Aktualnosti

Na Međunarodni dan ljudskih prava, u nedjelju 10. prosinca 2023. godine, na zagrebačkom gradskom groblju Mirogoj pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je molitvu za katoličke vjernike na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine. Molitvu za islamske vjernike predvodio je ef. Mersad Kreštić.

Na molitvi se okupilo 200-tinjak ljudi, a prije početka okupljene je pozdravio Željko Tomić iz udruge Hrvatski domobran, kazavši kako se ova komemoracija organizira sedmu godinu zaredom, a sve do danas "nije ispunjena molba i zahtjev rodbine poginulih, da se svakom čovjeku što je ovdje pokopan, i čije se kosti još nalaze ispod ovog travnjaka, vrati pojedinačno grobno obilježje. I da se vrate njihova imena, jer oni su bili nečija djeca, očevi, braća, muževi."

 
Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!
 
1. Potaknuti Božji Duhom, istinom i milosrđem prema mrtvima, prema našim preminulima, okupljeni smo ponovno na ovome grobljanskom polju kojemu hrvatske političke vlasti ne dopuštaju biti to što uistinu jest – polje grobova; ne dopuštaju mu biti polje susreta sa životima i sa spomenom ovdje pokopanih ljudi; ne dopuštaju da ovo bude polje poput drugih na Mirogoju, makar i skromnije: samo s imenima i sa znakovima pripadnosti svojoj vjeri i narodu.

Znamo da groblja nisu samo mjesta ukopa ljudskih tijela. Ona su iznimni sažetci povijesti, društvenih odnosa i brige za nasljedstvo, cjelokupne kulture i vrijednosti naroda. Ona su odgovor društvene zajednice na temeljna pitanja o životu i smrti; mjesta na zemlji koja pripovijedaju o prolaznosti i o vječnosti. Groblja su: zbirke mudrosti, udžbenici života, antologije ohrabrenja i opomena, smjerokazi budućnosti.

Tako gledano, ovo polje puno govori o nama Hrvatima, o prijašnjim i sadašnjim političkim vlastima, o odlučivanju i neodlučivanju, o razlučivanju i nerazlučivanju, o postupanju i nepostupanju koje zbunjuje i nije povezivo s deklaracijama o dostojanstvu i pravima čovjeka ni s izjavama o zalaganju za boljitak naroda.
 
2. Za nas, katoličke vjernike, danas je Druga nedjelja došašća u kojoj – najviše baš u ovaj sat – u našim crkvama u slavljima euharistije odzvanjaju predivne Božje riječi po proroku Izaiji: Tješite, tješite moj narod!

Kao vjernici se okupljamo da bismo jedni drugima bili utjeha i da bismo sami primili utjehu. Tako gledam i ovo naše zajedništvo, u svoj ljepoti tješenja i utješenosti. Osjećamo da nam je potrebna utjeha u svijetu koji, uz toliko dobra, istodobno pokazuje da se gubi; da zaboravlja pravednost i uporišta koja život čine ljudskijim.
Svaki me put jednakom snagom pogađa, kada susretnem ljude pune razočaranja i gorčine, zbog životnih okolnosti u kojima nedostaje pouzdanja, oslonaca, novih obzora i ushita.

A tamo gdje nedostaje čak i mrvica poštivanja prema čovjeku, tako da mu se ne dopušta ni imati grob; tamo se otvaraju široki prostori, dvorane za ples nasilja kojemu nije važno propitati ni razlog ni svrhu, nasilja u svim oblicima, nasilja koje postaje predstavom pa čak i zabavom.
 
3. Hrvatska riječ 'utjeha' upućuje na ublažavanje boli, na smirivanje i olakšavanje, gotovo previše izravno na utihu. No, utjeha nam nije dana da bismo utihnuli. Upravo suprotno. Njezino je značenje ponajprije duhovno ojačanje i potpora, okrjepa, pouzdanje, zaštita, čvrstoća, pomoć (tako je s lat. consolatio, dakle riječi u: eng., šp., fr., tal.; tako je s njem. Trost, povezan s treu, vjeran, čvrst). Evo zašto u molitvi i Duha Svetoga zazivamo imenom: Consolator optimus – najizvrsniji Tješitelj.

Tješite moj narod! To je Božji poziv izrečen u povijesnome vremenu koje nije puno različitije od našega, u narodu koji je izgubio kompas, koji se udaljio do svoje sreće i tako prihvaća biti iskorijenjen. No, prorok je siguran u nadi da dolazi njegovo izbavljenje. Odakle proroku ta sigurnost?

Iskra nade u njemu ne dolazi iz ljudske snage, nego iz čežnje, molitvene nade da će Bog na udaljavanje naroda od njega, što je prouzročilo trpljenje, odgovoriti svojim milosrđem. Prorok gleda pogledom vjere sposobnim prepoznati Božju plodonosnu prisutnost u trenutcima umora i utučenosti. Prorok zna da čovjek treba Božji povratak; Božji dolazak tamo gdje smo zalutali, umorni i malodušni. Mi vjerujemo da se taj dolazak ostvario i ostvaruje u Isusu Kristu, po njegovu utjelovljenju, po njegovu križu i uskrsnuću.
 
4. Kao vjernici znamo da je Gospodin s nama osobito kada smo okupljeni u njegovo ime. S jedne strane: Boga ne vidimo, a s druge ne vidimo ništa tako jasno kao Boga, jer samo on prosvjetljuje, dodiruje i utopljuje naše srce.

