Aktualnosti

 

Oče nadbiskupe, braćo i sestre!

Čuli smo Isusovu riječ: »Pođimo na drugu stranu!« Isus je u pokretu, traži izgubljenog, grešnog čovjeka. Rekao je na križu: »Žedan sam.« Nije žeđao za octom pomiješanim sa žuči, nego za spasenjem svega što mu je Otac dao. Istočnim grijehom ranjenog čovjeka.

Uočili smo i učenike Isusove, preplašene olujom. U smrtnom strahu prekorili su Isusa: »Učitelju, zar ti nije stalo što umiremo?« Ponijeli su se kao i mi kad Bogu postavljamo pitanje: Zar ne vidiš, Bože, ovu nepravdu? Zašto je svijet tako nasilan? Zašto se ljudski život gazi kao trava? Zašto se nekažnjivo s televizijskih ekrana i sa stranica novina niječe i otvoreno napada vrijednost braka i obitelji, a nudi oblike života koji su protiv Božjeg i naravnog zakona? Zašto se ozakonjuje ubojstvo nerođenog djeteta i nemoćnog starca i starice? Zaboravljamo da nam je Bog blizu i neće dopustiti da propadnemo.

Božju blizinu je na suđenju iskusio bl. Alojzije Stepinac. Mirno je podnosio izmišljene i nedokazane krivnje, koje je Josip Manolić opisao riječima: »Ako želite nevinog osuditi, morate ga najcrnjim blatom nabacati!« Alojzije se, pouzdan u Boga, nije osvrtao na klevete, nego je odlučnim riječima ukazao na nakane neprijatelja Božjih: »Vi ste iz sovjetskih udžbenika prepisali u školske knjige naše djece da Isus Krist nije postojao, da je Isus Krist izmišljena osoba, da Isus Krist pripada u carstvo priča. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!«

Božjom jakošću stišavao je more bezvjerja koje, nažalost, i danas šumi nastojeći potopiti nas. Bl. Alojzije želi nas ispuniti pouzdanjem: »Onaj, koji je Izraela preveo preko Crvenog mora, i nas će izbaviti od ove crvene, komunističke, bezbožne poplave.« Zato vjerujmo u Isusa i onda kad nam se pričinja da spava.

Dragi vjernici! Mi smo danas pred istinskim svjedokom vjere. Blaženi Alojzije bliz nam je i drag jer je bio Božji, jer je upućivao na Boga, jer je shvaćao da je opstanak Katoličke Crkve u hrvatskom narodu moguć u slobodi ispovijedanja vjere i životu prema načelima vjere. Zato se želimo nadahnuti duhom koji je oživljavao blaženog Alojzija. Dok je bio na životu ljudi su dolazili k njemu jadni, zabrinuti, ponekad i zaplakani, a od njega su odlazili prepuni velike radosti i ponosa. Božji Duh je s nadbiskupa Stepinca prelazio na njih, osobito dar jakosti u kušnjama.

Rekao je na sjednici biskupa u rujnu 1945.: »Ja sam sa svoje strane sve učinio da se sporovi s državom izglade na miran način. Ako su potrebni mučenici, ja sam prvi spreman na žrtvu. Javno ću istupiti protiv ovakvih postupaka vlasti, pa makar bio strijeljan. Ne kanim napadati vlast u cilju nikakve politike ili u korist neke političke strane, nego samo u obranu Katoličke crkve i vjere.«

Istinoljubivi svijet je s poštovanjem govorio o nadbiskupu Stepincu, a Kristovi su ga vjernici doživljavali kao čovjeka prokušana vrlinama, mučenika za jedinstvo Crkve. Taj glas svetosti i mučeništva svjedočio je Božji narod nakon njegove smrti pa se i sâm progonitelj »Tito više bojao Stepinca mrtvoga, nego živoga«.

