Aktualnosti

 
Istinski sam zahvalan Gospodinu koji mi je udijelio mogućnost biti s vama, i to tri dana nakon svete mise koju sam predvodio u crkvi svetoga Jeronima u Papinskome hrvatskom zavodu u Rimu, povodom vašega državnog blagdana. Poseban pozdrav upućujem preuzvišenomu gospodinu mons. Draženu Kutleši, zagrebačkomu nadbiskupu i zahvaljujem mu na očitovanju srdačne dobrodošlice i na pozivu da predvodim ovo euharistijsko slavlje svetkovine Zaštitnice grada Zagreba; kao i uzoritomu gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću te ostalim biskupima suslaviteljima. Svima donosim poseban pozdrav i blagoslov Svetoga Oca Franje.

Iz pepela požara, iz razaranja ovoga grada, pojavio se sačuvan lik Marije, Majke Božje od Kamenitih vrata, slika koja je - kao očuvana milosrđem nebeskoga Oca - u trpljenjem pogođenima i dezorijentiranim građanima, zajedno s divljenjem, pobudila, upalila i nadu. U današnjemu svijetu ne nedostaje prizora tragičnih razaranja. Mnoga od njih uzrokovana su prirodnim pojavama, ali mnoga, nažalost, i onom ljudskom besmislenošću koju papa Franjo već poduže definira "trećim svjetskim ratom u komadićima" koji se pretvara u "istinski i pravi globalni sukob"[1]. Evo zašto je dobro da zajedno budemo zagledani u ovu sliku; da kleknemo pred nju, sigurni da majka ne napušta svoju djecu, nikada, a kamoli u času kušnje.

Današnja nam liturgija predstavlja susret Marije i njezine rođakinje Elizabete, susret dviju žena koje su neočekivano primile veliki dar majčinstva; jedna kad o tome još nije razmišljala, a druga kad o tome više nije razmišljala. Marija je s radošću, ne bez preplašenosti, dočekala iznenađujući dolazak djeteta u njezino djevičansko krilo po volji Onoga koji može sve. Neočekivano majčinstvo koje je skromna djevojka iz Nazareta dočekala s radošću, unatoč tomu što je to posvema promijenilo njene planove. Koliko se to puta događa i danas. Neka Majka Božja od Kamenitih vrata prati sve žene koje u svoje krilo primaju klicu novoga života, čak i kada ona dođe neočekivano. Neka to stvorenje, koje se oblikuje u njihovoj utrobi; to maleno srce koje počinje kucati, znaju vidjeti kao Božji dar.

U nekim se kulturama djeca ne doživljavaju uvijek kao dar i smatrana su teretom ili zaprjekom za vlastito ostvarivanje. Nije slučajno da mnoge europske zemlje, ali ne samo one, bilježe zabrinjavajući pad nataliteta, a dobre namjere i mjere koje poduzimaju vlade tih zemalja nisu uvijek dovoljne da se to popravi. Pa ipak, za nas vjernike koji otajstvo života gledamo prepoznajući u njemu dar Stvoritelja, obrana i promicanje života, u svim okolnostima, pripadaju neodgodivomu zalaganju vjere i ljubavi. Ne smijemo zaboraviti da se, kako je rekao papa Franjo, "stupanj napretka neke civilizacije mjeri upravo njenom sposobnošću čuvanja života, posebice u njegovim najkrhkijim razdobljima"[2].

Čuli smo u Evanđelju da je Marija ustala i pohitala k svojoj rođakinji Elizabeti. Vjerna službenica Gospodinova, uvijek spremna vršiti njegovu volju, koja ustaje i kreće na put, slika je „Crkve koja izlazi“ iznimno draga papi Franji. Neka i nama bude uzor. Neka nam Gospodin udijeli snagu da ustanemo, da krenemo, da iziđemo ususret svima koji pate, svima koji trpe posljedice raznih nevolja ili ljudske zloće. Ustanimo, i to hitro. Ne možemo ostati nepomični. Žurno je potrebno utješiti unesrećene, ohrabriti očajne; žurno su potrebni mirotvorci.

Druga žena u središtu današnjega Evanđelja je Marijina rođakinja Elizabeta. Ona je, sa svojim mužem Zaharijom, godinama čekala i molila da dobije dijete. Njih dvoje, sada ostarjeli, možda su umirili svoja srca, podvrgnuvši svoju volju volji nebeskoga Oca ispunjeni vedrinom i pomirenošću. Sada je, odjednom, nakon duge kušnje, i za njih došao čas radosti koji više nisu čekali. Dugo su pili iz gorke čaše neplodnosti, istinskoga križa za mnoge - pritom ne mislim samo na tjelesnu neplodnost, nego i na duhovnu - kada je Gospodin izišao ususret njihovoj tuzi i uslišao njihovu molitvu ostvarujući nadu koja, u dubini, ipak nikada nije umrla.

