Aktualnosti

Don Tomislav Puškarić, SDB, mladomisnik i salezijanski misionar u Venezueli, predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu i bazilici svetog Josipa u Karlovcu u srijedu 26. kolovoza 2026. godine. U koncelebraciji su sudjelovali mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa i karlovački dekan, te vlč. Antun Kolić, župnik Župe Sveta Tri Kralja na Baniji. Liturgijsko pjevanje animirala su tri župna zbora Župe bl. Alojzija Stepinca iz Duge Rese pod ravnanjem Zumbulke Cvitković i uz orguljsku pratnju Ivana Arlešića. Kao solisti nastupili su Antun i Marta Protulipac.

U homiliji se don Puškarić osvrnuo na Isusove oštre riječi pismoznancima i farizejima, upozorivši kako Evanđelje ne poziva kršćanina da prosuđuje druge, nego da pogleda u vlastito srce. Istaknuo je da je moguće izvana ostavljati dojam čovjeka vjere, govoriti o Bogu i poznavati Evanđelje, a istodobno dopustiti da se u srcu nastane ogorčenost, zavist, oholost, osuđivanje ili ravnodušnost. Zato je vjernike pozvao na iskren ispit savjesti, ne radi obeshrabrenja, nego kako bi dopustili Bogu da očisti ono što se u čovjeku nakupilo.

Govoreći o svjedočanstvu sv. Pavla, mladomisnik je naglasio kako vjera nije samo ono što čovjek govori, nego ono što svojim životom potvrđuje. Kao osobit primjer takve vjere istaknuo je svetoga Josipa. Premda u Evanđeljima nije zapisana nijedna njegova riječ, sveti Josip već dvije tisuće godina govori svojim životom. „Farizejima je bilo važno izgledati pravedno, dok je Josipu bilo važno biti pravedan“, istaknuo je don Puškarić. Zaključujući homiliju, pozvao je okupljene da se ne zadovolje time da samo izgledaju kao dobri kršćani, nego da budu istiniti pred Bogom jer „Bogu nije potrebna naša lijepa fasada, već mu je potrebno naše srce.“

Nakon misnog slavlja don Puškarić je, u razgovoru s mons. Senteom, okupljenim vjernicima iznio osobno svjedočanstvo o svojem duhovnom pozivu. Prisjetio se kako je još kao četverogodišnji ili petogodišnji dječak kod kuće „slavio misu“, dok mu je brat ministrirao. Premda je poziv osjećao od djetinjstva, život ga je kasnije odveo drugim putem. Radio je, među ostalim, i u Policijskoj upravi karlovačkoj, želio osnovati obitelj i bio zadovoljan svojim životom, ali Božji poziv nije prestajao.

Posebno se prisjetio svojega nekadašnjeg kolege Davorina Ivankovića koji mu je u vrijeme njegova traženja rekao: „Ja vjerujem da te Bog zove, ali ti ne želiš slušati.“ Don Puškarić posvjedočio je kako je upravo ta rečenica bila jedan od važnih poticaja da se konačno odazove svećeničkom pozivu. Mons. Sente pritom je okupljenima naglasio kako i vjernici laici mogu prepoznati i potaknuti duhovno zvanje te svojom molitvom pratiti one koje Bog poziva.

Govoreći o misionarskom pozivu, don Puškarić rekao je kako se zanimanje za misije u njemu pojavilo još u osnovnoškolskoj dobi. Posebno su na njega utjecala svjedočanstva misionara, knjiga o ocu Anti Gabriću te film „Misija“. Nakon ulaska u salezijansku zajednicu napisao je pismo vrhovnom poglavaru izrazivši želju za odlaskom u misije. Nije sam izabrao Venezuelu, nego su ga tamo poslali njegovi redovnički poglavari. Na pitanje mons. Sentea je li, zapravo, Venezuela izabrala njega, kratko je odgovorio: „Tako je.“

Mladomisnik je progovorio i o teškim životnim prilikama u Venezueli, posebno o gospodarskoj krizi i siromaštvu s kojim se stanovništvo godinama suočava. Unatoč teškim okolnostima, istaknuo je radost, društvenost i solidarnost tamošnjih ljudi, osobito vidljivu u trenucima stradanja kada su ljudi i od svojega siromaštva odvajali za još potrebitije. Govoreći o vlastitim teškoćama tijekom šest godina provedenih u Venezueli, priznao je kako nije lako susretati obitelji pogođene tragedijama, studirati na stranom jeziku i prilagođavati se drukčijoj sredini. Ipak, naglasio je da nikada nije poželio odustati jer upravo ondje vidi veliku potrebu za svojim svećeničkim i misionarskim služenjem.

