Aktualnosti

Pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško otvorio je u četvrtak 21. svibnja 2015. godine  u prostorima Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta izložbu radova akademskog kipara Kuzme Kovačića „Veni Creator Spiritus“.



Foto: Autor izložbe umjetnik Kuzma Kovačić

Izražavajući riječi dobrodošlice, ravnatelj NPI dr. Josip Šimunović istaknuo je znakovitost izložbe na kraju uskrsnoga vremena, kao i kraja pastoralne godine u NPI-u. "Pred nama je dio opusa Kuzme Kovačića. On je stvarao nadahnut Duhom i ostavio prepoznatljive tragove nadahnuća. Svatko može otkriti što mu pojedino djelo želi poručiti. Ono što se može odmah doživjeti promatrajući djela i fotografije je to da je Kuzma Kovačić Isusov učenik, da je vjernik i veliki domoljub", rekao je dr. Šimunović.



Maja Juras koja potpisuje postav govorila je o umjetničkom stvaralaštvu Kuzme Kovačića. Rekla je da autor "i kad progovara o sakralnim djelima, bilo da je riječ o oltaru koji je u naglašenu fokusu njegova umjetničkog izražavanja, ili o portretima velikana Crkve, i onda kad progovara u apstraktnoj plastici, manjih intimističkih oblika ili pak većih kiparskih uradaka, ili kad progovara u plastici sakralnih i javnih prostora, uvijek poziva na kontemplaciju, na sabranost, na duhovni dijalog".

Autor Kovačić istaknuo je kako se tom izložbom, kao i cijelim svojim kiparskim nastojanjem, molitvom o kojoj govori sam naziv izložbe obraća Gospodinu i Životovrcu "da nas nadahne i oživi, da oživi hrvatsku umjetnost i kulturu Bogu na slavu, domovini na čast, na dobro i radost ljudima".
U glazbenom dijelu sudjelovao je Bogoslovski oktet, a program je vodila 

Izložba je  otvorena do 21. lipnja 2015. godine, a može se razgledati radnim danom od 10 do 16 sati. Razgled za skupine moguć je uz najavu i u drugo vrijeme na broj telefona: 01 / 5522 000 ili elektroničku poštu: pastoralni.institut@zg-nadbiskupija.hr. Ulaz na izložbu je slobodan.

U nastavku pročitajte Biskupove prigodne riječi na otvarenju izložbe:


 
„Ruah: prostor neizrecivosti za govor umjetnosti“
 
Braćo i sestre, dragi umjetnici, osobiti prijatelji Duha Svetoga,
dragi gosti i uzvanici!

Radost ove večeri dvostruka je radost dara: prva se tiče izložbe koju nam daruje umjetnik Kuzma Kovačić u postavu gospođe Maje Juras, a druga je ozračje našega vjerničkog života neposredno pred svetkovinu Pedesetnice. Umjetnik nam donosi svoju vjeru u Duha Svetoga i plodove, to jest izražaj vjere koja nije samo osobna, nego ju promatramo u ljepoti rođenja, življenja i svjedočenja Crkve. Premda Crkva živi dodir Duha Svetoga i umjetnosti u svakome vremenu liturgijske godine, sraštenost i sljubljenost umjetnosti i Crkve najočitija je u svjetlu Pedesetnice-Duhova. U njoj se osjećaju tragovi neizrecivosti otajstva koje nam je bliže od nas samih.

