Aktualnosti

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić održao je 18. svibnja, u auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, nakon što mu je u prijepodnevnim satima na istome mjestu tijekom prigodne svečanosti dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, predavanje za javnost pod naslovom „Religija, vjerska sloboda i suvremena laičnost u oblikovanju demokratičnosti pluralnoga društva“.

Okupljene slušatelje, među kojima je bilo više dekana različitih fakulteta sa svojim profesorima i studentima te različitih predstavnika znanstvenoga, društvenoga, kulturnoga i crkvenog života, na početku je predavanja pozdravio rektor zagrebačkog Sveučilišta prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, istaknuvši trajnu potrebu za produbljivanjem tema eklezijalnoga i znanstvenoga sadržaja.

Promicati slobodu iznošenja stavova

Podsjetivši na glasoviti dijalog što su ga u siječnju 2004. godine, u organizaciji Katoličke akademije u Münchenu, vodili teolog kardinal Joseph Ratzinger i filozof Jürgen Habermas, kardinal Bozanić je primijetio da je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere Ratzinger zastupao tezu prema kojoj je u današnje vrijeme, u dijalogu između vjere i razuma potrebna nova raspoloživost za razumijevanje drugoga, i ne bez samoograničavanja, da bi se mogao graditi suživot u postsekularnom i pluralnom društvu, s obzirom na sve subjekte, i osobne i društvene.

„Reći, izreći, da bismo se mogli prepoznati i upoznati, postaje pravilo demokracije. Istinska demokracija pozvana je ne samo poštivati nego i promicati slobodu iznošenja stavova. Taj zadatak nipošto nije lagan, jer između slobodnoga prepoznavanja i obrazlaganja neminovno u igru ulazi i tumačenje“, kazao je kardinal Bozanić, podsjetivši da su akteri toga dijaloga, kao i brojni drugi mislioci, uvidjeli da se aktualna europska društva, nakon pada Berlinskog zida i nakon urušavanja utopija, nalaze u procesu postsekularizacije, a propale su utopije zapravo bile supstitutivne političke religije.

Sukladno tome, i vjernici kao i oni koji to nisu, pozvani su na angažman oko međusobnog razumijevanja, s tim da oni koji se predstavljaju kao nevjernici prestanu misliti da religija nema što reći suvremenom svijetu, a vjernici da prestanu razmišljati kako je izvan svijeta osvijetljena njihovom objavljenom Istinom sve sama opakost i grješnost bez moralnih vrjednota, smatra kardinal Bozanić, pojasnivši da se u konačnici traži prestanak s nastojanjem koje pošto poto želi poistovjetiti napredak sa sekularizacijom.

Vjera i razum potrebni su jedno drugom

Nastavivši produbljivati Ratzingerovu misao o odnosu vjere i razuma, kardinal Bozanić je istaknuo da su vjera i razum potrebni jedno drugom i usmjereni jedno na drugo, jer razum ne može ni na području znanosti djelovati bez pretpostavki koje prihvaća vjerom. Prepoznajući nadalje opasnosti i poteškoće suvremene kulture kada se pokušava razdvojiti razum i vjera, kardinal Bozanić je primijetio da razum bez vjere pogoduje skepticizmu, cinizmu i nihilizmu, dovodeći do očaja, a s druge strane, vjera bez razuma pogoduje fundamentalizmu, raznim ekstremizmima, a ponekad i nasilju koje je spremno i u Božje ime opravdavati terorizam.

Europska društva, u čiji je krug prije dvadesetak godina, padom »zidova« komunizma, ušla i Hrvatska, trebaju računati s činjenicom pluralizma i demokracije, kazao je kardinal Bozanić, istaknuvši doprinos kršćana koji su u zemljama bivšeg komunističkog sustava s područja Srednje i Istočne Europe, pretrpjeli teške patnje, a neki dali i život, što nije bilo uzaludno, navevši i riječi Ivana Pavla II. izrečene na misi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine: »Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja izražavati svjetlo i širiti nadu«.

„Pad zidova koji su razdvajali Europu i svijet, vraćajući jedinstvo ovom našem kontinentu, značio je istodobno i prevladavanje dijalektike između marksizma i liberalizma, koja je tijekom desetljećâ utjecala na kulturni, društveni i politički život europskih društava. Nakon 1989. godine gledalo se na pobjedu liberalizma s takvim optimizmom da se govorilo o 'kraju povijesti', smatrajući konačnom potvrdu slobode i demokracije zapadnog oblika. Mitološka prenaglašenost takvoga pretjeranog entuzijazma danas se pokazuje u svoj svojoj očitosti“, rekao je kardinal Bozanić, primijetivši da su autonomna volja i nevezanost na bilo kakav odnos s istinitim, kušnja našega vremena.