Na kraju svjedočanstva don Puškarić izdvojio je svece koji su na poseban način pratili njegov duhovni put: bl. Alojzija Stepinca, sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. Ivana Bosca, Mariju Pomoćnicu te sv. Malu Tereziju od Djeteta Isusa, zaštitnicu misija, kojoj posebno pripisuje pomoć u dobivanju vize za Venezuelu.


Nakon misnoga slavlja otvorena je izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ akademskog slikara Tihomira Lončara u Galeriji „Martin Borković“ Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa u Karlovcu.

O umjetničkom stvaralaštvu Tihomira Lončara govorio je povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić, posebno upozorivši na jedan zanimljiv detalj - različitost prikaza ruku na portretima svetaca i blaženika. Istaknuo je kako su ruke oblikovane sukladno cjelini kompozicije te svojim položajem i simbolikom dodatno otkrivaju osobnost prikazanoga lika. Posebno je izdvojio ruke blaženog Miroslava Bulešića uz koje je prikazana katedrala.

Špoljarić je naglasio kako svaki od prikazanih svetaca, blaženika ili kandidata za čast oltara nosi predanje, znanje, strast i, prije svega, osobnost po kojoj ga možemo prepoznati. Govoreći o Lončarevu mjestu u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, istaknuo je da njegova djela, nasuprot bujici različitih likovnih tendencija i „galami“ koja ih često prati, posjeduju snagu unutarnje smirenosti, ljepote i sakralnosti. Upravo je ta sakralnost, naglasio je, prisutna u svakom potezu slikara te promatrača vodi prema transcendentnom.

Autor izložbe Tihomir Lončar zahvalio je svima koji su sudjelovali u ostvarenju izložbe, a na poseban način mons. Antunu Senteu, istaknuvši kako on, uz požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, zdušno podupire hrvatske umjetnike. Naglasio je kako ta potpora nije samo deklarativna, nego se očituje u konkretnom angažiranju umjetnika, pomaganju njihova stvaralaštva i preporučivanju njihovih djela. Posebno je istaknuo nastojanje mons. Sentea da se, nasuprot popularnom kiču i neprimjerenim rješenjima koja se mogu susresti u pojedinim sakralnim prostorima, očuva istinska sakralnost angažiranjem hrvatskih umjetnika.

Dr. sc. Tanja Baran, predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“, koja je suorganizator izložbe, predstavila je povijest projekta „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“, podsjetivši kako je započeo u Križevcima prije 18 godina. Govorila je o njegovu nastanku i razvoju te o brojnim izložbama kojima su tijekom proteklih godina hrvatski sveci, blaženici i kandidati za čast oltara predstavljani javnosti kroz djela hrvatskih umjetnika. Predstavila je i druge aktivnosti Udruge „Dr. Stjepan Kranjčić“, usmjerene promicanju hrvatske sakralne umjetnosti, književnosti i kulture te čuvanju uspomene na znamenite osobe hrvatskoga vjerskog i kulturnog života.

Mons. Sente zahvalio je svima okupljenima, a osobito laureatu Tihomiru Lončaru, istaknuvši kako mu njegova umjetnost pomaže u tumačenju Božje riječi. Izrazio je radost što se ovakvim umjetničkim susretima rado odazivaju i drugi umjetnici. Među nazočnima je pozdravio akademskog grafičara Hrvoja Ljubića, Borisa Pokosa, akademskog slikara Ivana Ivicu Marekovića te Lidiju Maček Stanić, čija je izložba prethodila Lončarevoj. Zahvalio je i dr. sc. Tanji Baran, naglasivši kako mu svi oni svojim stvaralaštvom pomažu dublje promišljati i bolje tumačiti evanđelje.

Program otvorenja vodila je dr. sc. Tanja Baran, a glazbeno su ga obogatila tri zbora Župe bl. Alojzija Stepinca iz Duge Rese pod ravnanjem Zumbulke Cvitković i uz orguljašku pratnju Ivana Arlešića. Izložbu je otvorio don Tomislav Puškarić SDB, mladomisnik i misionar u Venezueli. Mons. Sente pritom je podsjetio kako su izložbe projekta „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ tijekom njegova osamnaestogodišnjeg trajanja otvarali biskupi i nadbiskupi, gradonačelnici i župani, dok je prvi put jedna izložba povjerena mladomisniku misionaru.

Don Puškarić priznao je kako se pomalo ne snalazi u novoj ulozi otvaratelja umjetničke izložbe, ali je istaknuo da se osjeća snažno obogaćenim iskustvom i promišljanjima koja su tijekom večeri podijelili prisutni umjetnici. Potom je izložbu proglasio otvorenom.