U osvrtu na evanđelje, istaknuo je kako ono pokazuje „dva pristupa jednomu putu koji se čas gubi, pa opet pronalazi; koji čovjek ponekad pogubno mijenja, pa opet ustrajno i nepopustljivo slijedi. Mudraci kao slika jednoga, a Herod kao slika drugoga pristupa; jasno postavljeni jedan nasuprot drugomu, dok ih obasjava svjetlo božanskoga sjaja. Danas ih vidimo takvima, ali u našim životima ponekad nema dovoljno svjetla i obrisi nisu nipošto razvidni".
Posvijestio je kako je puno pojmova u kojima se može odraziti otajstvo ove svetkovine, a jedan od njih je 'poniznost'. „Velika je to riječ Bogojavljenja. Poklonstvo kraljeva, onih uz koje se veže metafora moći, najjače govori o poniznosti", rekao je biskup Šaško te istaknuo kako „nije dostatno poklonstvo, jer je i Herod glumio da se želi pokloniti. Poniznost, ako je istinska, uz sebe veže darovanost i prinošenje".
Nadalje je pojasnio, kako „kultura Kristova utjelovljenja na koju se oslanja Crkva izrasta iz poniznosti i darovanosti koja se prevodi kao sebedarje Bogu", jer „poznati su nam pokloni i nakloni, darovi i darivanja koja odišu sebičnošću i pokvarenošću; ostavljanje dojma koje služi nečemu drugom. Ovi mudri ljudi bili su na primanju kod Heroda, ali je njihov cilj bilo primanje kod Isusa. Naklone i taštinu, pohvale i planove ostavili su u Herodovu dvoru. Tamo je baš to na cijeni".
Ističući, kako evanđelje ne spominje niti jednu njihovu riječ pred Isusom, biskup Šaško je primijetio „kako bismo mogli reći da su poklonstvo i darivanje; prepoznavanje i divljenje; slušanje i ispunjenje odlike susreta s Bogom i odlike koje preobražavaju susrete ljudi među sobom. Po tome ljudi postaju ljudskiji, jer se ljudskijim ne postaje po ljudskome, nego po božanskome".
Upućujući na darove koje donose mudraci, istaknuo je kako oni zlato, tamjan i smirna pripadaju Bogu.
„Svojom gestom ti ponizni ljudi govore da Bogu daju ono što Bog daje čovjeku: da vide ograničenost stvorenoga svijeta i bezgraničnost njegova Stvoritelja; da vide nepostojanost ljudske molitve i stalnost Božjega milosrđa; da vide smrtnost svega što postoji i vječnost na koju Bog poziva i jedini može darovati. Ljudi su to koji su izišli ne samo iz svoje zemlje, nego i iz svoje sebičnosti. Nisu gledali sebe, nego stvarnost koja ih nadilazi; zagledani u nebo shvatili su da je istinu moguće i tamo susresti i da je potrebno naučiti ju čitati. Zapravo su suprotnost kraljevanju, jer nemaju prijestolja koje bi branili, a ono što posjeduju radosno daruju novomu kralju. Tako se jedni boje istine, a drugi ju traže; jedni ostaju zatvoreni, a drugi slijede slutnje koje traže otvorenost. Između njih nalazi se put i svjetlo – prava metafora života", istaknuo je.
Podsjećajući kako Gospodin svojim utjelovljenjem „postaje bliz svakomu od nas", upozorio je kako „više nemamo izgovora da ga ne možemo vidjeti, da ga ne možemo susresti, da ga ne poznajemo".
Dok zahvaljujemo Bogu što nam se objavio u našim životima; što je u njih posijao tragove svjetla, osobito po ljudima koji unose ljubav i sebedarje, radost i prihvaćanje, ne zaboravimo se pitati kada smo to nalik mudracima, a kada Herodu, rekao je biskup Šaško, te vjernike pozvao na promišljanje „Jesam li sjajno svjetlo za ljude koji oko mene traže Boga, koji susreću Crkvu? Jesam li radost ili tuga, svježina ili zadah; traži li moje srce ili postajem umišljen da nema što tražiti i da ne postoje novi putovi? Čekam li Nekoga ili trebam potražiti neke nove pismoznance koji će me uputiti. Sa svojim bližnjima, u obitelji, jesam li mudrac ili Herod? U hrvatskome društvu: zalažem li se za dobro i istinu ili me lako – naročito medijskom galamom – uvjere da vjernici trebaju mirovati u skladu s nalozima i ucjenama privremenih gospodara?"