Sloboda ne znači pravo na samovolju

Te opasnosti bio je itekako svjestan Ivan Pavao II. koji, nakon što se grčevito borio za slobodu naroda Srednje i Istočne Europe, nije prestao podsjećati svijet da sloboda ne znači pravo na samovolju, kazao je kardinal Bozanić, podsjetivši na Papine riječi iz govora na Brandeburškim vratima u Berlinu 1996. godine: „Slobodan čovjek drži se istine, inače njegova sloboda nije konkretnija od nekog lijepog sna, koji nestane pri buđenju“. Daleko od toga da bi pad zidova označio kraj povijesti, naprotiv on je otvorio obzorja za scenarije koji su do tada bili nezamislivi. Čini mi se to dovoljnim razlogom da s nadom promatramo sadašnji trenutak, unatoč bolnim događajima koji ga prate, videći mogućnost za ostvarivanje jedne nove i humanije civilizacije.

Primijetivši da se završetak razdoblja utopija poklapa s novom pojavnošću religija i sekta na svjetskom planu, a ponekad se čini da na početku XXI. stoljeća, u vremenu koje je jednostavno predodređeno da ostvari ubrzanu globalizaciju kao lifestyle, prisustvujemo izbijanju svetoga, gotovo i u neprimjerenom obliku, kardinal Bozanić je ocijenio da su se prevladavajuća predviđanja, iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, da će u suvremenom svijetu religijski fenomeni izgubiti na važnosti, i na društvenom i na političkom području, pokazala netočnima.

„Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“

U nastavku predavanja kardinal Bozanić se osvrnuo na dijalektiku odnosa religije i moderniteta, koja u kontekstu europske povijesti najviše, kako je rekao, označava govor o dijalektici između kršćanstva i moderniteta. „Modernitet je prisilio kršćanstvo da precizno domisli i jasno izreče toliko važnu koliko i potrebnu distinkciju između religije i politike, koja je već naznačena u Evanđelju glasovitim izričajem: 'Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje'.

Modernitet, osobito s pojavom prosvjetiteljstva, pomogao je kršćanstvu autentičnije shvatiti odnos istine i slobode. To shvaćanje naglašava potrebu slobode kojom će se osigurati prostor za cjelovitu istinu, kao i posebno priznavanje slobode vjere i slobode savjesti“, kazao je kardinal Bozanić, istaknuvši nadalje da je priznavanje vjerske slobode legitimno pravo i jedno od glavnih dostignuća suvremenoga svijeta: „Pravo na vjersku slobodu ima korijen u samom dostojanstvu osobe, čiju je transcendentalnu narav nedopustivo zanemarivati ili odbacivati. Vjerska sloboda je u ishodištu moralne slobode. Otvorenost istini i dobru, otvorenost Bogu, ukorijenjena u ljudskoj naravi, daje puninu dostojanstva svakom čovjeku i jamstvo je potpunoga uzajamnog poštovanja među osobama. Zato slobodu vjerovanja treba shvatiti ne samo kao zaštićenost od prisile, nego ponajprije kao sposobnost da čovjek može činiti vlastite izbore u skladu s istinom“.

Političko korištenje religije

Uočivši da se još od XVI. stoljeća ocrtavaju razni zamjenski oblici odnosa religije i politike, kao na primjer: pokušaj svođenja više vjeroispovijesti pod jednu vjeroispovijest; nastojanje da se dođe do jedne univerzalne prirodne religije nasuprot povijesnim religijama; i nastojanje da se »politici« pripiše uloga katalizatora građana, posredničkih tijela, civilnoga društva i nacije, što je prethodno pokrivala religija, kardinal Bozanić je kazao da je rezultat takvog povijesnog procesa dvojak: „S jedne strane riječ je o političkom korištenju religije, kako u autoritativnom smislu (državna religija) tako i u liberalnom smislu (religija kao faktor društvene koristi). S druge pak strane radi se o svođenju religije na privatnu sferu, bez važnosti za javnost i bez javnog prepoznavanja“.

„Kako prepoznati javnu važnost religije, a da se istodobno u potpunosti sačuva njezin vlastiti religijski identitet“, temeljno je pitanje na kojeg modernitet nije znao, ili nije uspio dati odgovor, primijetio je kardinal Bozanić, konstatiravši da je suvremena eksplozija civilizacije mreža promijenila prirodu političkoga sudjelovanja i oslabila utjecaj posredničkih tijela, poput obitelji, vjerske zajednica i drugih.

Apsolutizacija države

„Kada su neopoganske ideologije apsolutizirale državu, ne poštujući razlikovanje onoga što pripada caru od onoga što pripada Bogu, pale su demokracije, a ljudska su prava kršena na dotad neviđeni način. Logori i gulazi, što ih je civilizirana Europa imala priliku vidjeti u stoljeću koje je iza nas, svjedoče o tragediji apsolutiziranja svjetovne moći i upozoravaju da nužno postoje područja koja su izvan te moći“, rekao je kardinal Bozanić osvrćući se o uobičajenom mišljenju da suvremena država treba biti i laična i neutralna.

