Euharistijsko slavlje drugoga dana ovogodišnje duhovne priprave za blagdan bl. Alojzija Stepinca 10. veljače o 60. obljetnici njegove smrti predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Biskup Šaško je u slavlje uveo referirajući se na Misijski križ, simbol ovogodišnjega 52. Meuđunarodnoga euharistijskog kongresa u Budimpešti, a koji će do 10. veljače biti u Zagrebu. Naime, podsjetio je kako se na križu nalaze relikvije svetaca i blaženika u rasponu od tisuću sedamsto godina (od sv. Martina), među kojima osobito značenje imaju mučenici, a naročito oni koji su svjedočili vjeru u doba komunizma u zemljama Srednje Europe. Među njima su prisutni i hrvatski mučenici: sveti Marko Križevčanin, blaženi Alojzije Stepinac i blažene 'Drinske mučenice'. - U Crkvi, prije svih ostalih svetaca, mučenici daju svijetu okus Radosne vijesti i unose svjetlo u tamu grijeha i trpljenja, jer – kako piše sveti Pavao – nisu htjeli znati ništa drugo, osim Isusa Krista i to raspetoga. Oni su primjer da se naša vjera ne temelji na ljudskoj mudrosti nego na Božjoj snazi. Tom snagom Bog krijepi slabe ljude da čine njegova djela. - pojasnio je.
U homiliji je biskup Šaško razmišljao nad Isusovim riječima govora na gori prema u kojem učenicima, prema Matejevu evanđelju, govori da su sol zemlje i svijetlo svijeta. - Isus ne kaže da to trebamo biti niti nam ne nabraja što bismo trebali učiniti da bismo to postali. Jednostavno: vi
jeste sol i svjetlost! To jest radosna vijest, do te mjere da se možda pojavi potreba za ispričavanjem: Gospodine, pa ti me znaš; znaš koliko sam malen, jadan, grješan; ti znaš da jedva nosim sebe i svoju muku, a ne da bih mogao biti svjetlost drugima i svijetu. Upravo je zbog toga nužno vidjeti da postoji nešto zbog čega kao Kristovi učenici jesmo sol i svjetlost. Ako to nije po našim sposobnostima i zaslugama, onda je očito po Božjemu daru. - kazao je biskup Šaško.
U nastavku homilije rastumačio što je to dar koji može dati jedino Bog. - Gledajući našu svakidašnjicu, lako ćemo uočiti da je takav dar prije svega život, osobito ljudski život. Osim toga, takva je ljubav, ona koja ne traži uzvrat, nego se raduje što može biti dar drugomu. Takva je i radost, ona duboka koja ujedno pruža mir; takvu radost ne možemo proizvesti, osvojiti, kupiti… Ti darovi koji – svaki na svoj način – objavljuju našu pripadnost Bogu i usmjerenost prema vječnosti, jesu sol i svjetlost. Kao kršćani u zajednici Crkve to jesmo po prisutnosti Isusa Krista, bez obzira na našu grješnost. Zato kažemo da smo u svetoj Crkvi mi grješnici. - objasnio je Biskup.
Referirajući se na riječi Evanđelja, razjasnio je kako Isus želi da darovana sol donosi okus i da darovano svjetlo ne bude skriveno. Budući da se okus i svjetolo posreduju dobrim djelima, polazište su koje drugima omogućuje "osjetiti okus" te živjeti u svjetlu Božje ljubavi. - Svi su ljudi Božja djeca, stvorenja istoga Stvoritelja. Mi koji smo Kristovi u njemu, po njemu i s njime, već smo dionici vječnosti, dara milosti koji nam je dan da bi se očitovao. Kako? Da živeći prilike i neprilike koje živi svi ljudi, ne živimo sebično, nego u radosti dara. Sebičan čovjek ne odražava vječnost, ne odražava istinu ljudskoga postojanja; odlučuje se biti zatvoren u prolaznost. Gledajući u svjetlu vječnosti u kojoj smo nositelji Božjega dara ljubavi u Kristovu križu i uskrsnuću – sve se mijenja: odnosi prema sebi i drugim ljudima, prema stvorenomu svijetu i materijalnim dobrima; odnosi prema prošlosti i budućnosti. To je oduvijek ljude u susretu s kršćanima i zbunjivalo i privlačilo. Vidjeli su – i danas vide – da žive od Kristova dara koji ljude čini slobodnima. Kršćanin je slobodan čovjek komu nitko temeljnu i nosivu slobodu ne može oduzeti. - istaknuo je biskup Šaško.
