HR
U organizaciji Hrvatske biskupske konferencije od 21. do 23. listopada u sjedištu HBK, Ksaverska cesta 12a, u Zagrebu održava se V. hrvatski socijalni tjedan s temom "Kultura rada u Hrvatskoj".
Program Socijalnog tjedna započeo je u petak 21. listopada u 9 sati pozdravnim govorima zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, predsjednika HBK đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića, predsjednika Programskog odbora Hrvatskog socijalnog tjedna sisačkog biskupa Vlade Košića, pročelnika Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK Gordana Črpića i drugih uzvanika.
Više o održavanju V. hrvatskog socijalnog tjedna pogledajte ovdje.
Zagreb, 21. listopada 2011.
Poštovani sudionici i gosti Petoga hrvatskog socijalnog tjedna, kao zagrebački nadbiskup, sve vas od srca pozdravljam i izražavam vam srdačnu dobrodošlicu u Zagreb. Sudionicima Četvrtog socijalnog tjedna, koji se održao u Zagrebu, od 3. do 10. studenoga 1940. godine, pozdravnu riječ uputio je moj predšasnik na zagrebačkoj stolici svete uspomene blaženi Alojzije Stepinac. U kontekstu teme Tjedna: »Skrb za buduća pokoljenja Hrvatske« izrekao je poticajne riječi koje i nama danas mogu puno značiti: »kakogod se danas viče, da nam manjka kruha, vjerujem da Hrvatska može smoći kruha za svu svoju djecu, samo ako bude u njoj poštenja i straha Božjega«. Vjera u Boga, koju je mučenički ispovjedio blaženi Alojzije, okupila je i nas ovdje kako bismo u njezinu svjetlu mogli razmatrati situaciju čovjeka radnika u Hrvatskoj.
Srdačno i s poštovanjem pozdravljam subraću u biskupstvu, sve predstavnike civilnih vlasti, cijenjene organizatore, predavače i sudionike Petoga hrvatskog socijalnog tjedna. Danas smijemo samo nagađati koliki bi doprinos bili dali socijalni tjedni za hrvatsko društvo da su se i nakon 1940. godine mogli nastaviti. Nadam se da će, usprkos prekidu od sedamdeset godina, i ovaj Socijalni tjedan biti veliki poticaj svima nama kao članovima Crkve na odlučnije zalaganje u ispunjavanju svojega poslanja u svijetu - biti svjetlo svijeta kako naše društvo ne bi izgubilo iz vida cjelovitu sliku o čovjeku.
Činjenica što se kršćani okupljaju kako bi zajedno razmišljali o društvu, noseći u srcu egzistencijalna pitanja današnjeg čovjeka i kriterije socijalnoga nauka Crkve, znak je svjesnog i odgovornog sudjelovanja kršćana u životu »zemaljskoga grada«. To je izričaj one inteligencije ljubavi koja se rađa po Isusu Kristu koji nam i danas daje svjetlo svoje Riječi i snagu svojih sakramenata. I mi koji želimo slijediti Isusa Krista proživljavamo onu istu situaciju u kojoj se našao Petar na Galilejskome jezeru kada ga je Učitelj pozvao da dođe k Njemu hodeći po vodi.
Petar je iz sigurnosti lađe krenuo hodeći po vodi, ali u jednom trenutku počeo je tonuti. Što mu se to dogodilo u nekoliko sekundi? Odvratio je pogled s lica Kristova i zagledao se u protivnu silu, koja je predstavljala prijetnju njegovoj neznatnosti i malenosti. Zato ga je obuzeo strah, štoviše, oslabilo je njegovo povjerenje u Gospodina. Ono što se Petru dogodilo rasvjetljuje situaciju svakog kršćanina, koji je pozvan prolaziti morem vremena, hodajući po vodama, ali nipošto ne skidajući pogled s Krista. Kada se čovjeku čini da tone, znak je to da je otklonio pogled s lica Kristova i da gubi povjerenje. Kada promatramo samo svijet, sami postajemo »od« svijeta, ali to nije naš poziv.