S nama je u našim pustinjama, u udolinama naših rana i strahova, na uzvisinama naših kušnja. To je naša utjeha kojom se pripremamo i za slavlje Božića, moleći svjetlo i snagu i noseći utjehu drugima.

Odražaj te utjehe susrećemo i ovdje na ovome polju namjerno gurnutom na rub, na margine koje nisu smjele imati ni ograde ni plota, na periferiju života i smrti. Zahvaljujemo Bogu za vas, članovi žrtvoslovnih udruga, posebno za vas koji se ističete svojim neumornim zalaganjem u istini i ljubavi. Jer, ne zaboravimo da je Krist bio izbačen iz grada, ubrojen i raspet među zločincima. A ipak, Njegova su vremena i vjekovi, kako to piše i na ulazu u ovo groblje. I svatko tko ljude s margina unosi u središte dionik je nebeskoga kraljevstva; svatko tko vraća dostojanstvo otajstvu ljudskoga života.
 
5. Oni pak koji to ne dopuštaju obnavljaju i supotpisuju naredbu (partizana-ministra V. Krstulovića) iz srpnja 1945. u kojoj stoji da „ogradne zidove, plotove… (grobalja) treba odstraniti… vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima… konfesijske i sve druge znakove treba ukloniti“.

Ta su slova naredbe ovdje postala djelom.  Ljudi koji to supotpisuju svojim namjernim nečinjenjem onoga što mogu učiniti nedvojbeno će ostati na marginama hrvatske povijesti i povijesti čovječanstva. A što je važnije: uskratit će sebi mir duše. Zato danas molimo i za njih, jer obračun s mrtvima ne ostaje bez računa za žive.
Prema toj neljudskoj naredbi na ovome se prostoru nisu smjeli – kako piše – pokapati „novi mrtvaci“, nego je to trebao biti „rasadnik za ukrasno grobno bilje i slične svrhe“, dok će „odstranjeni materijal sa grobova“, nakon što će se „izbrisati netragom svaki znak i natpis“ drvo iskoristiti drugdje, a kamen, kaže se, „racijonalno upotrebiti“.

Poznato nam je do kuda je sezala ta „racijonalna upotreba“ vidljiva i ovdje na Mirogoju. Tako je, između ostaloga, otimačinom bračkoga kamena pripravljenoga za izgradnju crkve Krista Kralja (prema nacrtu Ivana Meštrovića) u zagrebačkome Trnju ovdje na Mirogoju napravljen spomenik partizanima. To nije kamen građevina nekih davnih i mrtvih civilizacija, nego otet živim ljudima, njihovim nadama i utjehama. Svaki put kad netko stane pred taj spomenik dobro bi bilo ne zaboraviti da je to ujedno i spomenik nastao iz duha otimanja i ponižavanja, nepoštivanja i razgradnje života drugih ljudi. Uostalom, sva je komunistička ideologija u sebi takva da razara a ne izgrađuje.



Tako i oni koji i dalje sprječavaju stavljanje imena i znakova na ovdašnje grobove potpisuju takvu „racijonalnost“ iz koje progovara sva nerazumnost i zločinački um i duh.
 
6. Braćo i sestre, poziv na tješenje naroda iz Knjige proroka Izaije na hebrejskome izvorniku (Nahamū, nahamū ammî – Tješite moj narod!) pokazuju i to da je isti korijen riječi 'utjeha' i riječi 'kajanje'. Biti utješen povezano je sa sposobnošću da prihvatimo oproštenje i da sebi oprostimo. To je dar koji nam Bog daje da bismo bili jači.
Zato mi se čini važnim da ovdje i pokojnima kažemo da nam oproste, jer nismo dovoljno učinili. Ovdje su ljudi koji su učinili i više negoli je izgledalo moguće; izložili su i izlažu sebe radi dobra drugih, radi dobra i utjehe naroda.

Ali, ipak vidimo da svi zajedno nismo učinili koliko je moguće i potrebno. Mislim ponajprije na nas vjernike, na nas biskupe, svećenike i cijeli vjernički narod. Jer, ako nam nije stalo, ako nam je svejedno, ako vidimo neljudskost i zaobiđemo ranjenost ne jednoga čovjeka, ne jednoga života, nego cijeloga naroda, pozvani smo pokušati liječiti, usmjeravati, ako je potrebno i opominjati.

Više od trideset godina ovo se polje zaobilazi. I smijemo se pitati, štoviše to se pitanje nameće: Gdje su to hrvatski vjernici, gdje smo to mi, hrvatski katolici, koji ne kažemo dovoljno glasno da sramotno postupanje prema mrtvima za nas nije prihvatljivo?
Gdje smo mi, premda znamo da ni Zagreb ni Hrvatska ne mogu biti uspješni, zadovoljni ni sretni dok ovdje iz naše ljubavi ne niknu imena i znakovi koji sežu dalje od prolaznosti.

Zato, pokojni, dok vas preporučujemo Bogu i njegovu milosrđu, oprostite nam, da bismo primili utjehu, bili ojačani i nosili dar Božjega Duha svojim bližnjima, svomu narodu.

Hvala vama, braćo i sestre, što ste i ove godine lahorom utjehe došli otopiti hladne naslage bešćutnosti koje su položene kao humus za rasadnik jedinoga cvijeća koje je niknulo iz komunističke ideologije, cvijeća nepravde i neistine.
 
Bože, punino utjehe, smiluj nam se!

Blažena Djevice Marijo, utjeho žalosnih, moli za nas!