Aktualnosti

   
 
Dragi nadbiskupe Dražene i kardinale Josipe,
dragi biskupi: Vlado (Košić), Tomislave (Rogić) i Mijo (Gorski)
te imenovani biskupi Marko i Vlado
braćo prezbiteri i đakoni; drage sestre redovnice i bogoslovi,
draga rodbino našega Jurice,
osobito sestro Katarina, braćo Andrija i Nikola,
dragi nećaci i nećakinje,
braćo i sestre u Kristu koji se utjelovio i trpio boli prolaznosti
da bi nam darovao radost vječnosti!
 
1. U molitvama za naše preminule, za one koji u vjeri otiđoše pred nama onkraj smrti, molimo Gospodina da ih se spomene, da se spomene svoje ljubavi, svoje milosti po kojoj je darovao život, kao i svega što je on po njima ostvario.

U molitvama za preminuloga svećenika redovito se nalazi suodnos svećeničke službe kojom je Bog uresio pozvane na zemlji i nebeske punine, a to se očituje u izrečenim molbama: da se zauvijek raduje s Bogom, da ga zauvijek gleda licem u lice; da, kao djelitelj otajstava na zemlji, ta otajstva uživa u svoj jasnoći; da se raduje u društvu svetaca; da mu Kristova žrtva koju je slavio bude na oproštenje grijeha te da mu vjerno služenje u Crkvi bude radost pred Božjim licem (usp. Rimski misal, str. 787-788).

Kao što vidimo, prevladava naglasak na radosti vječnoga života.
 
2. Za navještaj Božje riječi za ovo smo slavlje preuzeli čitanja današnjega blagdana svetoga apostola i evanđelista Ivana, koga prepoznajemo u „ljubljenome učeniku“, blizoga u najvažnijim trenutcima Isusova poslanja koji je o njemu zapisao svoje „istinito svjedočanstvo“, znajući da ima puno toga što ni sav svijet ne može obuhvatiti napisanim knjigama (usp. Iv 21, 25).

I kao što smo čuli, u samo dva odlomka iz zapisanoga povezano je upravo ono što je važno za ovaj trenutak, ispunjen zahvalnošću i molitvom za život svećenika Jurja.

U tim je čitanjima prepoznavanje izvorišta života, očitovanje i svjedočanstvo Života, susret i trajno zajedništvo s njime. Spojeno je otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja, otajstvo smrti i Uskrsnuća, a upravo to na najljepši način ocrtava život ovoga prezbitera u kojemu razmatramo Božju ljubav.

Spomeni se, Gospodine, svoga službenika s kojim nas veže zajedništvo života, zajedništvo vjere u tebe, poslanje u naviještanju, slavlju i svjedočenju tvojih otajstava; s kojim nas povezuju razni životni putovi.

3. Braćo i sestre, nas svećenike nedvojbeno oblikuju naslovnici župa, ustanova i zajednica u kojima živimo i djelujemo. Ako to stavimo pred sebe, razmatrajući život mons. Jerneića, prepoznajemo sljedeće naglaske:
Rođen je i djetinjstvo je proveo u župi Uzvišenja sv. Križa (Sv. Križ Začretje), formiran je u Sjemeništu i Bogosloviji u svjetlu i daru Presvetoga Srca Isusova; započeo svećeničko služenje u župi Presvetoga Trojstva (Zagreb-Prečko) i nastavio u župi Navještenja (Velika Gorica).

Od tih župa u kojima su imena pojedinih otajstava težište pada na svece naslovnike: sv. Franju Ksaverskoga (Viduševac), sv. Ivana Nepomuka (Glina), sv. Iliju (Maja), sv. Nikolu (Gušće), sv. Roka (Kratečko), sv. Barbaru (Velika Mlaka) i sv. Mihaela (Kalje), ne zaboravljajući sv. Josipa koji je u naslovu Svećeničkoga doma.

