Objavljeno: 19.03.2021.
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na euharistijskom slavlju svetkovine sv. Josipa, u Godini svetog Josipa
Karlovac, Nacionalno svetište svetog Josipa, 19. ožujka 2021. godine
Liturgijska čitanja: 2 Sam 7,4-5a.12-14a.16; Rim 4,13.16-18.22; Lk 2, 41-51a
Dragi župljani, dragi Karlovčani, predragi hodočasnici,
braćo i sestre u Kristu!
1. Od svetkovine Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2020. godine do 8. prosinca ove, 2021. godine, slavi se u Katoličkoj Crkvi Godina sv. Josipa. To je odredio papa Franjo svojim Apostolskim pismom Patris corde – Očevim srcem, u povodu 150. obljetnice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom sveopće Crkve. Stoga ova godina svim katoličkim vjernicima, a posebno nama u Hrvatskoj, jer je Hrvatski sabor još 1687. godine jednoglasno proglasio sv. Josipa zaštitnikom hrvatske Domovine, daje poticaje da produbimo svoje čašćenje i poznavanje tog Božjeg izabranika koji ima posebnu ulogu u našem Otkupljenju.
O sv. Josipu evanđelja govore veoma malo, ali naglašavaju izuzetno značajne stvari. Spominju ga kao muža koji je preuzeo brigu za Mariju i njezina Sina Isusa, spominju ga kao čovjeka koji je uvijek srcem i dušom otvoren za svaku riječ koja dolazi od Boga. Stoga je sveti Josip uzor svakoj vjernici i vjerniku kako treba djelovati, posebno kad se radi o važnim životnim odlukama.
2. Poznato nam je da je sv. Josip bio stolar, »čovjek pravedan« (Mt 1, 19), uvijek spreman izvršiti volju Božju očitovanu u Zakonu danu Izabranom narodu. Ta Josipova uloga posebno je istaknuta u Isusovu rodoslovlju koje su nam zabilježili evanđelisti Matej i Luka. Naime, upravo je po Zakonu sv. Josip osigurao Isusu potomstvo iz Davidova roda.
Sv. Josip je u snu prepoznavao Božju volju te je imao hrabrost postati zakoniti Isusov otac. Marijinom Sinu dao je ime koje mu je otkrio anđeo. Nakon dugog putovanja od Nazareta do Betlehema nazočio je Isusovu rođenju u staji, jer za njih nije bilo drugdje mjesta. U Betlehemu je svjedok iskazanog štovanja betlehemskih pastira i poklona mudraca s istoka. Četrdeset dana nakon Isusova rođenja Josip i Marija po Zakonu prinose u jeruzalemskom Hramu Dijete Gospodinu i čuju Šimunovo proroštvo o Isusu i njegovoj Majci. Kako bi obranio Dijete od Heroda, Josip s Isusom i Marijom bježi u Egipat. Nakon što je prošla opasnost za Isusov život, Svetu obitelj vraća u Galileju, gdje žive skrovito u malom Nazaretu.
3. Kad su Josip i Marija tijekom hodočašća u Jeruzalem izgubili dvanaestogodišnjeg Isusa, nakon mučna traženja pronašli su ga u Hramu, gdje razgovara s učiteljima. Nama okupljenima u Godini sv. Josipa u Hrvatskom nacionalnom svetištu u Karlovcu, taj je prizor navijestilo današnje misno evanđelje.
Josip i Marija na povratku s hodočašća o blagdanu Pashe našli su se u tjeskobi. Vraćajući se iz Jeruzalema nakon dan hoda shvatili su da dvanaestogodišnji Isus nije u povratku među suputnicima, rodbinom i znancima. Stoga su ga stali tražiti i nakon tri dana nađoše ga u Hramu, gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Evanđelje naglašava da svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.
