 i 11). Na samu se komunikaciju, promatranu kao sastavni dio ljudskog zajedništva, gleda u pozitivnom svjetlu. Isto vrijedi i za sredstva društvene komunikacije koja se promatra kao dar Božje providnosti za unapređenje suživota među ljudima na zemlji (usp. CP 12). Temeljna socijalnoetička načela čine okvir za ispravnu upotrebu tih sredstava. U skladu s time središnje mjesto zauzimaju dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro.
Drugi dio naputka posvećen je ulozi sredstava komunikacije u životu društva. Ističe se da pravo javnosti i slobode mišljenja (usp. CP 25, 28) ima svoju granicu u etičkim normama i u načelu općeg dobra. U svezi s time govori se o odnosu medija i moralnosti te se traži odgovor na pitanje koliko su mediji sami odgovorni u slabljenju etičkih normi (usp. CP 22). Istovremeno se sredstva društvenih komunikacija poziva na zauzimanje oko obnove etičkih normi. Upozorava se i na značenje odgoja za medije te u svezi s time na potrebu obrazovanja kako komunikatora tako i primatelja medijskih poruka (usp. CP 63, 64).
Treći dio usredotočuje se na zadaće katolika na području sredstava društvene komunikacije. Te zadaće obuhvaćaju, osim naviještanja evanđelja posredstvom medija (usp. CP 128), razgovor i razmjenu misli i shvaćanja unutar Crkve te dijalog između Crkve i svijeta (usp. CP 123). Ističe se kako dužnost Crkve da sredstva društvenih komunikacija koristi za naviještanje Radosne vijesti uključuje angažiranje osposobljenih komunikatora, koji će znati odgovoriti zahtjevima koji proizlaze iz naravi pojedinih medija. Posebno se spominje potreba crkvenog govora koji je prilagođen naravi medija (usp. CP 128). Isto se tako od katoličkih komunikatora zahtijeva traganje za novim metodama naviještanja (usp. CP 131), koje će respektirati posebnost svakog medija (usp. 151).
Ovom kratkom pregledu sadržaja Pastoralnog naputka „Communio et progressio“ prilažemo i sljedeći prigodni tekst nadbiskupa Ivana Devčića:
Na kraju dekreta Inter mirifica koncilski su oci odredili da se, u svrhu provođenja koncilskih načela i normi o sredstvima društvenog priopćavanja, izda „pastoralna instrukcija brigom ureda Svete Stolice“ (IM 23). Međutim, tu je instrukciju, nazvanu Communio et progressio, s podnaslovom Naputak o sredstvima društvenog priopćavanja, 1971. godine izdalo Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja i ona znatno nadilazi ono što su tražili koncilski oci baveći se temama koje nisu zadane u koncilskom dekretu. Štoviše, „Communio et progressio se predstavlja kao najkompletniji dokument Crkve o sredstvima društvenog priopćivanja, zbog čega ga je E. Baragli nazvao katoličkom Magnom chartom na tom području“, kako tvrdi Adriano Zanacchi. (1)
Opći je pogled tog crkvenog naputka o društvenim medijima optimističan, prema Zanacchiju čak i pretjerano optimističan. Optimizam izbija već iz prve rečenice uvoda: „Zajedništvo i napredak ljudskog društva najpreči su ciljevi društvenog priopćavanja i njegovih sredstava kao što su tisak, film, radio i televizija“ (CP 1). To su „´darovi Božji´ koji će po providonosnom Božjem naumu povezati međusobno ljude bratskom svezom“ (CP 2). U tom se smislu bez ikakve zadrške tvrdi da društveno priopćavanje „samom svojom naravi teži postići da se ljudi neprestanim drugovanjem i uzajamnostima prožimaju sve jačim osjećajem životnog zajedništva“ (CP 8).
Dublja rasprava o tim sredstvima počinje isticanjem njihove mnogovrsne koristi: ona „do temelja ruše ograde što su ih vremena i prostori nekoć bili podigli među ljudima“ (CP 20), „njima se gradi još tješnja bliskost i čvršća povezanost“, „koristi od njih ima i širenje nauka na svim razinama“, „vrlo su korisna u borbi protiv nepismenosti, zatim u nastavi“, pridonose “uzdizanju i istinskom oslobođenju čovjeka“, pomažu uspostavi veće jednakosti među ljudima itd. Među tim se uvjetima posebno naglašavaju obrazovanje te zadaće i službe „primatelja“ i „priopćavatelja“, ali i suradnja između građana i građanskih vlasti, među narodima i među svim kršćanima, vjernicima i ljudima dobre volje. Ističe se, npr., da sama narav tih sredstava zahtijeva međunarodnu suradnju.
