Aktualnosti

Na blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnicu, u petak 2. veljače 2018. godine, svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško u zagrebačkoj prvostolnici, proslavljen je Dan posvećenoga života. Euharistijsko zajedništvo okupilo je mnogobrojne redovnike i redovnice predvođene predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije s. Anom Marijom Antolović, regionalnom poglavaricom Klanjateljica Krvi Kristove Regije Zagreb, i dopredsjednikom fr. Slavkom Sliškovićem, provincijalom Hrvatske dominikanske provincije.



Pozdravljajući okupljene u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u uvodu u euharistijsko slavlje, a prije blagoslova svijeća, biskup Šaško je pojasnio značenje blagdana Svijećnice koji kršćani na Istoku zovu Susret, blagdan Susreta: „Misli se na susret u jeruzalemskome hramu između čovjeka i Božje ljubavi koja je sišla s neba, utjelovila se u povijesti i susrela s iščekivanjem izabranoga naroda. Pred nama je slika zaručničkoga saveza čovječanstva i Spasitelja. U današnjoj liturgiji razmatramo i Blaženu Djevicu Mariju, kao uzor svima nama u čekanju i u otvorenosti srca za susret s Bogom, njegovom Riječju i njegovim Svjetlom".



Crkva je taj blagdan izabrala kao Dan posvećenoga života, „u zahvalnosti moleći za redovnike i redovnice, članove svjetovnih instituta i društava apostolskoga života. Oni su osobit znak Crkve u svijetu; potreban znak u ozračju u kojemu materijalno lako prevlada nad duhovnim, vremenito obuzme naše živote lakše od pogleda na vječno".



U homiliji je povezujući misna čitanja i Dan posvećenog života biskup Šaško rekao: „Dragi redovnici i redovnice, večeras osjećamo snažnije stvarnost koja je srž života – vječnost. Gledajući vas ovako okupljene, lakše dopiremo do nje, tu – među nama; postaje bližom, premda je uvijek – u nama. U starcu Šimunu i u proročici Ani nalazimo odlike koje se tiču vječnosti: iščekivanje, pouzdanje, prepoznavanje. Šimuna određuje naziv prodekòmenos kao osobu koja je sva usredotočena na čekanje, idući ususret da bi primio iščekivanoga. Njegov hvalospjev očituje život protegnut prema trenutcima koji dolaze; on živi za trenutak koji svemu daje smisao, a onda se povlači, da bi i drugi susreli svjetlo i spasenje koje se očitovalo.



Proročica Ana, čije ime upućuje na milost, brojem svojih godina – osamdeset i četiri, koji se dobije ako se sedam, kao broj punine, pomnoži s brojem dvanaest, s brojem plemena – (dakle brojem godina) a naročito svojim načinom življenje u postu i molitvi dopunja taj okvir. Vođena je Duhom proroštva, poučljiva i pročišćena srca. Osim toga, pripada najmanjemu plemenu – Ašerovu, što je znak da su najmanji i najkrhkiji raspoloženiji za prepoznavanje Spasitelja u Isusu. Dočekanost struji vječnošću; godinama iščekivanja ona daje smisao; njihova starost prekoračuje prag tjeskobe."



Govoreći o 'maču koji probada dušu' i koji se redovito tumači kao navještaj Marijina trpljenja, biskup Šaško je istaknuo da je to slika Majke kao simbola Božjega naroda: "Šimun govori o narodu koji će biti duboko razdiran živom Riječju (usp. Lk 12, 51-53), a Marija predstavlja taj put, prožet pouzdanjem u iskustvima boli, tame, borbe i tjeskobne šutnje. Povijest trpećega Krista bit će bolna za mnoge: jer ne može se slijediti novo svjetlo, bez izazova izborâ koji izlažu opasnostima.