Nadalje, biskup je Šaško pojasnio kako Isus u slici o soli i svjetlu naznačuje i putove očitovanja Božje ljubavi u svijetu u dva načina: biti za nekoga i s nekim te kroz izloženost koja nije nametljiva: - Zato su najveće svjetlo u svijetu oni koji su prisutni; za koje znate da se na njih možete osloniti, koji se ne guraju u medijski prostor da bi promicali sebe, nego pokušavaju dati glas i lice Crkvi samozatajnih koji ne trebaju dodatnu rasvjetu.I izabrani je narod u svome Savezu s Bogom, u proročkim riječima, našao taj put koji smo večeras susreli u Knjizi proroka Izaije: nahrani gladnoga, uvedi pod krov beskućnika, odjeni gole, ne skrivaj se od svojih bližnjih; ukloni prijetnju i ružne riječi - razjasnio je.
Podjsetivši kako je kršćanima dano da budu znak Novoga saveza koji je Bog uspostavio s ljudima, prepričao je kako je sol sol nekada služila i za plaćanje nečijega rada te se, poput pečata, bacala na potpisane ugovore. - Isus je imao pred sobom sliku kamene soli koja može gubiti slanost. Bljutavost u našim životima dolazi od raznih sebičnosti i nedopuštanja da bude vidljiva povezanost s vječnošću, odnosno s Bogom. Tamo gdje se pojavi neukus, sigurno će se naći zrnca sebičnosti. Ona ne poštuje drugoga, ona vrijeđa, ne mari za istinu, nanosi bol. Slično je i sa svjetlom koje je Božji dar, ali Isus govori o našemu svjetlu, o našim dobrim djelima koja ne pokazuju nas, nego Boga, jer je konačni smisao toga što mi činimo radost očitovanja Božje slave. - objasnio je biskup Šaško, istaknuvši posebice živote onih čije su relikvije ugrađene u Misijski križ, koji su davali okus i čije se svjetlo nije moglo sakriti.
Jedan od njih jest i blaženi Alojzije Stepinac koji je, u bljutavosti ideologija i postupanja koja nisu dostojna čovjeka, čuvao okus ljudskosti i Blaženstva. - No, zauzvrat se prema njemu postupalo tako da ga se nastojalo učiniti bljutavim. Ali – okus je ostao, jer je znao da ne nosi svoja djela, nego čuva i daruje okus Evanđelja. I svjetlo koje je imao u sebi – do kuda je doprlo? Vidjeli su ga po svem svijetu, prenosili, dijelili, o njemu govorili. Ali nisu u pitanju samo zemljopisna prostranstva, nego ljudska srca. To je svjetlo dopiralo i do njegovih progonitelja. Vidjeli su ga, osjetili njegovu moć i privlačnost. Htjeli su ga ugasiti, jer je uznemiravalo; htjeli su ga sakriti, jer je njegov sjaj bio jači od bilo koje zvijezde kojom su kitili svoja odijela; jači od baklji koje su palili da bi osvjetljavali noći zločina i hranili mrak u sebi; od štafeta kojima su veličali sebičnost i zatvarali pogled u bezboštvo. - kazao je biskup Šaško, poručivši kako se, upravo stoga, kršćani ne trebaju plašiti neukusa, nego dati da okus Kristove soli preobrazi bljutavost.
Na kraju homilije, Biskup se ovrnuo na suvremeno očitovanje zla koje, kako je rekao, zadobilo nove oblike. Naime, čitajući najavu objavljivanja nove knjige razgovora s papom Franjom (usp. Luigi Maria Epicoco, 'San Giovanni Paolo Magno' – 'Sveti Ivan Pavao Veliki'), prepričao je kako na postavljeno pitanje o specifičnosti zla, o tome koji su oblici s pomoću kojih zlo djeluje u današnjici Papa odgovara da je jedan od tih oblika 'rodna ideologija', upozoravajući na „opasan kulturalni korijen“ koji želi razoriti stvarateljski Božji plan dokidanjem različitosti, 'homogeniziranjem', to jest izjednačavanjem i svođenja na neutralnost. - Upozorava na ideološki plan koji se ne osvrće na stvarnost, na jedincatost svakoga čovjeka, jer ljude jedne k drugima ne približava dokidanje različitosti, nego prihvaćanje. Plodnost je prisutna u različitosti, počevši od različitosti između muškarca i žene, po kojoj smo slika Božja. Kršćanstvo je – kaže Papa – uvijek davalo prednost činjenicama/stvarnosti pred idejama. U rodnoj ideologiji se vidi da se ideja, na podmukao način, postavlja iznad stvarnosti, namećući i državama i narodima da se toj ideologiji prilagodi. - citirao je papu Franju biskup Šaško te homiliju završio riječima: - Svako vrijeme ima svoje neukuse i tame. Tako i naše. I kada osjećamo njihov teret blaženi Alojzije u ovome zajedništvu svetih nas tješi i ohrabruje Isusovim glasom:
Vi jeste sol zemlje i svjetlo svijeta.
