Aktualnosti

U okviru niza događanja „Advent u Klovićevim dvorima“ svećenik Zagrebačke nadbiskupije i suradnik dječjeg časopisa Mali koncil Anđelko Katanec održao je u srijedu 16. prosinca prigodno predavanje pod naslovom „U potrazi za Božjim likom“.

Okupljene je na početku predavanja, uime ravnatelja Galerije Klovićevi dvori višeg stručnog savjetnika Antonija Picukarića, pozdravila kustosica i voditeljica Zbirke darovanih umjetnina Danijela Marković, zaželjevši im ugodne trenutke na Gornjem gradu u okviru događanja „Božić starog Zagreba“.

Donosimo sažetak zanimljivoga i duhovitog predavanja u kojemu je vlč. Katanec protumačio kako unatoč potrošačkom mentalitetu današnjega društva, kroz zdrave božićne običaje i isticanje pravih vrijednosti možemo doći do zaključka da se Božji lik nazire u svakom djetetu Božjem, u svakom čovjeku i zato svakoga treba poštovati i svaki život čuvati.

Više informacija o „Adventu u Klovićeim dvorima“ potražite na: http://gkd.hr/2015/12/14/predavanja-u-sklopu-adventa-bozic-starog-zagreba/

Navika slavljenja Božića prije nego što Božić dođe

Prikaz Božićnih jaslica inspirira mnoge umjetnike da dočaraju svoje viđenje tog čarobnog događaja u kojem se rodio Isus donijevši svjetlo u tamnu noć i gdje se sukobljavaju dvije krajnosti, svjetlo i mrak, toplina i zima, radost i tuga, mir i nemir... I to je prizor o kojemu razmatramo slaveći ovaj lijepi blagdan Božića.

Svi znaju da je Božić 25. prosinca, ali mnogi nesmotreno i nestrpljivo. počinju slabiti Božić i ranije. Na našem glavnom trgu otvorena je „Zagrebačka Božićna Bajka“, svi su dućani i javni prostori već ukrašeni za Božić. Borovi su okićeni. Čini se da je Božić svugdje već došao, jedino još nije došao u Crkvu. Jedino mi u Crkvi još uvijek odolijevamo pred blagdanom. U Došašću se na misi ne recitira Slava, ne pjevaju se raskošne pjesme, pred oltarima nema cvjetnih aranžmana osim adventskih vijenaca. Sve je nekako u mirnoj tihoj napetosti, pripremama, iščekivanju, baš zato da bi Božić, kada stvarno dođe, mogao što bolje doći do izražaja.

Jedan od velikih pisaca 20. stoljeća, a kojeg sam nažalost tek nedavno počeo bolje upoznavati kroz njegove knjige, G. K. Chesterton je prijeteći napisao ovo što nas namjerno pogađa: "Ne postoji opasnija i odvratnija navika od navike slavljenja Božića prije nego što Božić dođe, kao što primjerice ja sada radim pišući ovaj članak. Sama je bit proslave u tome što dolazi blještavo i naglo. U tome što u jednome trenutku veličanstveni dan nije, a u drugome trenutku jest. Sve do određenog trenutka osjećate se obično i tužno jer je samo četvrtak. U idućem trenutku vaše srce skače, a vaša duša i tijelo plešu zajedno poput dvoje ljubavnika, jer u jednom bljesku i eksploziji postaje petak – Božić… Svi zdravi stari božićni običaji povezani su sa stvaranjem ozračja da nitko ne smije dodirnuti, ili vidjeti, ili znati, ili govoriti o bilo čemu vezanom uz Božić prije stvarne pojave Božića.“
 