Na misi su pjevali Koralisti zagrebačke katedrale.
Photo: arhiva, Zagrebačka nadbiskupija
Uvod
U EUHARISTIJSKO SLAVLJE SVETKOVINE BOGOJAVLJENJA
Zagrebačka prvostolnica, 6. siječnja 2014., u 10 sati
Braćo i sestre, slavimo Božje očitovanje svim ljudima; osobito svima koji su Boga tražili ili ga traže. No, baš kao i u svemu ostalome u Božićnome otajstvu, osim objave, u središtu se nalazi i ljudsko prepoznavanje, osjetljivost prema prepoznatomu i stav klanjanja Bogu – ljudsko očitovanje poniznosti i prihvaćanja neizrecivoga.
Božja objava svijetu u Djetetu Isusu ovim slavljem dobiva cjelovitost, jer se pred njim u poklonstvu nalaze ljudi koji naznačuju zemljopisne i duhovne granice onkraj izabranoga naroda. Put do Boga, Božji put prema nama puno je širi od ljudskih očekivanja i pretpostavka.
Ipak, bez obzira na tu širinu, nutarnja spasonosna napetost ne nestaje. Božje utjelovljenje do današnjega dana živi kao prepoznavanje i neprepoznavanje; kao prihvaćanje i odbijanje; kao poniznost i oholost, kao velikodušnost i sebičnost. Ta se napetost nastavlja i ne može se sakriti iza umjetnoga i nekršćanskoga sklada nametnutih ugođaja koji previđaju istinu.
Nas vjernike upravo raduje ta istina koja je svojim svjetlom ušla u naše živote, da nas ne obuzme tama; ponajprije tama grijeha.
Zato i sada, da bismo živjeli puninu radosti ovoga slavlja, poklonimo se Gospodinu ispovijedajući misli, riječi, djela i propuste kojima smo se zatvarali Božjoj ljubavi i zanemarili svoje bližnje.
Homilija
Liturgijska čitanja: Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13;
Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12
Predragi!
I. U današnjoj se svetkovini na predivan način sažima cijeli Božićni ciklus liturgijskoga vremena: od iščekivanja, pozornoga razmatranja, tihe molitve i vapaja za prepoznavanjem Boga, preko neočekivanoga događaja Rođenja do dara prepoznatoga dolaska Boga u Djetetu.
Kroz to se vrijeme provlači jedva primjetljiva iskra svjetla u kapi rose, u suzama potlačenih, u znoju poniženih; nîti svjetla u radosnim susretima Marije i anđela, Josipova sna, pjesme Marije i Elizabete i, konačno, u valovima, slapovima svjetla razdraganih srdaca pastira i mudraca. Sve to proizlazi iz one mudrosti koja ponizno pristupa stvorenomu svijetu i prepoznaje Stvoritelja.
Današnja nam svetkovina pomaže vidjeti najbitnije.
Nakon noći lutanja čovječanstva i pojedinaca u traženju radosti, spasenja, sreće u ljudskim ograničenostima, nakon svih razočaranja, objavljuje se svjetlo koje vodi do ponovne očaranosti pred kojom se čovjek radosno klanja i spoznaje sebe. To svjetlo Kristovim dolaskom jače progovara u nutrini bića; svjetlo koje je dano svakomu čovjeku, po stvorenosti. Danas se susreće ljepota Božjega svjetla, istoga svjetla koje živi u čovjeku, u ljudskim dušama i u djetetu Isusu.
II. Evanđelje nam pokazuje dva pristupa jednomu putu koji se čas gubi, pa opet pronalazi; koji čovjek ponekad pogubno mijenja, pa opet ustrajno i nepopustljivo slijedi. Mudraci kao slika jednoga, a Herod kao slika drugoga pristupa; jasno postavljeni jedan nasuprot drugomu, dok ih obasjava svjetlo božanskoga sjaja. Danas ih vidimo takvima, ali u našim životima ponekad nema dovoljno svjetla i obrisi nisu nipošto razvidni.
