HR
(u okviru 40. plenarnoga zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija)
Zagrebačka prvostolnica, 3. listopada 2010.
Evanđelje: Lk 17, 5-10
Uzoriti gospodine Kardinale,
draga braćo u biskupstvu i svećeništvu,
poštovani predstavnici građanskih vlasti,
draga braćo i sestre!
1) U ovoj nedjeljnoj euharistiji slavimo veliku stvarnost: ozbiljnost i dubinu zauzetosti u biskupskoj službi koja se očitovala u životu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, koji je ostao vjeran sve do mučeništva. To je zauzetost i izazov biskupskoga poziva s kojim se trebamo suočiti i mi, današnji europski biskupi. Kada tražimo temelj svoga jedinstva, možemo ga pronaći u samome biskupskom ređenju koje nas čini na najpotpuniji način dionicima trostrukoga Kristova poslanja. Povezuje nas s Njime, jedinim Velikim svećenikom Novoga zavjeta; povezuje nas jedne s drugima, nas današnje biskupe s biskupima koji su živjeli prije nas.
2) Razmišljajući o današnjemu Evanđelju, već na samome početku odlomka koji smo čuli, pred nama se javlja temeljna istina. Svatko se može pouzdati u svoje dobre prijatelje. Imajući pouzdanja u neku osobu, vjerujemo da je istinito to što nam ona govori. Vjerujemo joj. U kontekstu današnjega Evanđelja postavlja se pitanje do koje mjere možemo vjerovati u Boga, kako trebamo u njega vjerovati. Molba koju učenici upućuju Gospodinu: „Umnoži nam vjeru“, smješta se u puno širi kontekst. Znamo da je Isus često izrekao riječi koje su pobudile čuđenje i negodovanje; govorio je o stvarima koje su bile kušnja i za njegove najvjernije sljedbenike.
Kako je moguće svemu tomu vjerovati? Stoga: „Umnoži nam vjeru“, jer ti želimo vjerovati, jer se pouzdajemo u tebe, jer te volimo. Učini, dakle, da možemo vjerovati ono što nam govoriš. Početna molba znači to. I Isusov je odgovor sličan. Premda nam se čini neobičnim i teško vjerojatnim ono što nam govori, u vjeri to možemo prihvatiti. To je istinska poruka prispodobe o dudu, kojemu možemo reći: „Iščupaj se s korijenom i presadi se u more“, i on će nas poslušati. Vjera je ta koja, ako je dovoljno snažna, može presaditi drvo čak i u more. Kristu možemo vjerovati i u tim stvarima koje nam izgledaju nemogućima, jer on dobro zna o čemu govori, i zacijelo nas ne želi prevariti.
3) Snaga te vjere očituje se u životu svetih u svakome razdoblju povijesti Crkve. Božja je milost moćna, sposobna preobraziti život svakoga čovjeka. Tijekom povijesti Crkve, čovjek se, milošću preobražen na sliku Kristovu, javlja u raznim oblicima. Svaki svetac očituje snagu milosti na svoj poseban način. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće velikoga razvoja, širega priznavanja ljudskih sloboda i prava u pojedinim krajevima svijeta; bilo je to stoljeće koje je u mnogim narodima donijelo puno slobode ili čak suverenosti te mnoštvo demokratskih vrijednosti.
Taj je napredak, u nekim vidicima, prisutan i u razvoju zajednice naroda u Europi. Kada je 1957. Rimskim ugovorima zaživjela stvarnost koja se danas zove Europskom unijom, mnoštvo je kršćana radilo na tome djelu koje je od samoga početka pružalo i nastavlja pružati primjeren okvir za miroljubiv suživot, štoviše, za pomirenje među narodima. U tome smislu i mi ovdje, u Srednjoistočnoj Europi, imamo priliku – koju nam je ponudila Božja Providnost – da bratskom simpatijom gledamo druge naroda i pročistimo svoj spomen, svoju memoriju, kako je rekao sluga Božji, papa Ivan Pavao II. Mi, katolici, možemo dati svjedočanstvo toga pomirenja koje može postati stvarateljska snaga i na društvenoj razini.
4) No, povijest dvadesetoga stoljeća je i krvava povijest. Najgrozniji ratovi, najstrašniji genocidi, najveće nepravde i diskriminacije obilježavaju to zadnje stoljeće. I u sadašnjosti se – barem u Zapadnome svijetu – pokazuju zabrinjavajući znakovi slabosti u intelektualnome razmišljanju i poteškoća u donošenju životnih odluka, kao što je izbor profesionalnoga zanimanja, svećeničkoga ili redovničkoga zvanja, braka itd. Prisutni su također elementi relativizma koji prijeti oduzimanjem slobodi njezina pozitivnog sadržaja i pretvaranjem slobode u puko formalno načelo. Takva sloboda, bez uvjerenosti u istinu i njezine objektivne vrijednosti, ne govoreći o svim mogućim kratkotrajnim užitcima ovoga života, često u konačnici donosi razočaranje, gorčinu i očaj.