Navedeni sveci, uz naslov Ranjenoga Isusa (u Maloj Solini), zapravo govore o istinskim potrebama, a koje su - poput litanija - bile poticaj da se u svećeniku Jurju oblikuju: misijski (sv. Franjo Ksaver), i proročki duh (sv. Ilija), svjedočka zauzetost za istinu i za obranu slobode savjesti, slobode pojedinca i naroda (sv. Ivan Nepomuk), darivanje i zaštita (sv. Nikola), liječenje rana (sv. Rok), pomoć u velikim opasnostima (sv. Barbara), vjernost i poslušnost Bogu (sv. Josip) te borba za Božje kraljevstvo (Mihael) ljubavi i mira.

I njegovo krsno ime, izabrano po mučeniku sv. Jurju, a koje je susreo u župi Odra (sv. Jurja i Imena Marijina) govori o zauzetosti za život i o borbi protiv svega što životu prijeti.

Pritom ne bismo smjeli previdjeti ni djelovanje Božjega Duha koji je svojim nitima isprepleo prisutnost svetosti blaženoga Alojzija Stepinca te blizinu življenja s dvojicom nadbiskupa: slugom Božjim kardinalom Franjom (Kuharićem) i ovdje prisutnim kardinalom Josipom (Bozanićem).

Od rođenja u Zagorju, u kojemu ga je oblikovala i odgajala roditeljska i obiteljska ljubav kao i ljubav u vjerničkoj zajednici; od Zagorja kojemu je uvijek uzvraćao neskrivenom toplinom koja se širila cijelom hrvatskom domovinom; od prvih riječi i koraka u župi u kojoj se uzdiže Krist na križu objavljujući neizmjernost ljubavi i pobjedu nad zlom; do željenoga spokoja smrtnoga tijela u Kalju u kojemu Mihael svakomu ponavlja pitajući: Tko je kao Bog?

4. Taj litanijski niz u kojemu se povezuju hagiografija i jedna biografija otkriva da je u Juričinu životu glavna odrednica ljubav prema bližnjima u puno nijansa koje se najlakše iščitavaju u naizgled rubnim trenutcima, u izradbi, štoviše - u gradnji i u popravljanju orgulja.

On je sam rekao da je za karitativno djelovanje, zapravo za življenje Caritasa „potrebno imati srce, oko i uho; treba znati gledati, slušati i govoriti“.
Nije li nam sveti Ivan upravo prenio Duhom ispunjenu riječ: „što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu… navješćujemo i vama“? Caritas i glazbu mons. Jurica promatrao je kao dva puta koji vode prema Bogu, ali se usuđujem reći da je i glazba, odnosno gradnja orgulja izražaj iste ljubavi.

Volio je ne samo razveseliti ljude u zajedništvu, nego je orguljama govorio puno dubljim jezikom otajstva. Gdje god se nalazio, osjetio je kada je oduzeta, nagrđena radost; kada su životi 'raštimani'; osjetio je kada je ljudima potrebna „nova pjesma“. Od malih nogu Juraj je gajio i nosio osjećaj za siromašne, potlačene, pogođene nepravdom.

Nosio je u sebi čežnju kojom je vidio da u nečijemu životu treba popraviti 'orgulje' ili graditi nove, za novu pjesmu, za evanđeosku melodiju, baš onda kada se novi početak čini nemogućim; za melodiju i glas koji daruje nova, Božja snaga i novi, nebeski registri, kojih se zvuk osjeti i na zemlji.

5. I nosive točke ne samo njegova života nego i naše Crkve i naroda možemo susresti na mjestima na kojima se nalaze njegove orgulje.
To je njegovo rodno selo, to jest poštivanje dara života, dostojanstva čovjeka, obitelji i odgoja, pučke predaje, korijena i krila za rast i let prema neslućenim obzorima.

To je Viduševac, Banovina, u kojoj se, s jedne strane, zrcali razaranje i patnja, nasilje i neistina, a s druge obnavljanje, na licu kojega sjaje suze boli i radosti uz pjesmu koja odjekuje pouzdanjem u Boga i sigurnost vječnosti. Srpski su pobunjenici natjecateljski gađali granatama tamošnji zvonik, da ušuti zvuk povezanosti neba i zemlje, ali se taj zvon i dalje čuje, jačan glasom orgulja tadašnjega župnika Jurice.

