Aktualnosti

Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u utorak 28. kolovoza 2018. godine sprovodnu misu za sestru Mariju Vjekoslavu od svetog Josipa, sestru karmelićanku koja je preminula prošle nedjelje u 77. godini života.

Na sprovodnoj misi koncelebriralo je oko trideset svećenika, prijatelja pokojnice i podupiratelja Samostana Kraljice Karmela u Brezovici, uz prisutnost članova obitelji sestre Vjekoslave i mnoštva vjernika.

U uvodu sprovodne mise, biskup Šaško kazao je kako nas kršćanski sprovod dovodi u susret sa smrću, da bismo radosnije živjeli darovanost; dovodi nas u susret sa životom, da nas smrt ne bi zarobila u sebičnost.



Sestre karmelićanke uprisutnjuju stvarnost nebeskoga kraljevstva koja je izražena u tri pojma, u tri glagola: vidjeti, ljubiti i pjevati – rekao je Biskup na početku svoje homilije te nastavio: Vidjet će novo nebo i novu zemlju. Vidjet će otvaranje onoga što je oduvijek obavijeno otajstvom; Ljubit će bez ikakve zbunjenosti i u punoj slobodi. Ljubit će tako da se ljubljeni može posvema darovati puninom svoga bića; i ljubit će bez kraja, jer jedino ljubav ostaje; jedino ona pruža puninu i istodobno se jedino ljubavi stvorenje nikada ne može zasititi. Pjevat će puninu radosti. Pjevat će, jer je pjesma vlastitost srca onoga tko ljubi, kada prelazi skučenost riječi i kada i šutnja postaje melodijom bića. Vidjet ćemo, ljubit ćemo, pjevat ćemo. To je naša konačnica u Bogu. I ovaj nas privremeni rastanak upućuje na poziv da pomažemo jedni drugima upućivati pogled prema cilju: tražiti što je tamo gdje Krist sjedi zdesna Ocu (usp. Kol 3); tražiti nebesko u zemaljskome hodu.



Vi nam, drage sestre, naglasio je biskup Šaško, pomažete, upućujete nas svojim životom na nebesko kraljevstvo. Svojim odazivom na posebnost življenja siromaštva, čistoće i poslušnosti, jasno pokazujete da je Gospodin blago, punina srca, potpuna sloboda.

U nastavku homilije podsjetio je Biskup na obred redovničkih zavjeta koji predviđa stavljanje previjesa, vela, znaka posvete i isključive pripadnosti Gospodinu. Posuisti, Domine, signum in faciem meam. Stavio si, Gospodine, znak na moje lice. Taj znak jasno govori o pripadnosti Bogu, stavljanje pod njegov pogled. Veo je stanovita klauzura u klauzuri; on je slika odmora u sjeni Božje ljubavi – rekao je Biskup dodavši kako usprkos svjetovnim poteškoćama u razumijevanju i prihvaćanja toga obreda, on ipak ostaje znakom koji jedne veseli, druge ohrabruje, a treće propituje. On je svima nama, poglavito u sprovodnome obredu, objava velikodušnosti i sebedarja koje nadahnjuje.



Zaključujući svoju homiliju Biskup se spomenuo života pokojne sestre Vjekoslave: Draga sestro Vjekoslava, ovdje na zemlji Isus Te izabrao da živiš odmaknuta od svijeta, da bi svojim predanjem vodila sve ljude do Kristova srca, do Zaručnika Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno njegovom Krvlju. Praćena zajednicom sestara u kojoj si živjela, zajednicom koja poznaje tvoje darove i mane, koja te prihvaćala, poticala, ispravljala; u koju si ugrađena dovijeka, sada moli pred licem Božjim za tebe. On je skinuo veo svoga božanstva u rođenju, u žrtvi i muci, u smrti na križu i u uskrsnuću, da bi čula njegov glas privlačnosti: Dođi i slijedi me!, a sada je taj isti glas glas prihvaćanja: Uđi u radost svoga Gospodina! Vjerujemo da se tomu glasu pridružuje glas svetaca i blaženika, posebno sv. Josipa i blaženoga Alojzija Stepinca, s kojim ovu sestru povezuje život Karmela i osobno ime. I nama pomažu da svoju smrtnost živimo snagom besmrtnosti u Kristu.



Oproštajni govor pokojnici uputila je s. Ilijana Terezija od Karmelske Gospe, ističući kako je s. Vjekoslava bila original Božje ljubavi. „Svojim životom oživjela si mnoge i podržala ih na Božjem putu. Uvijek sam se divila tvojoj čvrstoj i zdravoj vjeri koju si živjela, svjedočila i s kojom si nosila križeve i patnje života. Gospodin te nije štedio, a ti si imala povjerenje u njegovo vodstvo. Vjerovala si u njegovu ljubav koja može biti za tebe i za druge samo dobro i onda kad ju ne razumijemo. Gospodin je iskušao tvoju vjeru iznutra i izvana bolestima, križevima i teškoćama.

U jednom od zadnjih razgovora, kad smo o tome pričali, rekla si mi smireno: 'Ja sam gotovo čitav život bila bolesna. Ne sjećam se kad sam bila zdrava. Tako je moralo biti...' Da, draga naša s. Vjeka, tako je moralo biti po Božju. Ne sjećam se da si ikada dragom Bogu prigovarala zbog toga, tužila se, mrmljala i pozivala ga na odgovornost. Patnju i križeve nosila si strpljivo, hrabro i vjerno, s krunicom u ruci, s molitvom na usnama i bez suze u oku“, stoji, između ostalog, u oproštajnom govoru s. Ilijane.



Sestra Marija Vjekoslava od svetog Josipa posvetila je svoj život Bogu te je kroz 56 godina redovničkog poziva vjerno služila Crkvi i hrvatskom narodu, prvo u Družbi Kćeri Božje ljubavi zatim kao karmelićanka.



Sestra Vjeka, kako su je zvale njezine sestre redovnice i mnogi prijatelji, posvetila je svoj život u Karmelu molitvi i žrtvi za bogoslove, svećenike, redovnike i redovnice te nova duhovna zvanja.



Posebno se isticala u molitvi i brizi za svećenike Zagrebačke nadbiskupije, a s mnogima je od njih bila povezana, čemu i svjedoči veliki broj svećenika na njezinu sprovodu. Upravo je molitvu za posvećenja klera kao jednu od posebnih nakana imao na umu blaženi Alojzije Stepinac dok je radio na ustanovi Karmela u Zagrebačkoj nadbiskupiji.