HR
Uvod u misno slavlje:
Braćo i sestre!
Tijekom zadnjih dvaju desetljeća hrvatske povijesti prolazili smo kroz mnoštvo teških trenutaka koje smo kao vjernici promatrali u svjetlu vjere i povijesti spasenja, sa zahvalnošću svima, a osobito hrvatskim braniteljima, koji su žrtvovali svoje živote, te svoju nesebičnost ugradili u slobodu naše domovine. Kad god nam je bilo teško, okupljali smo se u svojim crkvama u molitvi i jačali se istom vjerom.
Večeras smo povezani diljem domovine želeći združiti osjećaje, zahvalnost i blizinu; prenijeti ih kao utjehu i odnijeti onima kojima dugujemo zahvalnost, koji trebaju ljudsku i kršćansku dobrotu. I oni znaju da im ništa vrjednije ne možemo dati, a Bog vidi što je njima najpotrebnije. Za to molimo; ne tražeći našu snagu, niti ljudsku uznositost, nego prepoznavanje Božje rose milosti i jakosti.
Molimo za subraću u zatočeništvu i njihove obitelji, da svoju žrtvu koju strpljivo prinose i svaki plod nepravde koju podnose, kao vjernici prikažu Bogu u svjetlu Kristova križa u kojemu niti jedna patnja iz ljubavi nije uzaludna, te da trpljenje ne bude izvorom malodušnosti, nego nove snage. Molimo i za one kojima je dana vlast donošenja pravorijeka, da to čine vođeni istinitošću, a ne nekim drugim, isključivo zemaljskim interesima. Molimo za našu domovinu da ništa ne oslabi našu odlučnost da gradimo hrvatsko društvo na kršćanskim vrijednostima.
Braćo i sestre, da bi naša večerašnja molitva bila dostojna Božjega pogleda, pokajmo se, stavimo srce pred milosrđe koje pročišćuje i skrušeno uđimo u otajstvo euharistijskoga dara.
I. Braćo i sestre, dirljivo pismo apostola Pavla Filemonu postavlja nas u suodnos s drugima i s društvom u kojemu živimo, dok nas Evanđelje uvodi u našu dubinu, dovodi pred nas same i daje najdublji razlog pristanka uz Krista.
Takva je euharistija. Ona je događaj Božje ljubavi; ona je otajstvo koje čovjek može prihvatiti kao dar, nikada se ne postavljajući iznad njega, nego polazeći od radosti što nam je Bog objavio istinu života i darovao Duha Životvorca koji nas je otrgnuo iz tame smrti. Euharistija je radosni događaj života, vraćajući nas na danas često zanemarenu istinu – da smo Božja stvorenja do kojih mu je stalo toliko da nam je darovao samoga sebe i ostao vidljiv u sakramentu ljubavi.
Stavljajući u središte traženje Boga, računajući s Božjom prisutnošću, čini nas novim stvorenjima. Sveti Pavao Filemonu šalje odbjegloga roba Onezima, koga nakon krštenja u popratnome pismu naziva predivnim imenom: „moje srce“. Apostol kao starac poziva Filemona da izađe iz logike ovoga svijeta, iz odnosa gospodara i roba, da bi ušao u logiku Božjega kraljevstva, u odnos koji izričemo u našemu obraćanju: braćo i sestre. U tome predivnom kratkom pismu leži sjeme koje će izrasti u još divniji plod dokinuća ropstva. Kršćanstvo u sebi nosi snagu promjene društvenih odnosa, ne kao plod ljudske politike i dogovaranja, nego kao nutarnju istinu ljudske stvorenosti koja je vidljiva u euharistijskome tijelu Crkve. Nije moguće slaviti euharistiju i zanemariti drugoga, biti nepravedan, previdjeti brata i sestru kojima je Bog podario isto dostojanstvo.
II. „Kraljevstvo je Božje među vama.“ Tako nam govori Isus. Time nas poziva na izgradnju, na odgovornost, na uprisutnjenje toga kraljevstva po darovanoj ljubavi. To kraljevstvo nije paralelni svijet s našim, nego je baš tu gdje mi živimo. Bog boravi u ovome vremenu, oblikuje ga, poziva nas na suradnju, i ne oduzima našu slobodu. Na pitanje sugovornika kada će doći Kraljevstvo Božje Isus odgovara kao da su mu postavili pitanje kako dolazi, kako se ostvaruje to kraljevstvo. I ostavlja nam istinu da prije negoli se ostvari on sam treba trpjeti i biti odbačen. Očekivanja onih koji bi se željeli osigurati nisu ispunjena; ali jednako tako Isus nas raduje svojim odgovorom, jer nikakva nevolja to Kraljevstvo ne može dokinuti; nikakva bol posvema zarobiti srce.
Božje kraljevstvo dolazi tiho, nenametljivo; štoviše, već je među nama, u svakidašnjici, u izgovorenoj i prihvaćenoj Božjoj riječi koja je postala tijelom; koja vodi prema uskrsnuću prolazeći otajstvom križa. Tu nam se objavljuje da naša trpljenja, trpljenja naših bližnjih imaju istu životnu snagu koja je Krista patnika uzdigla u Krsita pobjednika. To se događa i u našim životima.
