Aktualnosti

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju
povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti
te Dana hrvatskih branitelja
(na 20. obljetnicu oslobađanja domovine)
Nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke
Marija Bistrica, 5. kolovoza 2015. u 11 sati
 
 
Uvod
 
Prečasni Rektore Nacionalnoga svetišta Majke Božje Bistričke
i ostala braćo svećenici i redovnici, cijenjene sestre redovnice,
dragi hodočasnici, braćo i sestre!

Ovo naše slavlje omogućuje nam da vjerom u Kristovu euharistijsku prisutnost i privrženošću nebeskoj Majci, budemo povezani sa slavljem koje upravo sada, u zajedništvu s brojnim biskupima i vjerničkim narodom, u jučer posvećenoj crkvi Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, predvodi naš nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.



U radosti ovoga slavlja, s posebnom molitvomi zahvalnošću gledamo među nama i mislimo na hrvatske branitelje i na članove njihovih obitelji. U ovoj su našoj molitvi, u kojoj Bogu preporučujemo hrvatsku domovinu, prisutni svi koji su sebe žrtvovali za slobodu i za pobjedu nad zlom. Oni za nas vjernike nisu samo u našemu plemenitom sjećanju. Oni su živi u Bogu i dionici su ovoga našeg slavlja koje nadilazi zemaljsku stvarnost. Tko vjeruje u Kristovo uskrsnuće ne umire. Ovim smo slavljem primljeni u zagrljaj vječne ljepote Božje blizine.

Dvadeset godina od oslobađanja domovine došli smo k Majci koja nas je tješila u tjeskobama nasilja nad Hrvatskom i koja nas je poučavala da ne gubimo pouzdanje u Gospodina. I ponovno smo tu, zahvalni i radosni, ali ne bez potreba i ne bez poteškoća. Hodočastimo k njoj, jer nam treba milosrdni pogled s neba. Naći ćemo ga u poniznu i čistu srcu. Ono je dar Gospodina svima koji se kaju i traže obraćenje i oproštenje. Skrušimo se i pokajmo.
 
Homilija

 
Liturgijska čitanja: 1Mak 3, 13-21; Ps 118, 14-17.19.21;
Fil 4, 4-7; Lk 1, 39-56
 
 
I. Puno je puta Marijin hvalospjev 'Veliča' odjeknuo ovom bistričkom dolinom i bio nošen zagorskim bregima. Na našemu hodočašću ponovno se događa isti susret u kojemu nas Božji Duh potiče da osjetimo u sebi Radosnu vijest, da ju ponesemo i donesemo drugima; da se nađemo u zajedničkome ohrabrenju i utjesi koja provire iz vjere.

Čuli smo riječi hvale Gospodinu žene-vjernice koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Boga. Te riječi danas najbolje izražavaju i naše osjećaje u slavlju koje povezuje spomen, slobodu, pobjedu, radost i zahvalnost.

Vraćajući se mislima i osjećajima u vrijeme prije dvadeset godina, činimo to kao vjernici. Budući da sve događaje i doživljaje čitamo u svjetlu vjere, za nas današnji spomen nije tek prebiranje i osvježavanje sjećanja, niti – kako se običava reći – obilježavanje važnih datuma iz prošlosti našega naroda. Mi znamo da je te događaje u našim životima obilježio Bog svojom prisutnošću. Mi danas prepoznajemo taj biljeg, Božje obilježavanje vremena svojim čudesnim djelom koje pobuđuje zahvalnost.

II. Vjerujem, braćo i sestre, da ste – slušajući današnja čitanja – u svakome od njih prepoznavali slike koje su tako bliske našoj nedavnoj prošlosti i nova nadahnuća za dane koje Bog povjerava nama i za ljude s kojima nas je posebno povezao.

Čuli smo dio biblijskoga izvješća o Judi Makabejcu koji je s malim brojem vjernih vojnika pobijedio asirsku vojsku. Tu je vojsku predvodio vojskovođa Seron, vjeran kralju Antiohu IV. koji je sebi nadjenuo ime božanskoga prizvuka, 'Epifan', i koji je oskvrnuo židovski Hram, posvetivši taj prostor poganskomu božanstvu.

