Aktualnosti

 
Dragi kardinale Josipe i biskupe Mijo,
braćo prezbiteri i đakone, drage sestre redovnice i bogoslovi,
predraga braćo i sestre u otajstvu Krista, istinskoga svjetla!
 
1. Završetak građanske godine i početak nove u sebi nosi napetosti dogođenoga i iščekivanoga. Taj susret pobuđuje puno misli i osjećaja, koje smo i mi unijeli u ovo večerašnje slavlje, te potiče na vrjednovanje i neizbježno postavlja pitanja o postignutome i neostvarenome, o uspjesima i razočaranjima.

Bez obzira na trpljenja i grubosti, na podnesene udarce i gubitke, u svemu, ipak, postoji riječ koju bismo upravo na današnji i sutrašnji dan željeli izgovoriti puna srca - nada! I siguran sam da će upravo riječi pune nade preplaviti čestitke za Novu godinu.

Kada ih slušamo, kada gledamo svjetovne obrede kojima se ljudi trude prekriti ružnoću i zlo, dokinuti tjeskobu, makar na sasvim površan i praznovjeran način otkrivamo kolika je zapravo čežnja u ljudima za puninom. Večeras i sutra kao da su dopustive samo lijepe riječi.
 
2. Danas, dok ponovno slušamo Evanđelje o Božjoj Riječi postaloj tijelom; o Riječi u kojoj je sve obuhvaćeno, vratio sam se u gimnazijske dane, kada smo pokušali ponirati u starorimsko pjesništvo.

I sjetio sam se Publija Ovidija Nazona (43. pr. Kr - 17 po Kr.) koji je živio u doba cara Augusta i bio vršnjak cara Tiberija (42. pr. Kr.- 37. po Kr.), onih careva koji su važni za dolazak Sina Božjega. Toga znamenitoga pisca (uz Horacija i Vergilija) car August prognao je na obale Crnoga mora, gdje umire 17. godine nakon Kristova rođenja. Isus Krist i on u istome su carstvu živjeli na zemlji tako različito poimanje vremena, čovjeka i svijeta.

I dok je Ivan Krstitelj u pustinji naviještao obraćenje, metanoju, Ovidije je pisao svoje poznato djelo Metamorfoze, otkrivajući u dubini istu čovjekovu čežnju za stvarnošću koja nadilazi čovjeka.

Ovidije je ostavio i nedovršeno djelo Kalendar (lat. Fasti) u kojemu je opisivao rimske svetkovine i obrede po mjesecima. U prvoj od šest sačuvanih knjiga, on piše o mjesecu posvećenom božanstvu pod imenom Ianus, po kojemu i danas neki jezici prvi mjesec zovu njegovim imenom. Ianus je prikazivan kao božanstvo s dva lica kojemu Ovidije pjeva: kao „tihomu izvoru godine koja teče“ (Iane biceps, anni tacite labentis origo) i kaže da „danas treba govoriti samo lijepim riječima“ (nunc dicenda bona sunt bona verba die).

Kao da se nismo odmaknuli od poganskih nastojanja prevladavanja straha od prolaznosti. Koliko smo samo ostali slični u kulturi koja ne prihvaća Božju riječ; u kulturi sklonoj samozavaravanju, zarobljenoj u neistini svoje dostatnosti, odbijajući od sebe istinsku radost i mir.

Nama je darovana Dobra i blaga riječ, Radosna vijest koja se očituje u grubosti i teškoćama, u ružnoći i trpljenju. Obdareni tom riječju svijet gledamo puni pouzdanja u Gospodina, u sigurnosti da nas ništa prolazno ne može ispuniti zadovoljstvom.
 
3. Braćo i sestre, nada je dar koji u sebi nosi svaki čovjek. Nada je jedna od krjeposti koje zovemo ulivenima, teološkima, temeljnima, što upućuje na izvorište koje nije u nama, u našim sposobnostima, niti njima raspolažemo. Nada je dar, otajstvo Božje prisutnosti u ljudima. Ona je istinska krjepost, snaga i okrjepa protiv najveće slabosti, slabosti duše, malodušnosti.

Svatko se nekomu ili nečemu nada. I upravo je nada u središtu Svete, Jubilejske godine koju smo započeli živjeti u našoj Crkvi; nada združena s hodočašćem, sa sviješću o potrebi traženja i prepoznavanja, o prolaznosti i o granicama.

U nama živi nada kao čežnja koja se ne dopušta sasvim zatomiti ili dokinuti. I ljudi koji kažu da nisu vjernici reći će da „nada umire posljednja“. Kao kršćani pak znamo - što je osobito snažno izrekao apostol Pavao - da nakon svega, kada ne ostaje ništa, ostaju: vjera, nada i ljubav, a među njima je ljubav najdragocjeniji zalog vječnosti, sjeme neprolaznosti i očitovanje besmrtnosti.

To troje nije odvojivo na zemaljskome putu; to troje je usidreno u Bogu i zbog toga ih u svome životu susrećemo zajedno. Pritom ćemo potvrditi da, slušajući nas vjernike, češće čujemo da nam je slaba vjera, da nemamo dovoljno ljubavi, a puno rjeđe izražavamo potrebu za nadom.

