Aktualnosti

FOTOGALERIJA

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u subotu, 30. svibnja 2015. godine Misu za domovinu i hrvatske branitelje u zagrebačkoj katedrali. Prije početka euharistijskog slavlja, udovice poginulih hrvatskih branitelja, u pratnji majki i supruga, unijele su u prvostolnicu lik Majke Božje od Kamenitih vrata.  



Uvod u euharistijsko slavlje, te homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti. 
 
Uvod
 
Draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre! Ovo je slavlje gorljiva molitva za domovinu i zahvalna molitva za hrvatske branitelje, misleći večeras naročito na Zagrepčane, prisutne u svakome kraju domovine koji je bio napadnut i koji je vapio za obranom.

Molimo za pokoj duše poginulima i umrlima, kao i za mir živim članovima obitelji hrvatskih branitelja.

Nakon proteklih dana i događanja na zagrebačkome Gornjem gradu, nije potrebno posebno opisivati nakane naših molitava. One su u nama; donijeli smo ih sa sobom. I njih želimo razmatrati pogledom vjere i u svjetlu prisutnosti Majke Božje od Kamenitih vrata.

Da bismo bolje vidjeli svoje srce i domovinu, i ove je godine njezin lik u našu prvostolnicu unesen u procesiji, u znakovitoj pratnji udovica poginulih hrvatskih branitelja, u pratnji majki i supruga. Pozdravljam sve nazočne hrvatske branitelje, a osobito hrvatske ratne vojne invalide.

Večeras započinjemo i slavlje svetkovine Presvetoga Trojstva koja se ove godine kalendarski podudara s proslavom Zaštitnice grada Zagreba.

Uđimo u slavlje euharistije, u zagrljaj Božje ljubavi, moleći oproštenje grijeha i milosrđe svoga nebeskog Oca.
 
Homilija
Liturgijska čitanja: Ez 37, 21-28;
Ps 31, 10-13; Iv 11, 45-56
 
I. Na današnji dan prije dvadeset i pet godina, kada je konstituiran demokratski izabran višestranački hrvatski sabor; na dan koji je nakon toga slavljen i kao dan hrvatske državnosti, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, pred izabranim je sabornicima ovdje u prvostolnici u svojoj homiliji rekao:

„Hrvatski narod i svi građani Hrvatske birali su svoje predstavnike kojima povjeravaju odgovornost za svoju budućnost i brigu za ostvarenje svih opravdanih težnja da se izgrađuje društvo na zdravim temeljima pravednosti, istine i slobode; da se odnosi među ljudima i narodima izgrađuju na ravnopravnosti i poštovanju za život u miru i dostojanstvu svakoga čovjeka; da se ostvaruje duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda u skladu s njegovim neotuđivim suverenitetom, a za dobro i sigurnost svih građana kojima je Hrvatska lijepa domovina […]
Razumljivo je da je tako važan događaj i uzrok radosti koja ispunja srca mnogih sinova i kćeri hrvatskog naroda u domovini i tuđini. Željeli bismo da se s nama raduju svi građani Hrvatske i da svi budu raspoloženi surađivati iskreno i savjesno, da svima bude dobro, da svi žive u slozi i povjerenju.

Ljudski se odnosi grade raspoloženjem srca i ispravnom savješću da svi žele dobro svima, da svi nastoje činiti dobro svima. Neka umru sve mržnje! Neka se isprave nepravde! Neka budu sigurni naši putovi i iskreni naši susreti! Neka svane dan pomirenja nadahnut istinom i ljubavlju!“ To su Kardinalove riječi poticaja, molitve, nade, proroštva…

Reći ćete: Zašto proroštva? Pa gotovo se ništa od toga nije ostvarilo. Za nekoliko mjeseci nakon tih riječi osjetili smo da se nisu radovali svi građani; da nekima nije bilo do sloge i povjerenja. Hrvatska je napadnuta. Mržnje prema Hrvatskoj nisu umrle; putovi nisu bili sigurni, a susreti su bili sve drugo samo ne iskreni.

Nije svanuo ni dan pomirenja koji zrači istinom i ljubavlju… No, ipak, proroštvo je preživjelo do danas u hrvatskoj stvarnosti, a njegova najveća snaga – u hrvatskim braniteljima, osobito dragovoljcima. Preživjelo je kao put koji je obranio slobodu i ostao prisutan u Hrvatskoj, barem kao živa nada.



II. Večerašnjom liturgijom započeli smo slavlje Presvetoga Trojstva. Premda će se činiti da je riječ o zamršenoj katoličkoj dogmi, valja reći da uvijek prije teološkoga izrijeka postoji otajstvena stvarnost. Slaveći Presveto Trojstvo slavimo očitovanu Božju ljubav u životu naroda i pojedinaca.

Način na koji se Presveto Trojstvo očitovalo u svijetu i u životu Crkve pokazuje da je Bog u svojoj providnosti postao bliz, da želi da mu pripadamo. Postali smo njegovim narodom po otajstvu krštenja, po daru Duha, po euharistijskome zajedništvu.

Biti njegovim i živjeti zajedništvo. To je neizrecivost otajstva i dara koji živimo. Tri božanske osobe ostvaruju zajedništvo koje nadilazi ljudsku raščlambu, ali zahvaća naše živote. Znamo da ljubav ne možemo prereći – svi su pokušaji blijedi – premda nam je jasno što je ona i premda od nje živimo i uvijek joj se iznova radujemo.

