Objavljeno: 24.05.2024.
Uvod i homilija
u euharistijskom slavlju spomena Blažene Djevice Marije Pomoćnice kršćana
prigodom blagoslova Kapele Blažene Djevice Marije Zdravlja bolesnih
u Klinici za infektivne bolesti 'Fran Mihaljević' u Zagrebu
24. svibnja 2024. u 13 sati
Draga braćo i sestre, dok nas gledam okupljene u ovoj kapeli, u zajedništvu vjere u Kristovu živu prisutnost i u njegovu miru, istinski sam radostan i zahvalan, donoseći svima blagoslovne pozdrave i očitovanje molitvenoga zajedništva našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena (Kutleše).
Mislima povezujem vrijeme proteklih sedam i pol godina, kada smo u ovome prostoru o Božiću 2016. (29. prosinca) prvi put slavili euharistiju. Isti duh radosti, skromnosti i blizine, koju živimo po Božjemu utjelovljenju, pratio nas je idućih godina, dok smo u danim okolnostima osmišljavali i nastojali urediti, uljepšati Kapelu. Zbog toga danas imamo razloga zahvaljivati Bogu i ljudima.
Zahvaljujem i pozdravljam u našemu zajedništvu ponajprije cijenjenu gospođu Ravnateljicu Klinike, profesoricu dr. Alemku Markotić. Pozdravljam njezine suradnike, sadašnje članove Ravnateljstva, sve liječnike, medicinske sestre i tehničare te sve djelatnike.
Drago mi je da je s nama i akademski umjetnik gospodin Jeronim Tišljar s kojim sam najviše dijelio put izrade pojedinih sastavnica ove Kapele. Zahvaljujem mu na svim darovanim trenutcima, na predanosti i žaru, na umjetničkoj i kršćanskoj ljubavi koju je ugrađivao.
Zahvaljujem suradnicima u Nadbiskupiji, Nadbiskupskom duhovnom stolu, posebno preč. g. Ivici Budinšćaku, kao i poznatim i nepoznatim darivateljima, uključenima u materijalnu pomoć. Hvala svima koji su ovo djelo pratili molitvama i oplemenjivali smisao naših napora.
U ovome zajedništvu su subraća svećenici: profesor fra Ante Crnčević, prečasni gospodin Ivan Lukić i župnik Župe (sv. Mihaela) u Gračanima fra Marin Matančić.
Hvala sestrama Služavkama Maloga Isusa koje glazbom oblikuju našu molitvenu radost i slavlje.
Na samome početku odlike ovoga prostora poticale su na uočavanje i poštivanje malenosti kao izvora dragocjenosti koja povezuje otajstvo ljudske ograničenosti, naše stvorenosti i prolaznosti, i otajstvo bezgraničnosti, vječnosti za koju smo stvoreni, pri čemu je sam prostor u sebi sadržavao upućenost na Betlehemsku špilju, na razne Isusove ulaske u prostore rađanja i umiranja, na Getsemanski, Maslinski vrt i na Kristov grob. U susretu s tom stvarnošću lako se vidi da Radosna vijest može biti shvaćena kao otajstvo Dodira. Zbog toga smo željeli da ova kapela može biti promatrana i doživljavana kao 'Riznica Božjega dodira'.
Posebnost Klinike za infektivne bolesti, odnosno njeno pučko ime: 'Zarazna bolnica', izravno je u napetosti s dodirom. Potreba da se čovjeka ozdravi pružajući mu blizinu te ujedno 'opasnost' da se bude zaražen, uvode u dubinu propitivanja svakoga odnosa čovjeka prema čovjeku i prema svijetu općenito.
Kao kršćani znamo da se u svakome životnom ozračju potrebno zaraziti ljubavlju, brigom za druge koja tješi, jača, obnavlja. To uvijek čini ljubav, počevši od Kristove, koja je ogolila moć i nemoć zadnjega neprijatelja, smrti, koja dolazi od Zloga.