III. Isus u našim svakidašnjim događajima pita svakoga od nas: Vjeruješ li ovo? Vjeruješ li da najružnije iskustvo vodi u najveću ljepotu i da najveća bol u sebi čuva najveću radost? Iskušavani smo, braćo i sestre, kao pojedinci i kao narod. Iskušavani… Da bismo odustajali, da bismo zastali, izgubili pouzdanje.
Iskušavani, da bismo posegnuli za naizgled snažnijim sredstvima i krenuli kraćim putovima. A naš je put onaj Kristov i jedina prisutnost koja preobražava jest njegova – među nama. Zato je predivno da smo večeras ovdje u molitvi, da bismo molili tu prisutnost i čistoću srca. Do nje ne mogu silnici; do nje ne mogu koji misle da su gospodari tuđe slobode. Nekima je dana vlast osloboditi čovjeka od drugoga čovjeka; neki misle da je to najveća snaga. No, samo onaj koji vidi srce, koji prosuđuje laž i prijevaru, teret grijeha i sjaj istine, samo on istinski oslobađa. I tko tu iskru ima zapaljenu u srcu, tko ju nije ugasio, vrijedan je istinskoga poštovanja. Jer to se ne može steći ljudskom snagom, nego je plod Božjega Duha u srcu čovjeka.
IV. Gospodine, ti poznaješ naša srca i naše živote. Tebi je znana svaka naša misao i postupak, svaki trenutak i osjećaj. Vidiš nas i večeras, sabrane pred tobom, u tvojoj prisutnosti, u slavlju i molitvi kojom ti želimo reći da smo te prihvatili kao najveću vrijednost; da smo ti došli zahvaliti i slušati što govoriš našim životima.
Ti znaš, Gospodine, da postoje trenutci u kojima nije potrebno puno riječi da bismo se razumjeli; u kojima je dovoljna šutnja, da bi zaživjelo zajedništvo i istinitost osjećaja. Večeras nismo ovdje samo svojom osobnom vjerom, nego smo združeni kao Crkva i narod; združeni u spomenu, ispunjeni poniznošću i zahvalnošću za snagu koju očituješ u našim bližnjima, ispunjeni ljubavlju i poštovanjem. Ti znaš da večeras svojom molitvom obuhvaćamo domovinu i želimo zakoračiti preko praga zatočeničkih ćelija i molitvom pohoditi svoju subraću, po onoj tvojoj riječi: u tamnici bijah – i dođoste k meni (Mt 25, 36) Pogledaj, Gospodine, našu iskrenu želju da izvršimo to djelo ljubavi.
Ponovno smo u ovoj prvostolnici s „teškim križem nacije“, ali i u ljepoti vjere. I kada osjećamo da imamo puno toga reći, a riječi to ne mogu nositi, u šutnji se prostiremo pred tobom. I kada se pred nama javljaju slike trpljenja i boli, titraji srca za vlastitim domom i svojim bližnjima, spominjemo se da si nam povjerio kraljevstvo koje je među nama.
V. Zato večeras uzimamo u ruke tvoje darove kruha i vina, i pristupamo čudesnoj istini Tvoje sraštenosti s čovjekom. I dok će nam govoriti kako je ova naša molitva beskorisna; kako o pojedinim pitanjima i događanjima odlučuje netko drugi, mi ponavljamo da ljudske živote u svojim rukama nema čovjek, nego Bog.
Štoviše, ljudska odgovornost koja se oglušuje na Boga, završava u nesreći i tjeskobi. Zbog toga su progonitelji neslobodni, a progonjeni zbog pravednosti blaženi; zbog toga su oni koje svijet prezire ovjenčani najljepšim vijencem vječnoga sjaja. Gospodine, ovdje smo, jer si nam dopustio da živimo u tvojoj blizini i da te osjetimo onda kada su svi proricali naš kraj i neslobodu. U nama pogledaj i sve ono za što se kajemo; za nedovoljnu pozornost i zauzetost za bližnje; za narušavanje zajedništva; za stvaranje nesloge, za nedostatak ljubavi.
Pogledaj nas večeras i daruj nam novu snagu svoje ljubavi. I dok gledamo prema oltaru i jedni druge, oči se susreću s likom Majke Božje Bistričke, njenim rukama koje drže utjelovljenu Riječ, po kojoj je stvoren svijet; molimo njezin zagovor i utjehu, s istim pouzdanjem kojim je živio blaženi Alojzije Stepinac, a koji je nama, hrvatskim vjernicima, ne samo smjerokaz, nego trajni pratitelj. I znamo da je u ovoj molitvi s nama, da ne bismo klonuli pred kušnjama, da ne zaboravimo ljude u potrebi, te da kao Crkva budemo Kristovo vidljivo tijelo u svijetu, u slobodi za koju si nas, ti, Bože, oslobodio.
Gospodine, ti znaš gdje nam je večeras srce; sjedinjeno u zajedništvu hrvatskih vjernika. Daj da njegove otkucaje ljubavi čuju oni za koje te posebno molimo.