Herodov je lik ocrtan poput novoga faraona, poput onoga tko ima zemaljsku moć i vjeruje da raspolaže životima ljudi te često zakorači u područje smrti. Smrt mu je bliska ne samo po činjenici da osuđuje i ubija, nego poglavito po tome što ne očekuje ništa od života; otkriva da je zapravo slabić koji ne prihvaća svoju slabost, a posljedice njegove bezumnosti moraju platiti drugi.
III. Puno je pojmova u kojima se može odraziti otajstvo današnje svetkovina. Jedan je od njih zacijelo 'poniznost'… Velika je to riječ Bogojavljenja. Od samozatajnosti proroka do iskrene gorljivosti Ivana Krstitelja; od službenice Marije do pravednoga Josipa; od neznatnoga Nazareta do malenoga Betlehema; od priprostih pastira do zagonetnih mudraca.
Premda Evanđelje ne kaže da su bili kraljevi, niti da su bila trojica, Predaja ih je prepoznala kao kraljeve, a broj im je povezan s trima darovima. Poklonstvo kraljeva, onih uz koje se veže metafora moći, najjače govori o poniznosti. No, nije dostatno poklonstvo, jer je i Herod glumio da se želi pokloniti. Poniznost, ako je istinska, uz sebe veže darovanost i prinošenje.
Kultura Kristova utjelovljenja na koju se oslanja Crkva izrasta iz poniznosti i darovanosti koja se prevodi kao sebedarje Bogu. Poznati su nam pokloni i nakloni, darovi i darivanja koja odišu sebičnošću i pokvarenošću; ostavljanje dojma koje služi nečemu drugom. Ovi mudri ljudi bili su na primanju kod Heroda, ali je njihov cilj bilo primanje kod Isusa. Naklone i taštinu, pohvale i planove ostavili su u Herodovu dvoru. Tamo je baš to na cijeni. Evanđelje pak ne spominje niti jednu njihovu riječ pred Isusom – samo poklonstvo.
Mogli bismo reći da su poklonstvo i darivanje; prepoznavanje i divljenje; slušanje i ispunjenje odlike susreta s Bogom i odlike koje preobražavaju susrete ljudi među sobom.
Po tome ljudi postaju ljudskiji, jer se ljudskijim ne postaje po ljudskome, nego po božanskome.
IV. Darovi koje donose mudraci: zlato, tamjan i smirna pripadaju Bogu. Svojom gestom ti ponizni ljudi govore da Bogu daju ono što Bog daje čovjeku: da vide ograničenost stvorenoga svijeta i bezgraničnost njegova Stvoritelja; da vide nepostojanost ljudske molitve i stalnost Božjega milosrđa; da vide smrtnost svega što postoji i vječnost na koju Bog poziva i koju on jedini može darovati.
Ljudi su to koji su izišli ne samo iz svoje zemlje, nego i iz svoje sebičnosti. Nisu gledali sebe, nego stvarnost koja ih nadilazi. Zagledani u nebo shvatili su da je istinu moguće i tamo susresti i da je potrebno naučiti ju čitati. Zapravo su suprotnost kraljevanju, jer nemaju prijestolja koje bi branili, a ono što posjeduju radosno daruju novomu Kralju.
Tako se jedni boje istine, a drugi ju traže; jedni ostaju zatvoreni, a drugi slijede slutnje koje traže otvorenost. Između njih nalazi se put i svjetlo – prava metafora života.
Mudraci gledaju nebo i Bog im na nebu pokazuje znak – onaj koji su mogli razumjeti. Istina, njihov je put dug: ne samo od istoka preko Jeruzalema do Betlehema, nego onaj na kojemu od tražitelja postaju navjestiteljima. I to najprije Herodu. Njih je istina vodila i preobrazila u nositelje radosti, a on se pred istinom skamenio i postao žalosnim zarobljenikom neistine i straha.