Ta je istina vidljiva poglavito u oltaru na kojemu blagujemo lijek besmrtnosti (pharmakon athanasias), kako su stari zvali euharistiju. Ali taj dar živimo pri svakomu znamenovanju znakom križa i osobito u spomenu na krštenje.
Ovamo se dolazi zahvaliti, ovamo se dolazi Bogu reći potrebe, ovamo se dolazi pronaći mir. Osim toga, istinska vjera uvijek povezuje ljude, tako da će i oni koji nisu vjernici, oni koji nisu kršćani, znati da se na ovome izvorištu uči nesebičnost i ljubav prema bližnjima. Molimo da ova kapelica bude izvor nove snage, ali i kršćanske odgovornosti.
Sabrani oko oltara, pristupamo Kristu, živomu kamenu; u njemu i mi rastemo u sveti hram. Zazovimo sada Boga da blagoslovi ovu vodu: njome ćemo se poškropiti u znak pokore i u spomen krštenja, a njome ćemo nakon službe Riječi poškropiti i ovaj novi oltar.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Iz 6, 1-2a.3-8; Ps 16, 1-2. 5. 7-8. 11Lk 1, 26-38)
1. Gledajući ovaj prostor shvaćamo da je u njemu sažeto otajstvo ljudskoga postojanja i otajstvo kršćanske vjere, otajstvo pozvanosti u život i konačni smisao. Na ambonu se naviješta Božja riječ; u pozadini je prikaz Navještenja i lik Marije s Djetetom Isusom, dok je u središtu oltar na koji zazivamo blagoslov, da bude Kristova prisutnost po kojoj smo dionici vječnosti ostvarenoj u Kristovu prjelasku iz smrti u život (uprisutnjeno raspelom), dok nas prikazi na staklu, na tome lomljivom, prozirnom, odražavajućem materijalu, upućuju na Kristovo liječenje dodirom. Tek naznake, slutnje koje nisu uporišta; koje mogu značiti puno i istodobno biti previđene; oni su bez napadnosti i nametanja, potrebne pažnje da ih ne bismo povrijedili ili razbili, da ih ne bismo zanemarili, ujedno nas pozivajući da dublje uđemo u svoje živote.
I unutar svega toga smo mi, ljudi vjernici, koji dodirujemo svoje granice; osjećamo neispunjenosti; živimo čežnju koja traži ispunjenje onime što sami ne možemo postići ni ostvariti.
2. Upravo smo slušali Božju riječ iz triju biblijskih knjiga o dvama pozivima, između kojih je psalam. U svima se nalazi dodir. Zapravo nema svetopisamskoga navještaja u kojemu ne bi bilo dodira neba i zemlje.
Čuli smo odlomak o pozivu proroka Izaije, onoga proroka koji je navijestio dolazak Spasitelja po začeću djevice, dolazak Emanuela, Boga s nama. U tome se pozivu osjeća čežnja čovjeka za Bogom i ujedno ograničenost, nemogućnost susreta s onim što čovjeka uvijek nadilazi; te, napokon, dar, dar uvida u nevidljivo, dar očitovan dodirom pročišćenja. I sve se zaključuje odgovorom: Evo me, mene pošalji!
Slušali smo i o navještaju, o pozivu Mariji, u kojemu je susret jednostavniji, dodir drukčiji a objava otajstva raskošna u svojoj punini, ali ne bez zbunjenosti, ne bez potrebe vjere, ne bez krhkosti.
Između dvaju čitanja nalazi se predivan psalam 16., molitva puna pouzdanja, predanja, punine radosti i života.
Ovoj je kapeli dodijeljen naslov, titular: Blažena Djevica Marija Zdravlje bolesnih. Jedan je to od litanijskih zaziva koje upućujemo našoj nebeskoj Majci: Zdravlje bolesnih. Ovdje se iznad slike Bogorodice s Djetetom nalazi latinski izrijek toga zaziva: Salus infirmorum.