Ipak, ni u ovom tako optimističnom dokumentu ne manjkaju pitanja koja odražavaju veliku zabrinutost povezanu s tim sredstvima. U tom se smislu nižu pitanja: „Kako će se doista postići da se brižljivo prosude i nekim redom izreknu vijesti što ih (ta sredstva) obilato i neprekidno razasiplju, vrlo često uznemirujuće a ponajviše krajnje brzopleto? Poznato je da su sredstva društvenog priopćivanja po svojoj naravi namijenjena širokom neodređenom sloju ljudi i, kako bi izbjegla da naškode interesima mnogih primalaca, često zauzimaju neodređen stav; kako će se u tom slučaju moći u pluralističkom društvu razlikovati istinito od lažnoga, pošteno od nepoštenog?
Kako izbjeći u sustavu slobodne konkurencije da javnost prisili ili spriječi ta sredstva da izazivaju i raspaljuju ne tako plemenite i poštene težnje ljudske naravi? Kako spriječiti da tek mali broj ljudi ne zagospodari tim sredstvima, te se tako u društvu uguši istinski dijalog i zajedništvo? Kakva pomagala primijeniti da se u priopćavanju pomoću ovih tehničkih sredstava, a osobito preko televizije, ne povrijede ljudski odnosi? Budući da ona često pozivaju čovjeka da kao u nekom snu izađe iz granica realnosti, što se dade učiniti da on u svojem svagdašnjem djelovanju ne zanemari svoje životne zadatke? Kako će se moći spriječiti da ljudi ne upadnu u dokolicu i ne zahvati ih lijenost duha? Naposljetku, što poduzeti da pretjerano i trajno draškanje osjećaja ne spriječi djelovanje razuma?“ (CP 21).
Tek nakon što je na izneseni način promotrio probleme i ispravnu upotrebu sredstava društvenog priopćivanja s moralnog i općeljudskog gledišta, naputak se bavi i njihovom pastoralnom primjenom kao i očekivanim doprinosom katolika u njihovu razvoju i ispravnoj upotrebi. Naglašava se da katolici koji u tim sredstvima rade, „stručno obavljajući svoju službu ispunjaju ne samo plemenitu profesionalnu zadaću već sudjeluju u poslanju kršćana u svijetu“ (CP 103). Posebno se ističe potreba javnog mnijenja i dijaloga u samoj Crkvi, kao i Crkve sa svijetom. Razmatraju se također dužnosti vjernika prema svakom pojedinom sredstvu društvenog priopćivanja, „bilo da se ono nalazi izravno pod upravom Crkve bilo da je riječ o sredstvima priopćivanja koja su pristupačna katolicima“ (CP 135).
Naputak završava pitanjima o vrsti promjena koje se događaju na području društvenog komuniciranja, „da li se, naime, nalazimo na pragu posve novog doba društvenog priopćivanja ili ne“ (CP 181). Da bi se odgovorilo na to pitanje i „da bi se bolje upoznalo način kako sredstva društvenog priopćivanja mogu izvršiti svoj zadatak te njihove stvarne mogućnosti korištenja i silan utjecaj što ga mogu imati na čovjekovu psihu i njegovu kulturu, neophodna su ozbiljna i podrobna znanstvena istraživanja“ (CP 184). Slična su istraživanja potrebna, prema Communio et progressio, i da bi se spoznale mogućnosti i zadaće Crkve na području društvenog priopćivanja, koje variraju ovisno o konkretnim mjesnim i povijesnim prilikama. U svezi s time zahtijeva se „trajno osuvremenjivanje i uvijek bolje poznavanje ovog pitanja“ (CP 183), jer je riječ o sredstvima koja karakterizira trajna promjenljivost i nepostojanost.
Dajući općenitu ocjenu ovog naputka, Zanacchi tvrdi: „Communio et progressio je stvarno temeljni dokument koji trebaju cjelovito čitati i produbljivati svi koji su, izravno ili neizravno, pozvani nositi se s masovnim medijima u svome kršćanskom životnom poslanju.“(3)
Priredio: Zvonimir Ancić, predstojnik Tiskovnog ureda HBK-a
Bilješke:
(1) A. ZANACCHI, La sfida dei mass media, 3. izd., Torino, 1990., 295. Usp. i E. BARAGLI, L´Instruzione pastoralne „Communio et progressio, Roma, 1971.
(2) Izraz „darovi Božji“ uzet je iz enciklike Miranda prorsus Pia XII. koja počinje riječima: „Miranda prorsus technicae artis inventa, quibus nostrorum temporum homines gloriantur, quamquam ex humano ingenio laboreque oriuntur, dona sunt tamen Dei Creatoris nostri, ex quo omnia opera bona procedunt.“ AAS XXXXIX, Ser. II, v. XXIV, N. 13, 1957, str. 765.
(3) ZANACCHI, nav. dj., 296.
Popis crkvenih dokumenata o sredstvima društvenih komunikacija
1963. Dekret II. Vatikanskog sabora, „Inter mirifica“
1971. Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija „Communio et progressio“
1992. Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija „Aetatis novae“
2000. Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija „Etika u obavijesnim sredstvima
2002. Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija „Etika na internetu“ i „Crkva i Internet“
2005. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo „Brzi razvoj“
2006. HBK, „Crkva i mediji“
Banner (217x177 pxl) preuzmite OVDJE.