No, te slike 'mača koji probada', znaka koji je osporavan i koji razotkriva namisli, nisu odvojive od gesta dvoje staraca, gesta ispunjenih smislom: ponajprije primanja u naručje, zagrljaja, jer vjera nije nejasna misao, nego prisan susret; a zatim i navještaja koji pali iskru i zahvaća plamenom živote ljudi koji nose u sebi čežnju i srce čuvaju otvorenim da tu čežnju Bog ispuni."



Govoreći o pozivima u Crkvi, svećeništvo, redovništvo, življenje posebnih darova i služba, biskup Šaško je upozorio na opasnost krivog tumačenja kada se ti pozivi pokušavaju obuhvatiti razlozima koji su objašnjivi prolaznošću; kada ih se pokušava protumačiti isključujući vječnost: "Zato se i u Crkvi ponekad susreće prilagođavanje onoga što zemlja ne može obuhvatiti raznim zemaljskim okvirima.
Svaki put kada to činimo niječemo čežnju, niječemo glas na koji smo odgovorili. Posebno ste vi redovnici i redovnice u Crkvi dar znaka vječnosti, da bismo u svemu što činimo u prolaznosti osjetili dah i privlačnost neprolaznoga. Vi ste najvidljivije mjerilo življenja vječnosti u Crkvi."



Osvrnuvši se na Poruku prigodom Dana posvećenog života u kojoj su istaknuti siromaštvo i zajedništvo, biskup Šaško je rekao: "Bez vječnosti te dvije zbilje nisu razumljive kao vrijednosti; djeluju kao društvene kategorije s određenom patinom opterećenja. I evanđeoski savjeti: siromaštva, čistoće i poslušnosti nepoželjni su stavovi, ako ne govore Kristovom ljubavlju, ako ne propuštaju trak vječnosti. Ali, tamo gdje je ona prisutna, tamo gdje ste vi znak svakomu vjerniku i vjernici u Crkvi, vaša nesebičnost, potpuna posvećenost i darivanje daju smisao udarcima kušnje i žrtvama iz ljubavi."



Homiliju je biskup Šaško završio pozivom da "vječnost ne pokušavamo 'prizemljiti', nego njome prožeti zemaljsko, svaki susret, svaku društvenu stvarnost", jer isključivanjem vječnosti niječemo ljepotu i snagu otajstva.



"Po rukama Marije i Josipa danas živimo navještaj velikoga dara koji Isus daje na križu: Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj. (Lk 23, 46) Sav smisao ljudskoga života sastoji se u tome da naš život postane darom Bogu. Zato je dragocjena prisutnost ljudi koji su posvetili svoj život: da ne previdimo život za druge, izgradnju nebeskoga kraljevstva, kojega ste vi živi trag i puno puta 'mač dvorezac' koji razdire unoseći mjeru vječnosti u naše sebičnosti.



I ako uronimo u naše srce, u naša čekanja, u svjetlo koje je rodilo i naš odgovor prepoznavanja Boga, naći ćemo nju – vječnost. To vide ne samo vjernici, nego i oni kojima ste naročito vi vidljiv znak i jasno pitanje: Zašto? Zašto je netko redovnik ili redovnica? Zašto vjeruje u Boga? Osporavan znak postaje znakom spasenja. Odgovor na ta pitanja nalazi se u čežnji za vječnošću. Ne tražimo ga ni mi niti ga nudimo drugima u čežnji za zemaljskim."



Nakon popričesne molitve, predvoditelju slavlja zahvalio je potpredsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković: „Ovakvi nas susreti u hramu Gospodnjem drže zajedno i snaže. Unatoč društvenim promjenama i teškoćama s kojima se susreću naše zajednice, upravo primjer starca Šimuna i proročice Ane daje nam snagu da svoj život i nadu oblikujemo u pohvalnu pjesmu, te snove naših utemeljitelja činimo svojima i pretvaramo u navještaj, te služeći Bogu svima koji iščekuju otkupljenje pripovijedamo o Djetetu čije prikazanje u hramu danas slavimo". Slavlje je pjevanjem animirao redovnički zbo rpod ravnanjem s. Elizabete Peršić i orguljsku pratnju prof. Marija Perestegija.