Alojzijevu čistu savjest neprijatelji Božji nisu uspjeli ušutkati za života, niti su uspjeli ugušiti njegov glas svetosti nakon smrti. On je često molio, poticao je vjernike i svećenike da mole za progonitelje, da uvide svoju zabludu, obrate se na Božji put i spase dušu svoju. Međutim, tiranin je svoju mržnju iskazao i na mrtvom tijelu kardinala Stepinca. Tijelo je uništio, a njegovo srce - koje je dobrotom jednog liječnika za vrijeme obdukcije izuzeto za relikviju Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskome narodu - zaplijenio i spalio. Mržnja neprijatelja bila je vidljiva i u pokušaju da ga se tako pokopa, »da mu se za grob ne zna«. Nije li nam desetljećima bilo zabranjeno spomenuti ime kardinala Stepinca?!

Možemo se stoga opravdano nadati da će rimski Prvosvećenik priznati mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca. Naime, papa Franjo uči da su mučenici ne samo oni kojima je zabranjeno ispovijedati Kristovo ime, nego i svi oni koji su progonjeni »jer žele vjerovati i živjeti vrijednosti djeteta Božjega«. Blaženi Stepinac je eminentno takav Kristov učenik i mučenik!

Braćo i sestre! Što je sv. Josip bio u Nazaretskoj Obitelji, to je Stepinac u našoj Crkvi i hrvatskom narodu! Stepinac se nadahnjivao na idealu očinstva sv. Josipa. Nadahnut tim idealom odgovorno je skrbio za obitelj Zagrebačke nadbiskupije i za vjeru u hrvatskom narodu. Žrtvovao se za Božje istine do prolijevanja krvi. Bio je čovjek pravedan; spremno je trpio za Božji zakon, za dostojanstvo obitelji, blagostanje naroda! Proniknuo je nakanu Staljina i Tita da se biskupije na područje kojih je stupila Crvena armija podvrgnu moskovskom patrijarhatu. Zato je Alojzije hrabro čuvao jedinstvo Katoličke Crkve s Petrovim nasljednikom na čelu! Ovo je bio njegov stav: »Ako [radi vjere] treba trpjeti, trpjet ćemo! Ako treba ići u zatvor, idemo! Ako pod mač, i tamo idemo uz milost Božju! Ako na križ, neka nas razapinju. Ako u smrt, rado umrijeti, ali sotoni popustiti ne. Kad bismo izdali Crkvu Božju za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj za izdaju Crkve Božje - to bi bila sablazan, koja se ne samo lako ne bi zaboravila, nego nikada. Radije umrijeti, nego izdati Crkvu svetu, Božju. Da smo htjeli izdati Crkvu, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali odlikovanja. Mene je tješila Isusova riječ: ‘Što bi vrijedilo sav svijet zadobiti, a dušu svoju upropastiti’.«

Dragi štovatelji bl. Alojzija! Bila je vaša želja da u svojoj sredini možete častiti moći bl. Alojzija Stepinca. To je izraz vjere u Općinstvo svetih i uskrsnuće tijela! Naime, prvi kršćani častili su tjelesa mučenika, svjedoka vjere u Krista Uskrsnuloga i nad njihovim grobovima gradili crkve, skupljali predmete s kojima su oni bili u doticaju. I mi imamo potrebu za takvim doticajem koji nam pomaže oživiti spomen ili nas po njihovu primjeru potaknuti na evanđeoski život. Oni su već u slavi neba i u Bogu proslavljeni pokazuju gdje je i naš konačni cilj, u gledanju Boga licem u lice. Zato je čašćenje moći mučenika i svetaca utemeljeno na spoznaji da su svi Kristovi učenici, živi i mrtvi, ujedinjeni istom vjerom, pripadaju Bogu, Božji su. Dok častimo moći mučenika i svetaca Božjih tražimo ponajprije Božju blizinu, a zagovor onih koji su u Bogu već proslavljeni. Dakle, čašćenje svetih moći svjedočanstvo je vjere u uskrsnuće.