III. Trojstveno zajedništvo je istinsko blago Crkve, ocean milosrđa, u kojemu smo pozvani neprestano se odražavati. Ne zaboravimo da krštenje (grč. bapto = uranjam) u sebi nosi sliku uranjanja. kao što je Krist bio uronjen u zlo i smrt, tako smo i mi po vodi krštenja uronjeni u Ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga. To je napetost u kojoj živi cijela ljudska povijest. Čuli smo u Evanđelju kako su se Jedanaestorica apostola uputila na goru, gdje im se ukazao Isus. Oni su ga susreli nakon uskrsnuća, a ipak su neki od njih posumnjali.

Poteškoća se ne nalazi u tome da uvidimo veličinu Trojstva, da mu se divimo, nego u smještanju njegove prisutnosti u obzorje povijesti. I riječi o navještaju koji treba učiniti njegovim učenicima sve narode djeluju preteške. A puno je toga što se čini preteškim, prezahtjevnim za naše krhke mogućnosti.

Otajstvo Presvetoga Trojstva objavljuje da naš život sadrži čežnju za zajedništvom i za pripadanjem. Božanske osobe su u čudesnome odnosu koji ih razlikuje, a čuva jedinstvo; ne svodi ih na isto, niti ih međusobno sukobljava. Mjera našega vjerničkog obiteljskog, crkvenog, društvenog života jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Tom snagom možemo biti jedni s drugima, dokidajući sebičnost i otvarajući prostor bližnjima, osobito najpotrebnijima.

Suvremena kultura sa svojim novim revolucijskim postulatima, oštro sučeljenima kršćanskoj kulturi, izvikuje parole o različitosti, ali se radi o svođenju na isto. Propovijeda se jednakost, a dokida se uzajamnost. Puno je slova i riječi koje govore o ljubavi, a brišu se kategorije darovanosti i žrtve. Gdje se to događa, ljubavi nema, ma kako se šarenim slovima pisala.

IV. Zato mi se čini da ju je, osim u kršćanskim obiteljima, moguće i potrebno tražiti kao nadahnuće u dva tako vidljiva hrvatska ozračja: u liku naše nebeske Majke i u hrvatskim braniteljima.
Premda je jedan od prepoznatljivih predmeta vezanih uz hrvatske branitelje krunica, nismo dovoljno istražili što je to u njoj tako privlačno. Zašto su ju rado prihvaćali? Je li to bio tek neki zaštitnički nagon molitve ili je nešto više? Branitelji su u Mariji vidjeli odlike dobre majke koje bismo u hrvatsko društvo trebali zdušno ugrađivati.

Majka zna čitati potrebe djece, njihove nade i čežnje; ona zna prepoznati radosti, ali i tjeskobu, nesigurnost i zabrinutost; majka zna pratiti pogledom i osmijehom; ona prihvaća zagrljajem; ona ohrabruje i riječju i šutnjom; majka štiti, upoznaje istinu i opravdava; majka čuva spomen; majka ne optužuje niti sudi; majka razgovara… majci uvijek netko pripada i njoj netko pripada; majka je otajstvo zajedništva koje nadilazi i samu smrt. Pokušajmo svaku od tih odlika staviti na brige za našu domovinu i vidjet ćemo kakvo je naše ponašanje i gdje su nam vrijednosti.

I ne zaboravimo da Marija upućuje na Boga; da je njoj Gospodin na prvome mjestu. I u Kamenitim vratima je takva Marija koja upućuje na Isusa, a Isus nas upućuje na nebeskoga Oca.

V. Kada sam jučer prije podne došao u crkvu svetoga Marka među branitelje, gledao sam ih umorne, na klupama, položene na kameni pod i stube. Gledao sam prostrta tijela ispred oltara, ispod biblijskih prizora i svetačkih likova.

Kada sam kleknuo pred oltarom prostrujale su u meni Isusove riječi: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati… Kristovo tijelo u tijelima ljudi koji su bili spremni na žrtvu iz ljubavi. Velika je to kateheza iz nevolje moga naroda. I dok bi se netko mogao sablazniti pred takvim prizorom, u svojoj sam tuzi ponavljao Isusovu riječ: Ovo je moje tijelo.

Gledajući te noći prema crkvi svetoga Marka (što su kao glavnu sliku toga zbivanja prenosili razni televizijski programi) kroz otvoreni se južni portal mogla vidjeti unutrašnjost crkve, luster i nešto što me je posebno dirnulo. Otvorena vrata nad policijskim kacigama i svjetlo koje je osvjetljavalo fresku Joze Kljakovića.



Zastao sam kada sam vidio da je u dnu tih bolnih prizora vidljiv Isus na gori, prizor Govora na gori koji poučava kako valja moliti, poučava molitvu Oče naš.

Ne znam što su u tim trenutcima u duši nosili policajci u hrvatskim uniformama, dok im se na površini tamnoplavih kaciga odražavao Isusov lik koji je okupljenomu mnoštvu izgovarao najljepšu molitvu i riječi: … kako na nebu tako i na zemlji; dok je pred njima bilo hrvatsko tijelo, već jednom predano u ljubavi za domovinu. Bila je to bol koju može ublažiti jedino Majka.

Pred njezinim sam likom, na povratku iz crkve prolazeći kroz Kamenita vrata, zbunjen neosjetljivošću onih koji se nisu radovali hrvatskoj radosti niti prije dvadeset i pet godina, tek prošaptao molitvu za hrvatske branitelje, za hrvatske policajce, za hrvatsku domovinu: „Dobra nam navek ostani, zmoli nam pri Sinu da od vsega zla obrani nas i domovinu.“ Amen.