Kad ga Marija i Josip ugledaše zapanjiše se, te ga Majka njegova upita: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle otac tvoj i ja žalosni smo te tražili« (Lk 2, 48). Isusov je odgovor bio takav da ga Marija i Josip nisu razumjeli. Isus je rekao: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49-50).
Naime, tako su svi govorili i mislili. Isus je bio, kako se smatralo, Josipov sin. Stoga Marija pred Isusom Josipa naziva ocem njegovim. Nasuprot tome, kad je Josip čuo Isusov odgovor u Hramu, vjerojatno je ponovno dozvao u svijest ono što je čuo jedne noći prije dvanaest godina: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga« (Mt 16, 20).
4. Braćo i sestre, Sin Božji za svoj dolazak na ovaj svijet, da bi nam u svemu postao sličan, osim u grijehu, nije izabrao sjaj, raskoš, neko poznato svjetsko središte, vilu u kakvima žive bogataši. Izabrao je jednostavan obiteljski dom. Izabrao je obiteljsku toplinu, blizinu, ljudskost. Izabrao je sredinu obiteljske ljubavi. To je najveće bogatstvo. To je ono što usrećuje ljudsko srce i stvara ozračje istinskog rasta za napredovanje u mudrosti dobi i milosti kod Boga i ljudi. Sveta nazaretska obitelj govori nam o prevažnoj i nezamjenjivoj ulozi obitelji u ljudskom društvu. Obitelj je ona blagoslovljena ustanova koja djeci pruža sreću te im omogućuje razvoj i istinski napredak.
U Nazaretskoj obitelji Josip je djetetu Isusu pružao očinsku brigu i ljubav. Sv. Josip je imao zadaću podizati Isusa, to jest hraniti ga, odijevati i učiti o Božjem zakonu te ga poučavati kako raditi u skladu s dužnostima koje pripadaju ocu. Josip je postao čuvar Božjega otajstva: Isusa i Marije. Današnje evanđelje podcrtava da Isus »siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan« (Lk 2, 51a). Stoga danas u ovoj misi posebno molimo za očeve obitelji da im sv. Josip pomogne vršiti očinsku službu prema djeci, a supružničku prema ženi.
5. Isus je rekao Mariji i Josipu: »Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49). Otac je potreban sinu, jer sinovstvo se ostvaruje u ispravnom odnosu prema ocu. U zdravim obiteljskim odnosima svi članovi pomažu jedni drugima da budu ono što su pozvani biti: muž, žena, otac, majka, dijete, kći, sin.
Dragi vjernici, o kako smo svi jedni drugima potrebni da rastemo u dobi, mudrosti i znanju pred Bogom i ljudima; da iz dana u dan postajemo ono na što nas je Bog pozvao na putu našega života. Svi smo pozvani jedni drugima neprestano pomagati i jedni od drugih primati. Poput sv. Josipa i svima nama je Bog povjerio da budemo jedni drugima čuvari i pomagači, da budemo jedni drugima dar Kristove utjelovljene ljubavi. Svi smo pozvani biti čuvari zdravlja tuđeg i svojeg; čuvari prirode i okoliša; čuvari svijeta koji je Bog stvorio i nama povjerio da se za njega brinemo. Naime, kako naglašava papa Franjo, nitko se sam ne spašava. Potrebni smo jedni drugima. Činimo to velikodušno!
6. Razmatrajući današnje evanđelje želio bih svratiti pozornost i na sljedeće: Marija i Josip od početka su se brinuli o Isusu, hranili ga, poučavali i pružali mu sve što su mogli. Bili su s Njim i za Njega, ali i njima se dogodilo da ga na kratko izgube i to u povratku iz Jeruzalema. To nije dugo trajalo, vratili su se i nakon tri dana našli su ga u Hramu.