Naš poziv je biti »u« svijetu, ali ne »od« svijeta. Nećemo bolje služiti svijetu ako se poistovjetimo sa svijetom. Na najbolji način služit ćemo svijetu kada živimo u istini Božjoj. Upravo socijalni nauk Crkve, izričaj je Božje istine koju je Crkva pozvana s ljubavlju ponuditi svakome čovjeku, jer »čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam« (Benedikt XVI., Caritas in veritate, 78).
Naime, čovjek u Bogu pronalazi samoga sebe, svoj identitet i svoje poslanje, smisao svoga života i rada, smisao zalaganja, smisao života i smrti. Čovjek u Bogu pronalazi pravu mjeru svojega dostojanstva. Kršćani su primili dar vjere, primili su doktrinarnu, moralnu i socijalnu baštinu te su pozvani proširiti ih u svojoj sredini svjedočanstvom života, i to u skladu s primljenom vjerom i hrabrim govorom koji će imati i socijalne posljedice. To je služba kršćana u svijetu, to je služba na dobro svih ljudi.
Kao vjernici, prosvijetljeni socijalnim naukom Crkve, znamo da nam Krist nije došao reći kako se treba odvijati čovjekov posao, On je došao rasvijetliti ljudski rad; Krist nam nije došao reći što treba raditi poduzetnik, već je došao rasvijetliti gospodarsku stvarnost, kako bi svatko iznutra otkrio smisao i puninu svoga poziva. Kada je zamagljen pogled na Boga, čovjek se počinje zavaravati da sve može svojim snagama i na taj se način osiromašuje društveni život, jer se oslabljuje svjetlost istine i snaga ljubavi.
Zamagljen pogled na Boga rezultira degradacijom svrhe ljudskoga rada. Rad nije svrha samome sebi i ne smije biti prepušten na milost i nemilost samo interesâ ili profitâ. Kada je zamagljen pogled na Boga, zamagljen je pogled i na čovjeka koji biva degradiran na svim područjima. Isto se događa i na području rada. Čovjek u tom slučaju više nije subjekt i nositelj svake djelatnosti već puko sredstvo u lancu proizvodnje kojom vlada samo profit i učinkovitost. Stoga je potrebno stalno i jasno isticati čovjekovo dostojanstvo i njegov primat nad radom i profitom.
Ignoriranje etičkih korijena rada, gospodarstva i ljudskog dostojanstva dovelo je do niza kriza u suvremenom svijetu. Danas smo svjedoci različitih kriza koje pogađaju čovječanstvo: od ekološke koja je registrirana sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do najnovije financijske koja je ljudima postala mnogo brže vidljiva, jer je ubrzo i očekivano prerasla u gospodarsku, ova u socijalnu te konačno sve više i u političku krizu.
Oni koji su krizu proizveli ujedno nam nude i rješenja krize. Nude tehnička rješenja ne uviđajući, na što upozorava papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Caritas in veritate, da tehnička rješenja imaju svoja ograničenja i da ona ne mogu riješiti bitna pitanja ljudske egzistencije. Bitni problemi s kojima se čovječanstvo danas suočava etičke su naravi i tu treba tražiti rješenja. Ekološka kriza je kriza morala govorio je blaženi papa Ivan Pavo II. U tom smislu možemo reći da je i aktualna financijska, gospodarska, a onda i socijalna i politička kriza, zasigurno na prvome mjestu kriza morala.
Poštovani sudionici Petoga hrvatskog socijalnog tjedna, zadaća je Crkve naviještati Isusa Krista, kao onoga koji spašava čovjeka i uvodi ga u puninu života. On ga istodobno čisti i odgaja za traženje istine i dobra, za traženje Boga. Petom hrvatskom socijalnom tjednu želim plodonosan rad na dobrobit svega hrvatskoga naroda. Neka Gospodin, koji je izvor istine i ljubavi, blagoslovi i prati naš rad!
Foto: Marija Belošević