Dakle, latinski - kao što vam je poznato - bolesnika zove: in-firmus. To je čovjek koji nije učvršćen, čovjek koji je poljuljan, slab, nesiguran i nestabilan.
U samo nekoliko stihova Psalma molili smo čvrstoću; ispovijedajući da nam je Bog pred očima i da je pored nas; sigurni smo da nećemo posrnuti. Učvršćujući nas on nam pokazuje „stazu u život“. Ipak, naglasak je u rečenici:
Ti u ruci držiš sudbinu moju.
Nije posrijedi samo usputni dodir, nego Božja ruka, sigurnost koja nam je darovana po Kristovu utjelovljenju.
3. Nalazimo se u tjednu nakon svetkovine Pedesetnice ili Duhova i živimo u ozračju zaziva koje upućujemo Božjemu Duhu i u drugim prigodama.
U himnu „O dođi, Stvorče, Duše Svet“ (
Veni Craetor Spiritus) pjevamo: „Zapali svjetlo u srcu, / zadahni dušu ljubavlju, u nemoćima tjelesnim / potkrepljuj nas bez prestanka.“ Lijep je prepjev na hrvatski, ali izvornik skriva dodatnu snagu. Tamo se kaže: „Accende lumen sensibus; infund[e] amorem cordibus; infirma nostri corporis virtute firmans perpeti.“
Najprije doslovno: „Zapali svjetlo osjetilima“; osjetilima, ne srcu, a „ulij ljubav srcima (u srca)“; štoviše: učvrsti slabost našega tijela.
Jedan od osjeta koji je važan u svojoj tjelesnoj neposrednosti svakako je dodir. Dodir se u materijalnome životu smatra najgrubljim osjetilom, jer nudi ograničeno znanje o stvarnosti. U usporedbi s ostalim osjetilima, nema jedinstveno i točno sjedište: raspoređen je po cijeloj površini tijela i omogućuje nam osjetiti različite doživljaje. Ali se kaže da se u majčinoj utrobi kao prvi osjet budi upravo dodir.
No, u duhovnome smislu dodir je iznimno istančan. Doživljajem dodira opisuju se i drugi osjeti. Pjesnici će reći da se dodiruje pogledom, glasom, mirisom i okusom. U dodir stanu osjećaji. Kada nas nešto snažno zahvati, kažemo da smo dirnuti.
4. Braćo i sestre, bolesnici su bili redovita Isusova pratnja; slušali su ga, bili su mu blizu, željeli su ga dotaknuti, jer su doživjeli odvajanje, isključivanje, izopćenje iz društvenoga života. U toj 'nedodirljivosti' Isus pristupa dodirom; najprije opraštanjem grijeha, spasenjem koje nadilazi vidljivost bolesti; spasenjem koje učvršćuje život novim smislom.
Od Utjelovljenja do Otkrivenja, objavljeno je što čini Bog da bi čovjeka vratio u Dodir, da ne bi bilo nijednoga iskustva bez Dodira. Isus prihvaća grubost grješnoga dodira, u kojemu je tijelo izmrcvareno, jer su ljudi dopustili da im duh bude unakažen; Isus svjedoči Dodir u svakome susretu s ljudima, pokazujući spasenje, traženu radost koja nadilazi tjelesnost.
I baš tamo gdje ljudski dodir više nema snagu uvjerljivosti,
nakon Uskrsnuća Isus se objavljuje
u prostorima dodira u kojima je dodir suvišan: od Marije Magdalene na grobu, do apostola Tome i njegove ispovijedi; od zajedništva Pedesetnice do čudesnih svjedoka koji ispovijedaju da
dodir Duha Svetoga nadjačava dodir mržnje i umiranja.
Majčin zagrljaj vjerojatno je najljepša i sveobuhvatna slika dodira u kojemu su živa sva osjetila i s pomoću kojega se živi ljubav kao vraćanje čvrstoće. Marijo Pomoćnice, pomozi nam!
Salus infirmorum, ora pro nobis!
Amen.