Svjestan te neizrecivosti, ipak vam upućujem riječi, izrecivost za koju se nadam da je od istoga Duha kojim ljubavlju govori Crkva. U izložbama se divimo umješnosti umjetnika, ali čini mi se da nam ovu večerašnju gospodin Kovačić daruje kako bismo vidjeli snagu i ljepotu Duha Svetoga koji se očituje u njegovim djelima. Na Pedesetnicu u Jeruzalemu apostole su svi čuli govoriti svojim jezikom. I mi se trebamo pitati gdje čujemo Duha Svetoga govoriti hrvatski: u djelima ljubavi, u navještaju Radosne vijesti, u slavlju spasenja i milosrđa, u umjetnosti…
Uronjeni smo u govor, naročito u zajedništvu ove višestruke ljepote. Umjetniku Kuzmi Kovačiću Bog je darovao Duh likovnoga posredovanja neizrecivosti otajstva. Ovdje i u hrvatskome kulturološkom kontekstu to neće zazvučati kao suvišnost, ako kažem da se on toga nikada nije zastidio, nego je otvoreno svjedočio svoju vjeru i blizinu Duha koja može biti viđena tek kao povlastica i blagodat. Ali on – kao i toliki drugi umjetnici – zna koliko je zahtjevan taj dar i koliko muke donosi.



Tako i naslov ove izložbe upućuje na molitvu, na molitveni zaziv Crkve, korišten najiskrenije upravo onda kada smo duboko svjesni da je pred nama djelo-poslanje koje nadilazi ljudsku snagu i uvide. Svako je istinsko umjetničko djelo takvo, jer je trag stvarateljske Božje istine i ljepote.
U zazivu koji je preuzet kao naslov izložbe, treću božansku osobu zovemo imenom Duh i Stvorac, Spiritus Creator. U gotovo svim jezicima On nosi ime koje upućuje na disanje (na primjer: Spiritus, pneuma, Geist, Esprit, Ghost), kao prijevod onoga imena kojim je nazvan i zazvan na hebrejskome – ruah. Lijepo ga je zazvati tim imenom kojim su ga izgovarali proroci, psalmisti, Isus, apostoli… i Blažena Djevica Marija, osobito pred otajstvom Utjelovljenja: Duh Sveti sići će na te; sila će te Svevišnjega osjeniti. Bila je i pred zebnjom križa u kojoj čuje Sina kako govori Ocu: U ruke tvoje predajem duh svoj… Taj životni dah i sjena, ruah i šekinah, u hebrejskome su jeziku ženskoga roda, čuvajući ljepotu majčinskoga rađanja, nježnosti i brige; žensku snagu intuicije, hrabrosti i zaštite…

U svome najdubljem značenju ruah je prostor između neba i zemlje, prostor koji može biti miran i uznemiren; prostor otvorenosti u kojemu se lakše osjeća vjetar; prostor u kojemu se čovjek kreće, živi, diše.
Zato se u Novome zavjetu o Duhu Svetome govori kao o prostoru, pa tako i u liturgiji čujemo molitve koje odražavaju put milosti od Oca, po Sinu u Duhu Svetome. Duh Sveti je duhovni prostor, životno ozračje u kojemu se ostvaruje susret s Bogom.
Čini mi se je to najbolji opis ove izložbe, u koju umjetnik smješta svoja nastojanja, molitvu, dar vjere koji ne može zadržati za sebe, nego ga želi podijeliti s drugima. Dati izložbi ime Duha Svetoga znači naglasiti nesebičnost, jer biti zahvaćen Duhom, biti u Duhu, znači prihvatiti Božje disanje u nama. Dah i disanje više su od običnoga simbola. Među njima se osjeća prisna poveznica.

Zato izložba ne ide u smjeru veličanja umjetnika, nego u suprotnome smjeru: od djela nadahnuta umjetnika do Duha Nadahnitelja. Jer, najveće je umjetničko djelo ono u kojemu se objavljuje Bog Nadahitelj koji daje čovjeku da bude njegovim sustvarateljem.
Kada se prolazi između izložaka, posebno u smirenosti promatranja, može se osjetiti prolazak daha. Bilo da je riječ o reljefima ili o punoj plastici, Kuzma Kovačić ne zatvara svoje prikaze. Oni izlaze izvan okvira, izvan granica ljudskih likova, nejasnih, a ipak prepoznatljivih rubova. Napetost ljudske ograničenosti i Božjega beskraja.