Na tamne stranice toga razdoblja sveci unose Kristovo svjetlo; oni su naši primjeri i naši nebeski zaštitnici. U teškim godinama Drugoga svjetskog rata i komunističkoga progona, pojedini su crkveni predstojnici na ovim našim stranama pružili ohrabrujući nauk za cijele narode, štoviše – za sveopću Crkvu. Blaženi Alojzije Viktor Stepinac, kardinal i nadbiskup ovoga grada, borio se tijekom rata za prava progonjenih i diskriminiranih, izazivajući bijes nacista. A nakon rata, usprkos pokušajima da ga se udalji od zajedništva sa Stolicom sv. Petra, uvijek je ostao vjeran Katoličkoj Crkvi i nasljedniku sv. Petra.
Zbog toga je trpio u zatvoru i zbog toga je bio podvrgnut višegodišnjemu progonstvu, da bi na kraju – teško bolestan zbog pretrpljenih muka u zatvoru – bio cinički otrovan. Neustrašivi ispovjednik vjere zapečatio je svoje svjedočanstvo vlastitim mučeništvom. Ne tako davno vidio sam fotografiju koja ga prikazuje pred komunističkim sudom 1946. godine. Iz njegova ozbiljna lica, iz njegovih otvorenih i mirnih očiju, iz njegova uspravnoga držanja vidi se njegova spremnost da ostane vjeran sve do smrti. Postoji velika sličnost između te fotografije i fotografije kardinala Józsefa Mindszentya na sudu u Budimpešti dvije godine nakon toga. Kardinal Mindszenty, nešto stariji od svoga hrvatskoga subrata, sjedi jednako tako uspravan i svojim dubokim očima i prodornim pogledom gleda do dna srca onih koji ga promatraju i u našim danima.
Bilo je ispravno da se papa Pijo XII. u svome glasovitom apostolskom pismu koje počinje riječima „Dum maerenti animo“ („Dok ožalošćena duha“), objavljenomu 29. lipnja 1956, povodom petstote obljetnice apostolskoga pisma koje je papa Kalikst III. uputio narodima Istočne Europe, obratio kardinalima Józsefu Mindszentyu, Alojziju Stepincu i Stefanu Wyszynskomu te svim biskupima, klericima i laicima zemalja Srednjoistočne Europe. Tri velika pastira, imenom spomenuta u tome papinskom pismu, bili su iznimni svjedoci vjere. Zagrebački je nadbiskup prvi među njima primio mučenički vijenac. Njihove osobnosti i njihovo svjedočanstvo, njihova duhovna baština povezuje narode naših zemalja i istinsko je vrelo bratstva među katolicima. Veliki se Papa obraća trojici kardinala sljedećim riječima poštovanja i priznanja: „U našemu je ožalošćenom srcu trajno prisutno sve ono što ste vi, nepravedno udaljeni od svojih biskupskih sjedišta i od svoje svete službe, pretrpjeli i nastavljate nepoljuljani trpjeti za Isusa Krista.“ (AAS 48, 1956, 549-554) Ove smo godine slavili pedesetu obljetnicu smrti kardinala Stepinca. Molimo njegov zagovor za nas, biskupe i svećenike naših zemalja i cijele Europe, kako bismo mogli služiti Kristu, njegovoj Crkvi i svim ljudima, u strpljivoj i radosnoj sigurnosti istine Evanđelja te otvorena srca, spremna oprostiti. Molimo njegov zagovor za hrvatski narod i za narod cijele Europe, kako bi se mogli hraniti Kristovom životnom snagom i naći ispravan put kršćanskoga življenja u našemu tako složenom svijetu.
5) Grad Zagreb gaji posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Ovdje se časti lik Blažene Djevice Marije koja čuva grad s Kamenitih vrata. Naši narodi, naši gradovi odnose se prema Bogorodici kao prema vlastitoj Majci i Zaštitnici. I pravo je tako. No, majka može imati više sinova, a ti su sinovi prava braća.
Molimo majčinski zagovor i zaštitu Djevice Marije, Majke grada Zagreba i zaštitnice Hrvatske, Velike Gospe i Majke cijele Europe, da štiti naše narode, naš kontinent te da nam da novu životnu snagu za naše kršćansko svjedočenje i za naše biskupsko služenje u ovim novim vremenima. Amen.