To je, nadalje, crkva na Udbini, u kojoj se sažima povijest hrvatskoga naroda, mučeništvo, sveto svjedočanstvo koje vraća snagu ljubavi, spremnosti na žrtvu koja seže dalje od površnih političkih interesa.

To je Poznanovec (župa Mače) i crkva sv. Ivana Pavla II., u povezanosti sa svetištem Majke Božje Bistričke, odnosno susreti u ljubavi Petrova nasljednika koji je razotkrivao pogubnosti totalitarnih režima kojima je zajedničko zatvaranje u prolaznost, nedopuštanje da se osjeti radost i ljepota nebeske pjesme.

Bilo bi lijepo - tako sam u sebi zaželio, a to se danas i ostvaruje - da se danas te četiri orgulje oglase (koliko koje mogu) i da isprate na počinak ovo tijelo, umorno od darivanja drugima, od podijeljene patnje i Kristovih otajstva, izmučeno bolestima, ali čudesno nošeno Božjim Duhom.
 
6. Bio je upravitelj župa i župnik, bio je mnogima u župnome pastoralu pomoćnik; bio je ekonom Nadbiskupije, upravitelj Ustanove za uzdržavanje klera, ravnatelj Papinskih misijskih djela, predsjednik našega Caritasa, prvi i jedini upravitelj Svećeničkoga doma.

Svugdje gdje je bio trčao je poput Petra i Ivana uskršnjim trkom ne bi li pomogao, pritrčao i podijelio s drugima njihovu muku. To osobito znaju svećenici s raznim poteškoćama. Svugdje je bio spreman pitati, učiti, posavjetovati se. Nije mu bilo ni teško ni strano uprljati ruke, stvarno i metaforički.

Zato, Gospodine, vjerujemo da ćeš prepoznati te ruke uprljane, zapravo sjajne od ljudskosti; i srce, veliko srce prepuno ožiljaka od ljubavi prema bližnjima. Sigurno ćeš čuti od njega o njegovoj neznatnosti; poneku šalu na račun njegovih mana i osjetiti mudrost čovjeka, duboko uronjena u utjelovljenost tvoje Riječi.

Dopusti nam zamišljati kako ga dočekuješ s malenima. On je bio sa svima „najmanjima“ koje si ti nabrojio (usp. Mt 25): gladne je nahranio, žedne napojio, strance primio, gole zaogrnuo, oboljele pohodio, došao k utamničenima; pozivao je one koji ne mogu uzvratiti: siromahe, sakate, hrome, slijepe (usp. Lk 14). Gdje god je bio, ostavio je takav trag. I posljednja njegova odluka da bude pokopan u Kalju, na tako mu dragom Žumberku, govori za sebe i o njegovoj ljubavi prema najmanjima.
   
Hvala i tebi, dragi Jurica. Znaš da smo dogovarali onu svoju iduću sjednicu Upravnoga vijeća, koja bi bila kada uspiješ „posložiti i zaokružiti materijale“, kako si napomenuo. Svakako ćemo ju održati i to ne 'na daljinu' nego 'na blizinu', puno veću negoli ju možemo zamisliti.

I ove bismo godine u Svećeničkome domu pred njezin završetak slušali kako sažimaš podatke o broju svećenika, o živima i preminulima, o najstarijima i o najmlađima. I danas bi nam vjerojatno iznio podatak ne samo o tome koliko dana nisi s nama na zemlji, nego i sati i minuta.

No, vječnost ima jednostavno i najljepše, nama nedokučivo vrijeme. Njegov ritam i snagu u prolaznome životu osjećamo kada živimo nesebično, za druge. Tada je i 'statistika' puno jednostavnija.

Puni pouzdanja molimo da Gospodar dobroga i vjernoga slugu primi u svoju radost u kojoj nema ništa za popravljati, a melodija ljubavi ne prestaje; u radost koja je rođena iz Kristova prednja na križu, sažetoga u riječi: Dovršeno je! I u objavu: Evo sve činim novo.
Amen.