Aktualnosti

Franjo kardinal Kuharić sedamdeset šesti je biskup, odnosno nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije koja je 1994. godine proslavila 900. obljetnicu svojeg osnutka. Njemu je darovano sve ono što je svim njegovim prethodnicima bilo uskraćeno.

U svojem nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednog rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II. na hrvatskom tlu, prigodom prvog papinog službenog dolaska u Hrvatsku.

Rodio se 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskoga, od roditelja Ivana i Ane rođ. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Roditelji su mu bili ratari, prožeti dubokom kršćanskom vjerom u kojoj su odgajali svoju djecu.



Za Franju Kuharića može se s punim pravom ustvrditi da je jedna od najpopularnijih i najobljubljenijih osoba koja je ikada obnašala službu zagrebačkoga nadbiskupa i koja je, zahvaljujući posebnim povijesnim okolnostima u razdoblju vladavine bezbožnog komunizma, prerasla u moralnu veličinu, postavši savjest hrvatskoga naroda i njegov vjerski i nacionalni putokaz.

Zbog toga se u povijesti Zagrebačke nadbiskupije vjerojatno nikome nije toliko pljeskalo u crkvi i izvan crkve kao njemu. Vjerni tumač i provoditelj misli i djela svojega prethodnika zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Kuharić je izazivao komunističke vlastodršce koji su mu javno prijetili, nazivavši ga alter ego kardinala Stepinca. No on je doživio i Stepinčevu potpunu rehabilitaciju.

Susret Franje Kuharića s papom Ivanom Pavlom II. u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. u subotu navečer u tom je smislu upravo simptomatičan. Srdačno pozdravljan od razdraganaog mnoštva, papa Ivan Pavao II. probio se do glavnog oltara katedrale, pomolio se kratko pred svetohraništem, a onda je saslušao pozdravni govor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, koji je nakon pozdravnih riječi: „Sveti Oče, srce nam je prepuno zahvalnosti Trojedinom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen Vašim dolaskom k nama“, od ganuća nakratko izgubio glas, gotovo zaplakavši.

Svi nazočni u prvostolnici, suosjećajući istu ganutost, dugim su pljeskom izrazili potporu prvom biskupu Crkve u Hrvata koji je godinama čekao i molio da bi upravo u zagrebačkoj katedrali, kraj samoga groba Alojzija Stepinca, pozdravio Svetog Oca.



U svojim sjećanjima na mladost, kraj i ljude, Kuharić nam je ostavio potresna svjedočanstva na poratnu komunističku i opću materijalističku najezdu na opće duhovne i specifične kršćanske vrednote, ljudsko dostojanstvo i na slobodu hrvatskog naroda.

Prisjećajući se svojih prvih svećeničkih koraka u župama Rakov Potok i Sv. Martin pod Okićem, gdje je doživljavao progone klera u nesigurnome poratnome razdoblju, kada su zbog vjere bili ubijani svećenici i hrvatski orijentirani vjernici laici, Kuharić je zapisao: „Bili smo svjesni da naš svećenički poziv znači najbolje služenje i dobrobit hrvatskoga naroda. Nipošto nismo bili ni zbunjeni, ni malodušni zbog toga što su nas novine proglašavale kao 'narodne neprijatelje'.“

Njegovo ređenje u zagrebačkoj katedrali proteklo je u radosti pomućenoj vijestima o ubijanim svećenicima, o „križnom putu“, o progonima istaknutih vjernika i Hrvata. Pod dojmom tih tragičnih nadbiskup Stepinac je rekao mladim svećenicima: „Šaljem vas u krvavu kupelj“.



Nakon uhićenja nadbiskupa Stepinca, život župnika Franje Kuharića, kao i ostalih svećenika u pastvi, postao je vrlo nesiguran. Samo slučajno izbjegao je 22. veljače 1947. organiziranom atentatu u Rakovu Potoku, a na ostavljenom komadiću papira u svojoj demoliranoj sobi našao je poruku: „Druže pope, makni se što prije, jer će te magla pojesti!“ Nije se maknuo, ali je istu sudbinu umalo doživio 1948. godine, kada je hodočasteći sa svojim vjernicima pješice u Mariju Bistricu, u Jakovlju, u filijali župe Kraljev Vrh, bio ponovno fizički napadnut. Napadači su ga izudarali štapovima.



Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere, kardinal Kuharić branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi. Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i metropolit odigrao je i u počecima mlade hrvatske države jednu od najsvjetlijih uloga.