Jasnoća je to koja ostaje nemirna, gotovo u trajnome nastajanju.
Tako ćemo se naći pred: otvaranjem i rastvaranjem, napuklinom i raspuklinom, oblikovanjem i razobličenjem, pred urezivanjem i razdiranjem; pred dodirom i ugrabljenošću; pred tihim dolaženjem i prolaskom, pred silovitom postojanošću i ostajanjem, uzdignutim i bez dohvaćanja obzora…
Čas vam se čini da je vjetar napuhao broncu i kamen i ostao pripravan nastaviti djelo razbarušenih naznaka prisutnosti; čas će vam izgledati da je lahor odletio s plohe, ostavljajući svjetlucave iskre svoje čežnje; čas će se pripitomiti u opni stakla i vode, podatan i gibljiv, upijajući nebo, pozadinu ili lica nagnuta nad obrađene i uglađene plohe. Možda i nećete znati je li umjetnikova ruka nešto istisnula ili privukla; potaknula da se podigne ili spriječila da se razlije.

Od prvoga daha i siline vjetra koji je razdvajao vode od voda i postao dahom u obličju čovjeka, do apostola u strahu pred ljudima, Duh je takav: on privlači ono što se udaljava, odmiče ili bježi; skuplja ono čemu prijeti izgubljenost, raspršenost i podjele, ili pak omekšava krutosti, raskida okove, rastapa okamenjenost, utopljuje studen. U Posljednici mu zato pjevamo: nečiste nas umivaj, suha srca zalijevaj, vidaj rane ranjenim; mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim. (Pokušajte prolazeći pokraj ovih djela to ponavljati.)
Ova je izložba zgusnuta drama nadahnuća. Prije tri dana ovdje sam s gospodinom Kovačićem kratko, gotovo duhovski 'usput', razmijenio nekoliko misli, zadržavši se na riječi 'skica', kao prvome vidljivom tragu duhovskoga dara za druge. Skica je ušla u naš rječnik kao nedostatna dovršenost, kao nejasnoća, kao nešto što ne zavrjeđuje pozornost, jer se očekuje nešto više.

Osobno mi se čini da je obilježje štovanja Duha Svetoga upravo življenje skiciranosti. Doslovno 'skica' znači brzinu, iskoračaj, iskakanje, poput mlaza vode, uzleta i ushita, oduševljenja i predanja. Uz to, skica (gr. skedion) znači izvan-vremenost; razlučivanje… Skica je prvi i namjerno nepotpuni izražaj nutarnje puneine – neizrecive.

Skica uz sebe veže još jednu pomalo 'poniženu riječ' – 'improvizacija'. Ona također govori o iznenadnosti, nepredviđenosti (in-prae-vedere), o hvatanju trenutka prisutnosti koja iznenađuje.
Improvizacija prepušta Bogu providnost i pouzdaje se u nju. Ta improvizacija, ta nedovršenost upisana je u svaki rad Kuzme Kovačića. Ona je lijepa, jer priznaje Božje gospodstvo i očituje brigu za ono što je povjereno čovjeku, ne prestajući se nadati, prijeći iznenada, to jest iz ne-nade, iz nenadnosti u nadanje, i živjeti nadu da Gospodin neće uskratiti svoju prisutnost na najneobičnijim mjestima i u najtežim životnim okolnostima.

Zato svakomu predlažem da, nakon večerašnjega otvaranja, dođe još jedanput, te da, prije negoli prođe između izložaka, izmoli barem prvu kiticu pjesme Duhu Svetomu. Od nje se može započeti, vjerujući da nam je po križu darovan vječni život. Križ je skica; on je rosa i mlaz nošen vjetrom i dahom u naše živote, kao slutnja nade i sigurnosti vječnoga života.

Dođi, Stvorče Duše Svet, i otvori nam srca za otvorenost izložbe koju ti predstavlja jedan umjetnik, naš brat po vjeri, tvoj miljenik po nadahnuću, i Crkva u čijemu zajedništvu svjedoči ljepotu evanđelja, da bi se jasnije čulo kako Duh Sveti govori hrvatski…