Ta epizoda pomogla im je bolje spoznati tko je Isus i što mu je činiti, da On treba biti u onome što je Oca njegova. Važno je naglasiti da su i roditelji pozvani moliti i pomoći svojoj djeci da postanu ono što Bog od njih očekuje. Kada se izgubi nešto važno, to često postaje prilika za novo otkrivanje. Bog u određenim prilikama dopušta i neki gubitak, jer od nas očekuje obraćenje. Naime, ne treba Isus nas slijediti, nego mi Isusa.
Braćo i sestre, u žurbi svakodnevnog života neprestano smo pod pritiskom da nešto treba činiti, isprobati, nabaviti. Često se ponašamo po načelu: imati, potrošiti i baciti. I opet se sve nastavlja ispočetka. U takvom smo ritmu u opasnosti da izgubimo ono bitno, ona sigurna i prava uporišta svoga života. Stoga je, poput Marije i Josipa, katkad potrebno i vratiti se te potražiti Isusa tamo negdje gdje smo ga mi ostavili.
7. Gdje treba tražiti Isusa? U hramu, u crkvi, u molitvi, u ispovijedi, u duhovnom razgovoru… Možda sve to i činimo, ali samo formalno. Potrebno je vratiti se i obratiti se. I u dubini svoga srca naći Isusa koji nas čeka i govori što je najpotrebnije, što je bitno, što nam pruža mir i istinsku sigurnost. Treba, ako je potrebno i vratiti se, te poput Josipa i Marije potražiti Isusa, tamo gdje smo ga na putu svoga života ostavili te s Isusom započeti novi život.
Dragi vjernici, ako smo mi izgubili Isusa, On nas nije izgubio. On ostaje vjeran. To je naša vjernička snaga. Svakidašnji život je prostor našega obraćenja, svakidašnjica je prostor u kojemu trebamo biti spremni promijeniti put, promijeniti način mišljenja i djelovanja, promijeniti smjer i vratiti se Isusu. Te poput sv. Josipa neprestano osluškivati Božji glas, Božji poziv, koji govori u tišini srca ili po ljudima koje Bog postavlja na naš životni put.
8. Upravo se zbog toga sv. Josip nalazi među najljepšim likovima Evanđelja. On je naš uzor zbog svoje profinjene diskrecije, zbog postojane šutnje, zbog djelotvorne kreativnosti, zbog izvanredne sposobnosti da - nasuprot svih protivština - slijedi Božji glas. U njemu nalazimo duboku vjeru, postojanu nadu, djelotvornu ljubav, potpuno predanje i postojano povjerenje.
Sv. Josip nije u svom životu slijedio svoj plan, nego je spremno prihvaćao ono što je u konkretnosti života Bog od njega tražio. On je u ljubavi učinio sve što je mogao kao čuvar Isusa i Marije. Josip je i u nedokučivim Božjim zahvatima u njegovom životu nastavio najdubljom ljubavlju ljubiti ženu koju je izabrao za svoju zaručnicu. A za Sina Svevišnjega živio je i brinuo se kao za svoga sina. Sv. Josip je Božji čovjek i stoga mu se utječemo s puno povjerenja. To neizmjerno povjerenje u njegov zagovor veoma su dobro shvatili toliki sveci i svetice Božje. Zato je sv. Terezija Avilska običavala reći da joj se nije dogodilo da se utekla zagovoru sv. Josipa, a da je ostala neuslišana. A i naš blaženi Alojzije Stepinac svjedoči o svojoj dubokoj pobožnosti prema sv. Josipu, zaštitniku Crkve i naše domovine Hrvatske. Slijedimo ga na tom putu!
Sv. Josipe, tebi se danas posebno utječemo. Spomeni nas se i svojim zagovorom posreduj za nas i za našu domovinu Hrvatsku kod Isusa kojega su smatrali tvojim Sinom, a učini i da nas, Lijepu našu i sav svijet svojim milostivim pogledom obuhvati Blažena Djevica Marija, tvoja Zaručnica, Majka onoga koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Dobri i predobri Bože, oslobodi nas od strahova, bolesti, potresa i svih drugih zala. Amen.