Čuli smo o šačici ljudi pred moćnom vojnom silom. U pozadini se osjeća bahatost silnika koji su ponizili pobožan narod i ne vjeruju da se toj njihovoj uznositosti itko može suprotstaviti, ponajmanje Juda, plemenitaš iz hasmonejskoga roda, s nekolicinom svojih vojnika. Da je taj pohod nemoguć ne misle samo neprijatelji izabranoga naroda, nego i najbliži Makabejčevi suradnici: Kako će se oduprijeti nas šačica tome silnom mnoštvu?

U toj nesigurnosti Juda Makabejac ostavlja nam predivnu rečenicu, na koju se možemo vratiti u svakoj životnoj muci: „Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost.“ I jasno daje do znanja da je važan razlog, važan je duh koji nosi ljude. Dok jedni nasrću na čovjeka u silini bezakonja, drugi vode računa o vrijednosti života i o Božjemu zakonu.

Nismo li se i mi, braćo i sestre, suočili s drskošću i bezakonjem? Nismo li bili poput beznačajne šačice koja je trebala ostati bez ičega, a ponajviše bez radosti i slobode? I hvala Bogu koji nam je dao jakost. Taj dar i nutarnji razlog ne smijemo zaboraviti, da ne bismo postali i sami drski i oholi u oslonjenosti na ljudsku snagu.

III. Zato pjevamo psalam koji kaže: Gospodin je moja snaga i pjesma. On mi je spasitelj. Uistinu je čudesno Božje djelo kojim nas je izbavio, kojim je vodio i jačao odgovorne za narod, a naročito hrvatske branitelje.

Na tome hodu do slobodne domovine često smo bili iskušavani do krajnjih granica. Ali, jednako tako, rasli smo duhom u blizini oltara, u pouzdanju u Boga, donoseći pred našu nebesku Majku boli i molitvu da nas ne zaboravi, da nas zagovara.

Snaga hrvatskih branitelja ona je ista snaga koja i dalje mora prožimati hrvatsko društvo: snaga koja djela na zemlji mjeri vječnošću. Samo se tako može razumjeti riječ apostola Pavla: Radujte se u Gospodinu uvijek! On govori o blagosti, o molitvi i zahvaljivanju, o miru koji je u Isusu Kristu.

Svemu tomu temelj ostaje vjera. Radost je neposredni izražaj vjere koja prepoznaje Božju blizinu. Kušnje ne nestaju. Štoviše, u mnogome se čine još snažnijima, ali radost ostaje, radost pouzdanja koju čuva molitva. Vođeni tim poticajem, i danas smo Majci Božjoj donijeli svoje zahvale i prošnje, svoje malene i velike zavjete, svoju radost.



IV. Braćo i sestre, hrvatska se povijest može čitati na razne načine, ali mi se čini da ju nedovoljno čitamo u svjetlu Božje blizine, u daru ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji.

Čovjek koji je odgajan u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća, koji je krštenjem postao dionikom vječnosti i koji zna da ga gleda Marijin majčinski pogled, ne može biti neosjetljiv, grub; ne može zanemariti patnju bilo kojega stvorenja niti obescijeniti otajstvo života; ne može biti nasilan i nepravedan.

Koliki su naraštaji hrvatskih vjernika odgajani ovdje, gdje susrećemo svoju Majku i gdje se spominjemo da smo svi ljudi braća i sestre. Ovdje se uči voljeti i opraštati; ovdje se uči istina i radost života; ovdje se spaja prošlost i sadašnjost i sjever i jug i istok i zapad domovine.

Koliko je životnih poziva, koliko zaljubljenosti, koliko obiteljskih briga; koliko je osobnih križeva i križeva naroda; koliko zagrljaja povratka i koliko jecaja rastanka ovdje pred pogledom Majke. I dovoljno se spomenuti samo ratnih godina prije dva desetljeća.

