Nadbiskupija

1. Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 70. 

Rođen je 8. svibnja 1895. u Stenjevcu. Pučku školu i gimnaziju svršio u Zagrebu a teologiju u St. Francis, Wisconsinu, u Sjedinjenim američkim državama, s veoma dobrim uspjehom. Ondje je 16. ožujka 1918. zaređen za svećenika. Djelovao je kao svećenik u Milwokeeu, zatim u Garyu od 1919. do 1922. te ponovno u Milwokeeu od 1922. do 1930. god. Mnogo je učinio za hrvatsku stvar među iseljenicima, pisao u hrvatskim listovima, podržavao živu vjersku i nacionalnu svijest.

Dragutin je imao i dva starija brata svećenikâ: Pavla i  Ljudevita. Vratio se u Hrvatsku, te su ga zato i prozvali “Charles”. Bio je kraće vrijeme upravitelj župe u Požeškom Brestovcu, Ruševu, Gradecu, Sladojevcima i konačno župnik u Ščitarjevu. “Ubijen je 27. studenog 1944. godine. Izbacila ga je Sava ‘svega iznakaženog i izbodenog. ’ Izgleda da je ova smrt neka ‘osobna osveta’. I ‘Katolički list’ navodi da je osveta po srijedi.”^[1]

Dan Baram[2], umirovljeni šef policije, 96223 Schlein, 6 Jeruzalem, svjedoči u pismu od 21. 1.1992. da se je sa svojom majkom skrivao u Ščitarjevu kod vlč. Jesiha, te drži da je Jesih zato bio ubijen. Bilješke prof. Marka Trstenjaka pojašnjavaju da je vlč. Jesih bio u Gradecu od 1937. do 1940. god. a tada je otišao u Sladojevce, gdje je djelovao do ožujka 1942. god. kada dolazi u Ščitarjevo. On misli da je vlč. Jesih ubijen iz mržnje prema vjeri, nakon što je mučen i izrezan, te konačno bačen u Savu.^[3]

Dr. Josip Buturac svjedoči da je Jesih vjerojatno ubijen od ustaša, “koji su mu prijetili već kao župniku u Sladojevcima, jer je ondje hvalio veliku silu Amerike, proricao propast NDH, a pravoslavce odvraćao od vjerskih prelaza”. Zato je otišao iz te župe i premješten je za župnika u Ščitarjevo, gdje je 1944. godine ubijen.

Jeruzalemski Memorijalni centar “Jad Vašem” posmrtno je dodijelio Medalju pravednika obitelji pokojnog vlč. Dragutina Jesiha, župnika u Ščitarjevu, jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao Židove. Odluka o dodjeli Medalje pravednika donesena je 1. rujna 1992, a svečano je uručena najbližim članovima obitelji vlč. Jesiha 11. siječnja 1994. u vijećnici zagrebačke Židovske općine.

**********

2. Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 36-38.

 
Dragutin Jesih (1895.-1944.)

Ovdje navodimo još neke pojedinosti iz Jesihova života: Njegovi roditelji Antun i Ana Jesih doselili su se iz sjevernog dijela Hrvatskog Zagorja bliže Zagrebu, u župu Stenjevec. Imali su osmero djece, a trojica su postali svećenici: Pavao, Ljudevit i Dragutin. Pavao je najstariji, rođen je 1890. godine, i opisan u Martirologiju (str. 344-345). Ljudevit je rođen 11. kolovoza 1892. u Zagrebu, za svećenika je bio zaređen 1915. godine, a kao kapelan služio je u Vrapču, Križu i Donjoj Voći, a kao župnik u Sveticama od 1921., u Belcu od prisege 26. rujna 1925., iza smrti belečkog župnika Franje Cesarca, te u Mahičnu, iza župnika Slavka Jurkovića, od prisege 18. veljače 1941., pa do smrti.*₄₂. Umro je na liječenju u Zakladnoj bolnici Rebro, 8. studenog 1942., a pokopan 10. studenog 1942. na Mirogoju.

Dragutin je rođen je 8. svibnja 1895. u Stenjevcu. Pučku i srednju školu polazi u Zagrebu, a prije mature s nekoliko studenata i mladomisnika polazi u Ameriku, da ondje postane i služi kao svećenik za naše hrvatske iseljenike. Početkom prosinca 1913. godine stupio je u sjemenište u gradu St. Francis, Wis, SAD, gdje je pet godina učio filozofiju i teologiju i završio s veoma dobrim uspjehom. Nadbiskup Mundelein zaredio ga je za svećenika 17. ožujka 1918. Kao mladomisnik službovao je u Milwokeeju, zatim u Garyju od 1919. do 1922., te ponovno u Milwokeeju od 1922. do 1930. godine. Razvio je veliku djelatnost među tamošnjim hrvatskim iseljenicima izdavajući i pišući u hrvatskom tisku: “Naša nada”, “Glas istine”, “Narodne novine”, “Američki Hrvat”. Izdavao je kalendar “Naša nada” i pisao odgojne i rodoljubne članke. Učinio je mnogo za vjersku i nacionalnu svijet naših hrvatskih iseljenika.


Vratio se u Hrvatsku, te su ga prozvali “Charles”. Bio je kraće vrijeme upravitelj župe u Požeškom Brestovcu, od prisege 30. rujna 1930.,*₄₃ a zatim u Ruševu, od prisege 22. veljače 1932. do kraja 1936. godine.*⁴⁴ Za župu Gradec prisegnuo je kao upravitelj 19. travnja 1937., iza župnika dr. Vilima Nuka, i ostao ondje do 1940. godine.* ⁴⁵ Ondje je pokrenuo karitativni list “Dobrotvor” i sam ga financirao kao list poveznicu između Hrvata u Americi i Hrvatskoj. Potom se zamijenio sa župnikom Petrom Đipalom, koji je 1940. godine došao u Gradec, a on otišao na njegovo mjesto u Sladojevce. U Zagrebu je prisegnuo za župu Sladojevce 17. srpnja 1940. *⁴⁶ Ondje je djelovao do ožujka 1942. godine, kada je otišao za župnika u Ščitarjevo, gdje je ubijen 1944. godine. Sva trojica braće svećenika iz obitelji Jesih bili su revni u svećeničkoj službi. *⁴⁷