Kao da je manje važna ili ju je teže opisati, dovesti u odnose s našom vjerom i svakidašnjicom.
 
4. Stoga i sebi i vama kao smjerokaz stavljam na srce dvije misli. a) Najprije tvrdnju sv. Augustina koji kaže da „čovjek ne bi napravio niti jedan korak da nije siguran u neki cilj pred sobom“; nada koja od Boga dolazi privlači nas, vuče nas u puninu iz koje provire, i do koje sami ne možemo doprijeti.

b) Druga misao dolazi od pjesnika Ch. Péguya koji nam je prije više od stotinu godina ostavio predivan spjev o nadi (Le Porche du mystère de la deuxième vertu, 1912.) u kojemu sam Bog najveću vrijednost među svojim darovima krjeposti pridaje upravo nadi, izgovarajući sljedeće riječi: „Nada… ona me istinski čudi. Zadivljujuće je da ova sirota djeca (ljudi) vide kako se u svijetu danas odvijaju događaji, a ipak vjeruju da će sutra biti bolje… to je najveće čudo naše milosti.“

Kao da se pjesnik osvrće na opravdanost ljudskih pitanja poput onih koja postavlja filozof Kant, kao ključna za čovjeka: Što je čovjek? Što mogu znati? Što trebam činiti? i: Čemu se smijem nadati? (Was darf ich hoffen?) Ljudi traže smisao i svrhu, koliko god ju željeli prekriti bukom i zabavom, jer to može samo odgoditi nužnost odgovora i produbiti praznine u ljudima koji šire ispraznost u društvenome životu.
 
5. Pogled na tijek povijesti koje smo i mi dio, počevši od međunarodnih sukoba; pogled na razne nesigurnosti, nepravde, na razgradnju zajedništva pred kojim strepe pojedinci, obitelji i narodi, lako nas odvede u odustajanje od planiranja i nadanja da je moguće ostvarivati dobro, graditi na ljepoti i istini. Ali - čežnja u nama ostaje i traži odgovor. Sveto pismo ponavlja da se ne uzdamo u čovjeka.

Znamo da čežnja ne bi postojala, kad ne bi bilo i njezina ispunjenja. I bilo koji govor o nadi, bio on filozofijski, umjetnički, gospodarski ili znanstveni, u konačnici dolazi do Boga kao jedinoga tko je u stanju darovati puninu.
Stoga je važno za nas kršćane čuti da „od punine njegove svi mi primismo,… milost na milost“. Ta milosna nada je u nama. Ne trebamo ju osvajati, ulagati poseban napor da bismo ju dosegnuli. Pozvani smo ju prepoznavati i slijediti poticaje Duha od kojega dolazi i kojim progovara.

Ići nam je tim putem koji ne traži ni posebne objave ni posebna 'iskustva odozgor'; ići putem dara u nama i u drugim ljudima potiče nas na razmatranje onoga što nam je sasvim blizu, nadohvat srca i ruke.

I prije tzv. globalnih pitanja pred kojima osjećamo bespomoćnost, svatko može utjecati dobrom u svome životnom ozračju; malenim dobrom koje se ostvaruje svakoga dana; koje je potrebno kao ohrabrenje nama i kojim hrabrimo i tješimo bližnje. Tako osmijeh ne košta ništa, a obogaćuje mnoge. Ako se toliko puta osjećamo kao da smo uronjeni u blato, i takvi možemo vidjeti zvijezde (O. Wilde). Božić nam govori o ljudskoj stvorenosti na sliku Stvoritelja koji nas toliko voli da je postao dio svake naše tame i nemoći.
 
6. Na današnji se dan običava sažeti tijek godine koja je protekla, zapravo: u kojoj smo mi protekli u Božjoj ljubavi. Umjesto nabrajanja važnih događaja, i sebi i vama predlažem da večeras i sutra zastanemo i prepoznamo znakove nade u svojim životima, darovanost ljudi u kojima susrećemo djelovanje Božje blizine. Za godinu koja je pred nama od Gospodina molimo veću osjetljivost za znakove nade, životnosti, sigurnosti koja nadilazi naše strepnje te da sreću ne mjerimo samo po tome kako se mi osjećamo, 'kako se ja osjećam', što je zbiljska kušnja u puno smjerova današnjih 'duhovnosti'. Kršćanska mjera naše sreće nalazi se u sreći naših bližnjih kojima dolazimo s ljubavlju, u ljepoti, istini i dobroti, odnosno - kako se sa mnom 'osjećaju moj bližnji'.

Pozvani smo biti dionici Božje riječi, a ona je i gruba i lijepa koliko je grub i lijep križ, Kristovo uskrsnuće i Duh koji po ljubavi boravi u nama. Večeras nije vrijeme samo lijepih ljudskih riječi nego vrijeme Radosne vijesti koja nam ne podilazi, nego zadire u ljudskost i preobražava ju, ne pjesničkim Metamorfozama nego preporođenjem u Kristu Spasitelju, jedinoj nadi.

Amen.