Možda će ipak tkogod postaviti pitanje: A čemu častiti moći mučenika i svetaca? Je li to tek puki običaj, zavaravanje, lažna utjeha. Odgovorit ću događajem koji se zbio 8. svibnja ove godine. Gospođa Rafaella Capellin r. Frank, rođena 1947. u Trentu, udala se za Maria Capellina 1977. Nije mogla začeti dijete. Konačno se, u poodmakloj dobi, to dogodilo. Kako se približavao dan djetetova rođenja, nju je zbog poodmakle dobi zahvaćao sve veći strah, panika. Nekoliko dana pred odlazak u rodilište posjetio ju je njezin župnik don Aldo Roma. On je bio štovatelj bl. Alojzija Stepinca, osobito otkako je na njegov zagovor ozdravio njegov brat koji je obolio od tumora na mozgu. Župnik Roma tom je prigodom gospođi Capellin dao kutijicu s komadićem platna, vjerojatno od Blaženikove reverende. Ohrabrio ju je riječima da se preporuči u molitve bl. Alojzija Stepinca. Rekao je: »On će ti pomoći i sve će biti dobro!« Rafaella je poslušala župnikov savjet. Nakon što je poljubila relikviju, osjetila je kako joj je tijelom prošao kao neki strujni udar. U rodilište je ušla 3. ožujka 1985. Ponijela je sa sobom i moći bl. Stepinca.

Došavši na grob bl. Alojzija u zagrebačkoj katedrali zahvalno je posvjedočila kako je s blaženim mirom dočekala porođajne bolove, dok su mlade majke bile uznemirene i preplašene. Sretno je rodila dječaka Luku, danas sretnog muža i oca.

Što nam govori ovaj primjer čašćenja sv. moći? Govori nam da je Bogu stalo do nas, da Bog računa s nama, da nas neće prepustiti našim nemoćima, našim slabostima, pa ni samoj smrti. Štoviše, ako je tako potrebnije za naše spasenje, uslišit će molbe onih koji nas pred njim zagovaraju jer mu omilješe na zemlji, a sada se raduju s njime gledajući ga licem u lice.

Moći bl. Alojzija Stepinca i njegov kip u Obrovcu neka nam budu podsjećaj i opomena da budemo do groba vjerni Kristu Gospodinu, do groba vjerni Crkvi Katoličkoj. Radi nje je papa Ivan VIII. priznao hrvatsku državu kad je na Spasovo 879. slavio Misu i blagoslovio kneza Branimira, njegov narod i zemlju njegovu; ne bezimenu ili tuđu, nego našu, hrvatsku. Prisjetimo se da smo slaveći taj jubilej u Ninu 1979., dakle prije 45 godina, obećali Bogu, da ćemo »dnevno moliti i nedjeljom slaviti Misu«. Vršimo li taj zavjet? Blagoslivljaju li nas naši biskupi u 9 sati navečer? Znademo li ispovijest vjere Hrvata katolika?

Braćo i sestre! Prisjetimo se Isusovih riječi: »Pođimo na drugu stranu!« Tim riječima nas Isus poziva da promijenimo na bolje svoj kršćanski život. Bl. Alojzije nas podsjeća: »Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našega života.«

Čestitam Ti, dragi Krešo, župniče i župo sv. Josipa u Obrovcu, i tebi, puče Božji na čelu s nadbiskupom Zgrablićem, ovaj blagoslovljeni pohod bl. Alojzija Stepinca vašoj župi i Zadarskoj nadbiskupiji.

Čestitam tebi, vjerni narode Obrovca i okolice, koji u sv. Josipu i bl. Alojziju nalaziš moćnu duhovnu zaštitu, utjehu i uzor. Božja riječ nas potiče: »Idite k sv. Josipu! Što vam on rekne, to činite!« Idite k bl. Alojziju! Što Vam on rekne, to učinite! Neka nam naši sveti zaštitnici izmole živu i postojanu vjeru u život vječni. Amen.

IKA/Foto: Župa sv. Josipa u Obrovcu