V. Braćo i sestre, Gospodin svojim utjelovljenjem postaje bliz svakomu od nas. Više nemamo izgovora da ga ne možemo vidjeti, da ga ne možemo susresti, da ga ne poznajemo; ili barem – da ga ne možemo tražiti.
Dok zahvaljujemo Bogu što nam se objavio u našim životima; što je u njih posijao tragove svjetla, osobito po ljudima koji unose ljubav i sebedarje, radost i prihvaćanje, ne zaboravimo se pitati kada smo to nalik mudracima, a kada Herodu.
Jesam li sjajno svjetlo za ljude koji oko mene traže Boga, koji susreću Crkvu? Jesam li radost ili tuga, svježina ili zadah; traži li moje srce ili postajem umišljen da nema što tražiti i da ne postoje novi putovi? Čekam li Nekoga ili trebam potražiti neke nove pismoznance koji će me uputiti. Sa svojim bližnjima, u obitelji, jesam li mudarc ili Herod? U hrvatskome društvu: zalažem li se za dobro i istinu ili me lako – naročito medijskom galamom – uvjere da vjernici trebaju mirovati u skladu s nalozima i ucjenama privremenih gospodara?
VI. Nakon susreta s Isusom, kojega je opis stao u jednu rečenicu, život im se mijenja; san postaje stvarnost, toliko snažna da mijenjaju putove povratka. A Bogojavljenje je uvijek pitanje putova, starih i novih, mojih i Božjih; danas, u ovome slavlju, s ovom zajednicom vjernika.
Braćo i sestre, radosno je znati da u svakome vašem i mojem pogledu postoji isto Božje svjetlo koje smo susreli; da u slušanju naše molitve i pjesme – koja s pomoću Hrvatskoga katoličkog radija dopire dalje od pogleda i osjećaja u ovoj katedralnoj zajednici – postoji poniznost koja se klanja i prepoznaje.
Naviknuli smo se čitati biblijske tekstove u njihovu slijedu: od Staroga prema Novomu zavjetu. Danas vam predlažem da još jedanput pročitate Evanđelje, pa se zatim vratite na riječi Izaije proroka. Čitajte ih vjerničkim srcem i s pouzdanjem u Gospodinovu vjernost.
Usudite se početak prvoga čitanja čitati ovako: „Ustani, zasini, Jeruzaleme, zasini Zagrebe, Hrvatska, jer je došla svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom!“ I to baš onda kada se čini da mrklina prekriva živote i da se tjeskoba uvukla u srca.
VII. Želim nam, braćo i sestre, lijepo putovanje s Kristom – uvijek novim i obnavljanim putem! Mnogi su jezici sačuvali u pozdravu rastanka riječ Bog. Tako i hrvatski. Kada kažemo 'zbogom', naš rastanak je uvijek i novi susret, trajna prisutnost – s Bogom. To može reći čovjek koji pred Boga donosi dar ljubavi prema bližnjima; on odlazi i dolazi s Bogom.
Vidimo da je traženje Boga povezalo različite ljude i pomoglo im da prepoznaju istinu. No, jednako tako vidimo da je odbijanje Boga razdvojilo putove, jer istina razlikuje, ne svodi život na ravnodušnost i ne trpi nasilje. Dobri su to pokazatelji gdje kao pojedinci, kao obitelji i kao narod trebamo pronalaziti pravu radost.
Braćo i sestre, tako se zaključuje uvod u cjelokupno Matejevo Evanđelje – od susreta Marije i anđela koji izriče početni 'zdravo', zapravo 'raduj se!' – do odlaska mudraca koji su prepoznali Kralja, ne samo židovskoga – onoga koga će tim naslovom pogrđivati vojnici i nad čijom će se glavom na križu naći baš takav natpis – nego Kralja svega svijeta. Život je to prožet Duhom Svetim koji od samoga početka pokazuje radosne putove vječnosti koje smo i sami dionici.
Braćo i sestre, radujte se, jer je Bog odlučio zauvijek biti Bog s nama. I mi molimo milost da budemo s njime; uvijek budimo ljudi zBogom!
Amen.
