Objavljeno: 21.04.2015.
Kada se Herman Bollé 1878. godine trajno nastanio u Zagrebu, započeo je s intenzivnom arhitektonskom, društveno-kulturnom i pedagoškom djelatnošću, koja je rezultirala nizom graditeljskih i arhitektonskih dostignuća. Tomu je prethodio njegov susret s đakovačkim biskupom J.J. Strossmayerom i Izidorom Kršnjavim 1875. godine, koji je prema mnogima bio odlučujući za Hrvatsku i Zagreb.
Tim više što je 1852. godine, uzdizanjem Zagrebačke biskupije u Nadbiskupiju, Zagreb postao metropolitansko-crkveno, te gospodarsko i kulturno središte Hrvatske. Događaj ustoličenja zagrebačkog nadbiskupa-metropolite, kasnijeg kardinala Jurja Haulika zbio se u obnovljenom svetištu zagrebačke katedrale što je uvjetovalo daljnje obnoviteljske zahvate, a koji su se događali u bližoj i daljnjoj okolici, izgradnjom Đakovačke katedrale, obnovom Marijanskog svetišta u Mariji Bistrici i uređenjem Mirogoja.
Bollé u Zagrebu nastavlja dotadašnje aktivnosti Fridricha Schmidta i radi na pripremi obnove Zagrebačke prvostolnice koju je požurio veliki potres 1880. godine. Zagreb postaje veliko gradilište, a Prvostolni kaptol iste godine imenuje Bolléa glavnim projektantom.
Uslijed potresa, zagrebačka je katedrala bila najviše oštećena u svetištu kao i na pročelju. Srušio se zvjezdasti svod, glavni oltar bio je potpuno zdrobljen, zidovi i stupovi raspucani. Radovi na obnovi katedrale napredovali su neobično brzo. Tako je već 6. studenoga 1881. u djelomično obnovljenoj katedrali održan svečani koncert kojemu je nazočilo preko tri i pol tisuće ljudi.
Na koncertu je nastupio zbor Hrvatskog glazbenog zavoda uz sudjelovanje Milke Trnine (1863.-1941.), najveće hrvatske operne umjetnice svih vremena, a dirigirao je Ivan pl. Zajc. Iste godine posvećen je glavni oltar pred pet tisuća vjernika, a novine su taj događaj popratile komentarom da se „danas ovaj divan hram Božji prikazuje ljepši i veličanstveniji nego što je bio pred potresom“.
Bollé je 1883. godine osnovao Društvo za obnovu Katedrale, razradio plan za cjelovitu obnovu s obrazloženjem svih zahvata statičkih i oblikovnih projekata. Zapadno pročelje je obnovio dopunjujući Schmidtove nacrte, njegovom suglasnošću, dogradivši sjeverni zvonik do 108 metara visine s elegantnijim neogotičkim dekoracijama, povezanima timpanonom. Visoke zidne plohe ukrasio je galerijama, a novi portal oblikovao je u suglasju s cijelim pročeljem.
Iako je Bollé ruševnu katedralu nakon potresa obnovio skladno ukomponiravši sve stilove i stilske elemente u teškoćama i u životnoj opasnosti od ruševnog kamenja, kasniji kritičari su se nepravedno okomili najviše baš na obnovljenu zagrebačku katedralu.
U svoj svojoj ljutnji možda je bio uzrok te nepravedne galame činjenica izrečena od najglasnijeg kritičara „da hoće da pokaže da je on bio učitelj Hrvatske generacije u obrtu“ u čemu ga također može demantirati Povelja-Spomenica ugrađena u bazu križa na vrhu južnog zvonika, krajem kolovoza 1898. godine, a na svjetlo dana ponovno predočena s porukom i željom: „A dao dobri Bog, kada iza vjekovah opet na javu dođe sadanja Spomenica ... da se tada Hrvati nađu kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod!“
„Bez Zagrebačke nadbiskupije ove izložbe ne bi bilo“
Bollé je, smatra autor izložbe prof. Dragan Damjanović, bio primarno sakralni arhitekt, a 1885. godine najčitaniji zagrebački list Agramer Zeitung naziva ga „hramograditeljem“. Zanimljivo je i to da je na poleđini Bolléove posjetnice stajalo „graditelj prvostolnih crkava“, dakle katedrala – kazao je prof. Damjanović.
Govoreći o kritikama upućenim Bolléu na račun obnove zagrebačke katedrale, prof. Damjanović ističe kako su one krenule relativno rano, već sredinom 1880. iz pera tadašnjeg najuglednijeg povjesničara Zagrebačke nadbiskupije Ivana Krstitelja Tkalčića, koji mu je prigovarao zbog izbacivanja vrijednih dijelova kasnogotičke opreme. Što je vrijeme više odmicalo, broj kritičara se povećavao.
„U prvom redu valja spomenuti Vladimira Lunačeka i Gjuru Szabu, koji su napadali Bolléa zbog izbacivanja vrijedne barokne, dijelom i renesansne opreme. Od 29 oltara, koliko ih je bilo u katedrali krajem 18. stoljeća, završetak 19. stoljeća dočekat će tek 2 barokna oltara, koja su i danas tamo – Oltar sv. Luke i Oltar Posljednje večere.“ Tim se zahvatom, naglašava prof. Damjanović, željelo postići jedinstvo i čistoća stila.
Činjenicu da se ova izložba ne bi realizirala bez susretljivosti Zagrebačke nadbiskupije potvrdio je i prof. Damjanović. Najveći dio izložaka je iz Nadbiskupijskog arhiva, koje je još 1950-ih godina spasio Kamilo Dočkal, kanonik i tadašnji ravnatelj Arhiva. Mnoštvo je predmeta iz Riznice zagrebačke katedrale, a Nadbiskupija je pokazala nevjerojatnu spremnost da ustupi i dio kamene plastike skinute pri restauraciji katedrale, te glazirani crijep koji je ranije stajao na njezinu krovu – zaključio je prof. Damjanović.
Pripremio: D.T.
Izvori: s. Lina Slavica Plukavec: Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole, Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt od 17. travnja do 23. kolovoza 2015. /
Juraj Kolarić: „Juraj Žerjavić i Herman Bollé, graditelji svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici“, Godišnjak CKD 8. Zagreb 2010., str. 12 – 16.