Jedina bitan stvar na Božić - pokloniti se pred djetetom Isusom
 
Svi božićni običaji su vrijedni i preporučljivi. Pohvalno je što se za Božić okuplja obitelj, što se daruju pokloni, što se fino jede, što su kuće i ulice lijepo okićeni, što se ljudi druže i ugodno zabavljaju, no treba biti svjestan da ipak sve to nije Božić. Na Božić je bitna jedna stvar, pokloniti se pred djetetom Isusom. Evo još jedan citat već spomenutog Chestertona: Velika većina ljudi će nastaviti obdržavati obrasce koje ne može objasniti; čuvat će Božić zajedno s božićnim darovima i božićnom blagoslovima; nastavit će to činiti, a jednoga će se dana naglo probuditi i shvatiti zašto. (On Christmas)
Na Božić nam Bog pokazuje svoje lice. U djetetu Isusu rođenom na prvi Božić možemo vidjeti lice nevidljivog Boga, u njegovom prvom plaču možemo čuti zvuk Božjeg glasa, primajući ga pažljivo u svoje ruke, možemo dodirnuti svojeg stvoritelja i spasitelja, slaveći njegov rođendan 2015.-e godine, možemo osjetiti Božju blizinu i milosrđe. Koliko je apsurdno i istinito vjerovati da je dijete Isus zapravo Bog?

To nije govor samo za pobožne vjernike, nego i za skeptike i znatiželjnike i nevjernike, pa i agnostike koji su se odlučili ne baviti takvim pitanjima, da se zamisle na trenutak o toj nevjerojatnoj ideji da je skromno rođenje jednog djeteta u Betlehemu Judejskom označilo Božji dolazak na svijet.

Paul Tillich (1886.-1965.) njemačko-američki teolog i filozof. Kad je na jednom fakultetu u SAD-u trebao održati predavanje kao gost predavač, jedan mladi student pristupio mu je i ispričao se da ne može prisustvovati njegovu predavanju i rekao: „Žao mi je jer sam čuo da ste najveći svjetski teolog, ali bi li mi mogli barem dati odgovor na pitanje: kako Bog izgleda?“

Profesor je prihvatio i odgovorio: Gledaj, povijesno gledano, Bog je transcendentna stvarnost iznad svake prolazne stvarnost, filozofski gledano, Bog je dijalektički imperativ, ontološki gledano, Bog je izvor svih bića, bitak sam, eshatološki gledano, Bog je cilj ljudskih impulsa prema apokaliptičnome.“ Student, jedva punoljetan mladić, zbunjeno je uzdahnuo i otišao dalje. Filozof gost predavač dao mu je pojam o Bogu koji je teško zamisliti i jasno da student nije uspio ništa razumjeti o tome tko je je Bog.

Slavimo paradoks vjere

Biblija kaže da nitko ne može vidjeti Boga, a opet Biblija je knjiga u kojoj su opisani toliki susreti i razgovori Boga s ljudima. Cijela Biblija, tako tvrdimo, je napisana nadahnuta Božjom prisutnošću i djelovanjem. Može li biti istina oboje: i da ne možemo vidjeti Boga i da možemo vidjeti Boga?
Bog je nevidljiv. I zato ga ne možemo vidjeti niti pod mikroskopom, niti s teleskopom, ne možemo ga vidjeti kao što gledamo jedni druge niti u Crkvi, a bome niti na Marsu. Drugi razlog zašto ne možemo vidjeti Boga je taj što prema njegovim riječima Mojsiju: ne možeš vidjeti moje lice i ostati živ!

Ipak, upravo je Mojsije vidio Boga. Nije možda vidio njegovo lice, ali ga je vidio u jednom dijelu. Bog mu je rekao: „Moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me. Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti. (Usp. Izl 33) Ljudi vide Boga u snovima, u vizijama, u simbolima.

Isus je u svojoj propovijedi rekao: „Blaženi čisti srcem, oni će Boga gledati“. To je način na koji možemo vidjeti tu nedokazanu energiju svemira, taj princip i bitak svih stvar, tu nelogičnu trojstvenu osobu koja je stvorila i svijet i po kojoj svijet živi.
Bog je postao jedan od nas. Bog je postao dijete koje plače, koje pije majčino mlijeko, koje još ne zna pričati, koje ne može samo preživjeti i koje možeš ubiti. I to je paradoks vjere: da svemogući postaje nemoćan. I mi taj događaj slavimo na Božić.
 