U Marijinoj uznemirenosti, a potom i u njezinu odgovoru Očevoj volji "fiat", neka mi bude, kao i u Elizabetinoj pomirenosti koja se preobražava u radost, vidimo sliku Vazma, prjelaska iz smrti u život. Kad znamo odustati od svojih planova da bismo se prepustili Stvoriteljevoj volji, bila ona radosna ili tužna, vazmeno otajstvo djeluje u nama i objavljuje se u svoj svojoj snazi. Bog traži naš slobodan odgovor "da", našu djelatnu suradnju s njegovom voljom, s njegovim planovima, premda se i razlikovali od naših, da bi pokazao novost uskrsnuća.

No, vratimo se Mariji i Elizabeti. One nas uče i slaviti Boga. Davanje slave koje spontano izvire iz njihova susreta i koje Marija izražava hvalospjevom 'Veliča' (Magnificat) ne temelji se na činjenici da su one doživjele riješenost svojih poteškoća. To nije iskazivanje slave zbog toga što je sve ispunjeno u skladu s njihovim željama ili zbog toga što je iščekivani Mesija došao i jer je izraelski narod konačno oslobođen. Ne, njihova očekivanja, koja su ujedno i očekivanja svega naroda, još nisu ispunjena. Njihovi sinovi još nisu rođeni. Njihovo davanje hvale i slave rađa se iz toga što su vidjele Božje djelo u zametku, u embrionalnome stanju. Budućnost izabranoga naroda, ostvarenje obećanja danih Abrahamu i njegovim potomcima još je uvijek u njihovoj utrobi.

Ipak, one su već sretne i raduju se, slaveći Boga, jer vjeruju da je u tijeku ostvarivanje njegovih obećanja. Nitko još ništa ne vidi. Samo njih dvije unaprijed, u vjeri, vide njihovo ispunjenje. Možda i nas pozivaju da vidimo Božje djelo koje je već prisutno u svijetu, iako u embriju, u zametku. Svaki put kad nas potrese neka tragedija; svaki put kad se rasplamsa ljudska žestina, uvijek se širi i solidarnost. Ne gledajmo samo bombe koje padaju i samo razaranja koja donose. Kao što je sačuvao lik Majke Božje od Kamenitih vrata, Gospodin tako uvijek spašava dobro; spašava maleno stado koje ponekad postaje veliko, poput vojske onih koji izlažu opasnosti svoje živote da bi ublažili bol žrtava ili spriječili nove tragedije.

Potrebne su nam Marijine i Elizabetine oči da vidimo Božje djelo koje se već ostvaruje usred "zloće svijeta" preobražavajućom Božjom prisutnošću koja je veća od ljudske zloće. Ta Božja prisutnost je poput kvasca u brašnu, poput zrna gorušice, poput zametka koji je već pretpostavka velike stvarnosti. Nije uvijek lako vidjeti tu skrivenu prisutnost, Božji plan koji u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28). Ponekad čekanje uskrsnuća stavlja na kušnju naše strpljenje, ali ne smijemo zaboraviti da je strpljenje svakodnevno mučeništvo, svjedočanstvo onih koji vjeruju i da strpljenjem pružamo dokaz svoje vjere.

Neka nam Majka Božja od Kamenitih vrata udijeli tu strpljivost, dok molimo za milost da vidimo skriveno Božje djelo i u današnjemu svijetu. Kao što se Ona očitovala kao znak nade tijekom jedne tragedije, neka i nas učini svjedocima uskrsnuća, unatoč svemu, da svojim životom dajemo slavu Bogu, kako bismo od sada, u svijetu obavijenom tolikom tamom, bili svjetionici i graditelji mira.

Ovo razmišljanje želim zaključiti molitvom koju je Ivan Pavao II. uputio našoj Zaštitnici prije trideset godina, prigodom svoga prvog pohoda Hrvatskoj:

Sveta Marijo, Majko Božja od Kamenitih vrata,
"Decus singulare Croatiae" - „Jedinstvena Diko Hrvatske",
ostani uz ovu svoju djecu koja se u Te uzdaju.
Ti, koja si "Početak boljega svijeta",
milostivo pogledaj na njih.
Neka po Tvojoj pomoći uzmognu
velikodušno odgovoriti na poziv Otkupitelja.
Neka po Tvome zagovoru postanu
vjerni vjesnici Tvoga Sina, Kneza mira.
Obnovi im srca i živote,
učvrsti ih u apostolskoj vjeri,
da budu radosni svjedoci novih vremena
i istinski graditelji mira.
Sačuvaj ih od svake opasnosti
i od svakoga ih zla oslobodi,
o Djevice slavna i blagoslovljena.
Amen.“[3]