I opet se možemo čuditi kako je moguće da se netko usudi izgovarati riječi optužbe protiv hrvatske radosti, a da se nije niti pokušao približiti moru patnje, kojemu je izvorište tako blisko optužiteljima?

V. A mi smo i u svojim radostima i u svojim tugama opet kod Majke Marije: da se ne bismo uzoholili, da ne bismo previdjeli da od Neba dolazi jakost, da bismo naučili uvijek zahvaljivati i radovati se. Narod koji to može, siguran je narod.

Događaji iz prošlosti, u kojima prepoznajemo Božju blizinu, smjerokaz su za naše današnje poteškoće. I s pravom se trebamo pitati jesmo li krenuli radost tražiti negdje drugdje. Kažem „s pravom“, jer kao da više ne mislimo kolika je bila važnost vjere, kolika je znakovitost krunica oko vrata, a još više u srcima naših branitelja; koliki je bio naš vapaj pred silinom poniženja.

Na današnji je dan pred nama Marijin hvalospjev 'Veliča'.

Želimo li vidjeti kako događaji iz naše povijesti izgledaju u njegovu svjetlu? Kada sve započinje zahvalom; kada prepoznajemo svoju neznatnost, kada naraštaj za naraštajem pokazuje da ga i ovo i ostala marijanska svetišta diljem domovine i svijeta snažno opečaćuje. Želimo li čuti što nam Majka kao pojedincima i narodu govori?

VI. Jer Marija nas od prvoga časa uči o susretu s Bogom i prihvaćanju njegove volje, u sigurnosti. Ona nas uči kolika je važnost donošenja života na svijet. Zauzimanje za život uvijek donosi neprijateljstva i progonstva.

Za Svetu obitelj nije bilo mjesta; za rađanje nije bilo mjesta; za dolazak Boga nije bilo mjesta. Taj je stav rodio pokolj nevinih, pustoš i trpljenje. Ali, Marija nije zaboravila Božji pozdrav svijetu: Raduj se!

I ona se mogla pitati, gledajući Isusa kako raste, kako njegov život nadilazi njezin, kada je dobivala čudne odgovore i poglede svojih sumještana; mogla se pitati je li još dovoljno snažan pozdrav radosti.

Kako je to pitanje tek zvučalo u srcu Majke podno križa? Ona je probodene duše i tada čula: Raduj se! Ona je ostala žena vjere i Majka Crkve. Njezin je život svjedočanstvo da Bog ne razočarava i ne ostavlja svoj narod. Jesmo li u to posumnjali; je li poljuljana u nama marijanska nada? Usuđujemo li se današnja velika pitanja za našu domovinu staviti pred svjetlo vječnosti i Evanđelja kroz koje nas vodi Marija? Što znače pitanja o poštivanju života; o obitelji; o odlascima iz Hrvatske?

Jesmo li kao vjernici obeshrabrena šačica ili ne vjerujemo da Gospodin uzvisuje neznatne i gladne ispunja dobrima? Naši nas branitelji poučavaju, svjedočeći da su imali snagu i nadu koja se ne može protumačiti zemaljskim razlozima, vojnim strategijama, političkim dogovaranjem…



VII. Ovo nam drago svetište čuva spomen na tu istinu iz različitih vremena. Hodajući njime raste pouzdanje, jer vidimo da je Marija ostala uz roditelje koji prihvaćaju život i odgajaju djecu; jer je ostala u našim školama, učilištima, u bolnicama, u domovima; na poljima i u uredima; ostala je urezana u brizi za domovinu… Nenametljiva i tiha, puna prihvaćanja.

I danas smo tu, zahvalni i radosni. Nekomu Marija govori: Raduj se! Nekoga tješi: Ne boj se! Gospodin je s tobom! Nekoga Majka potiče: Što god ti Bog kaže, učini to!

Ako se kao narod iskreno pitamo: Kako će biti dalje?, ne zaboravimo Božju silu koja osjenjuje i daje nove početke, koja Boga unosi u svijet tako gdje postoji srce koje pjeva Veliča  koje je spremno služiti Bogu.

A danas, zbog svega što nam je Bog učinio, radujemo se u Gospodinu!

Amen.