Nadbiskupija

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1998., str. 114-116.
 
Rodio se 7. veljače 1886. od Petra i Terezije rođene Crnić u Žakanju. Nakon pučke škole, I. -VI. razred Klasične gimnazije polazi u Karlovcu, a VII. i VIII. u Zagrebu. Ispit zrelosti položio je na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, koncem školske godine 1905/6. Teologiju je završio u Zagrebu na KBF, a svete redove podijelio mu je pomoćni biskup mons. dr. Ivan Krapac, i sam rodom iz Karlovca, koji je u rodnom gradu podupirao gradnju velike i lijepe crkve Sv. Ćirila i Metoda, koju su nakon Drugog svjetskog rata srušili. Subđakonat primio je na Novu godinu 1910. Đakonat 2. veljače 1910: a svećenički red 13. ožujka 1910. Bio je kapelanom u župi Okićka sv. Marija od 1910.-1912., u Drnju od 1912.-1915. i Peterancu 1915.-1920. god. Župnički ispit položio je 1918. god. i 1920. god. imenovan je župnikom u Vrhovcu.

Marljivo je uređivao župnu crkvu i kapele, s vjernicima je nabavljao zvona, organizirao je pučke Misije i župu duhovno izgrađivao. Bio je uzoran gospodar, radin i marljiv. Bavio se voćarstvom i vinogradarstvom, za što je bio i nagrađivan. Bio je začasni prisjednik Nadb. duhovnog stola u Zagrebu. Od godine 1929. bilježnik je Lipničkog dekanata. Uz uzorno gospodarstvo, bavio se i literarnim radom; objavljivao je pjesme i članke u raznim, ponajviše katoličkim časopisima.

Jedna bilješka iz vremena odmah nakon rata govori da se Stanković nije bavio politikom, da “nije bio pristaša ni ustaškog pokreta ni Nijemaca. Ubijen je, jer je bio svećenik.” Dalje se tvrdi da su se u onom kraju “neki komunisti uopće bavili noćnim provalama, razbojstvima i nastojali su ubijati svećenike.” Stanković je ubijen u noći 11. rujna 1947. hicima iz revolvera u župnom stanu.^[1]

Upućeni ljudi su govorili da je župa Vrhovac kod Ozlja bila podijeljena. Gornji dio župe bio je vjerski življi i ta sela bila su pretežno za samostalnost hrvatske države, te su podržavali hrvatsku vlast. Uglavnom je tako bilo i u donjim selima, ali je bilo i više vjerskog indiferentizma, liberalnog gledanja i podrške partizanima. U takvoj napetosti u župi, župnik je djelovao smirujuće, te nije bio za ništa suđen, nego su ga, pod okriljem nove komunističke vlasti, mučki i razbojnički ubili domaći komunisti iz župe. Noću su stavili ljestve uz prozor prvog kata župne kuće, provalili u župnikovu spavaću sobu, navalili na njega i ranili ga. Župnik je pobjegao u prizemlje i onako ranjen i sav krvav sklonio se u kuhinju te se ondje pokušao zabarikadirati. Nije se uspio obraniti jer su napadači otvorili prozor na kuhinji i ondje ga hicima ustrijelili.

Ukućani su se oglasili, ali je sve bilo kasno. Zatvorili su i istukli župnu pomoćnicu Janu koja je, kao siromašna djevojka, pomagala župnikovoj domaćici. Ona je, kao domaća kći, prepoznala ubojice, ali je bila zlostavljana i morala je šutjeti. Inače je pokojnog župnika silno cijenila kao svećenika i kao uzornog, marljivog gospodara. Ostala je vjerna Crkvi, te je bila na pomoći svim kasnijim župnicima, a dok je župa bila bez vlastitog župnika, živjela je na župnom dvoru i na sve pazila kao na svoje vlastito, sve do svoje smrti. I sama je bila veoma marljiva, i uvijek bi plakala kad se u razgovoru spominjao taj žalosni i zločinački čin razbojničkog umorstva župnika, bez suđenja i razloga. Isto se dogodilo i susjednom župniku iz Svetica, koji se je u to vrijeme brinuo i za župu Ozalj. Župnik Stanković je pokopan u rodnoj župi Žakanje.^[2]