Svako dijete koje se rađa daje nam novu nadu. Bez djece smrt bi brzo zavladala svijetom. Tko prihvaća dar života, tko se ne boji rađanja, taj ima budućnost. I Božić nas upućuje da Božje lice tražimo u našoj djeci. S ljepotom malog djeteta ne može se ništa usporediti. Kakvi ljubimci, igračke, tehnika, umjetnička djela. Svako dijete je čudo, u njemu se skriva tajna života koju će vrijeme otkriti: hoće li to dijete postati novi umjetnik, ili sportaš, ili liječnik, ili će biti borac za egzistenciju skupljajući boce po kontejnerima mučeći se prehraniti svoju obitelj. Dijete je eksplozija života i zato u djeci gledamo svoju budućnost, svoje spasenje, oni su naša nada.

I kao što je Bog u djetetu Isusu rastao u dobi i mudrosti pred Bogom i ljudima, tako je i postajao na neki način sve više Bog i sve više čovjek, premda je to bio od početka. Ne možemo reći da dijete dok se još ne rodi nije čovjek, premda još ne zna hodati, ni pisati, ni pričati viceve. Tako ne možemo reći ni za Isusa da nije svemogući Bog, premda je kao dijete bio potpuno ovisan o brizi svojih zemaljskih roditelja.

Božić dakle govori da je Bog k nama došao kao siromašno, maleno, krhko dijete i u njemu pokazao da je Bog s nama. Tako je pokazao ono što će kasnije izreći i riječima: "Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili." Mi možemo osjetiti Božju blizinu i blagoslov upravo preko djeteta Isusa i preko svih malenih koji su potrebni naše ljubavi i pomoći, a koji nam posreduju Kristov mir i nadu spasenja. Amen.

Božji se lik nazire u svakom djetetu Božjem, u svakom čovjeku i zato svakoga treba poštovati i svaki život čuvati, kao svoj vlastiti prema jednoj od vrhovnoj zapovijedi: Ljubi bližnjega jednako kao i samoga sebe.

U svakom čovjeku, u svakom Božjem djetetu, zrcali se lice Božje. Tako je Bog htio. Rodio se kao Marijino dijete, da bismo mi postali djeca Božja.

Jedna lijepa priča
I priča nam pomaže tražiti i naći lice Božje i s njom zaključujemo ove misli. Monah Epifan je jednoga dana na Siciliji otkrio Božji dar: umio je slikati prekrasne ikone. Htio je načiniti najljepšu sliku, Kristov portret. Ali gdje pronaći model prikladan da izrazi patnju i radost, smrt i uskrsnuće, ljudskost i božanstvo? Epifan nije imao mira: konačno je krenuo na put. Prošao je Europu zagledajući pomno u svako lice. Ništa.

Nigdje nije našao lica prema kojemu bi naslikao Krista. Jedne je večeri zaspao moleći psalam: »Lice tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.« Usnuo je san. Anđeo ga je vodio ljudima pokazujući mu na njihovim licima upravo onu osobinu koja je sličila Kristovoj: radost mlade zaručnice, nevinost djeteta, snagu seljaka, trpljenje bolesnika, strah osuđenika, dobrotu majke, zgranutost siročeta, strogost suca, veselje zabavljača, milosrđe ispovjednika, izmučeno lice gubavca.

Epifan se vratio u samostan i počeo raditi. Nakon godinu dana Kristova je ikona bila gotova. Pokazao ju je opatu i braći koji su se zapanjeni bacili na koljena. Kristovo je lice bilo prekrasno, ganutijivo, potreslo bi čovjeka u dubini duše i postavljalo pitanja. Nemoj tražiti Krista u jednom čovjeku, nego u svakom čovjeku traži nešto od Kristova lica.