Moglo bi se reći da je za laičnost države nužna prisutnost vjere, Crkve, kao žive i opipljive stvarnosti koja svojim postojanjem nadilazi kraljevstva ovoga svijeta. Vrijedi to i za ljudska prava koja u svojem najdubljem i najčvršćem smislu označuju pridržanu domenu nad kojom svjetovna vlast naturaliter nije mjerodavna, protumačio je nadalje kardinal Bozanić, ističući da laičnost nije jednoznačan pojam te da je nastala u kršćanskoj sredini: „Imamo raznih oblika i primjera laičkih država. Možemo reći da laičnost ima različite putove u pojedinim državama, zbog povijesnog hoda i baštine dotičnog društva. Ne smije se miješati laička s laicističkom državom. Naime, danas se na laicističku državu gleda kao na zastarjeli anarhonizam iz prošlog stoljeća“.

Aktivno sudjelovati u ostvarivanju općega dobra

Promišljajući nadalje o tome gdje država pronalazi temelj i odakle crpi smisao svojih moralnih, pravnih i socijalnih norma i pravila, kardinal Bozanić je kazao da država, ukoliko ne želi negirati vlastitu vremenitu i laičku narav, ne može postati vjera i etika; nego naprotiv, kako bi označila svoj identitet treba definirati svoje ovlasti, priznajući iskreno da ono što je politički državno nije ujedno i sva stvarnost prisutna u javnosti.

„Državi su s druge strane potrebne različito utemeljene vrijednosti, koje nadilaze političku razinu, a koje mogu usmjeravati i upravljati političko djelovanje. Gdje toga nema, država se pretvara u više ili manje otvoreni totalitarizam u kojemu nametanje vlastitih vrijednosti dovodi do negiranja upravo onoga na čemu je stvorena moderna država, do negiranja laičnosti države“, pojasnio je kardinal Bozanić, rekavši da se u diskusiji o suvremenoj laičnosti države sve više naglašava da demokratski poredak ne može opstati, kao što ne može opstati ni gospodarski sustav koji se temelji na slobodnom tržištu, ukoliko u pozadini ne stoji jaka etika.

Primijetivši da su znakovi krize koji se javljaju u zapadnom gospodarskom sustavu sve više vezani uz slabljenje osjećaja za moralnost među sudionicima, kardinal Bozanić je kazao da nagrizanje etičke osnove, koja je omogućila razvoj modela zapadne ekonomije, prijeti i samim njezinim temeljima, te da ono što vrijedi za ekonomiju, vrijedi još više za demokratsko društvo: „Demokracija, kako uče mislioci od Aristotela do danas, zasigurno je manje nesavršen oblik građanskog upravljanja, ali baš zato ona zahtjeva višu razinu svijesti i odgovornosti od onih, koji su pozvani aktivno sudjelovati u ostvarivanju općega dobra. Ona, uz to što pretpostavlja da drugoga treba saslušati, traži i snažnu etiku po kojoj se poštuju pravila suživota, a počiva prije svega na savjesti pojedinaca, više nego na strahu kazne od strane autoriteta“.

Etici vratiti primat nad politikom

Osvrćući se na povijesno iskustvo Sjedinjenih Američkih Država, koje kao model ne predstavlja konfesionalnu državu, premda počiva na temeljima stroge odijeljenosti države i religije, kardinal Bozanić je uočio da demokracija SAD-e imaju svoje jako religiozno nadahnuće jer se religijska etika nalazi u temeljima slobodnih institucija, a religije imaju javnu važnost, sukladno želji utemeljitelja Amerike da imaju »laičku državu bez državnog laicizma«. Političko područje jasno je odvojeno od vjerskog područja, ali politička vlast je svjesna da ona ni u kojem slučaju ne može proizvesti moralne građane, nego da čestiti moralni građani, često nadahnuti religijom, promiču demokraciju, kazao je kardinal Bozanić, navevši da je uzrok slabe demokracije uvijek u pomanjkanju solidne i općeprihvaćene etike koja je u društvenom tkivu preduvjet demokracije.

„Država koja želi biti demokratska treba etici vratiti primat nad politikom“, kazao je kardinal Bozanić podsjetivši da se u procesu globalizacije tržišta i financija sve više vidi da je etici potreba antropologija, a da proces globalizacije i migracijski tijekovi koji danas zahvaćaju cijeli planet, do susreta dovode mnoštvo ljudi različitih kultura, tradicija i religija.

Zdravoj demokraciji nije potrebna civilna religija

Nužnost pluralnoga kvalificiranoga javnog područja, u kojem će i religije imati svojevrsnu ulogu javnog subjekta, jasno odvojenoga od državnih institucija i koji se razlikuju od drugih čimbenika civilnoga društva, novi je javni profil što ga aktualne povijesne prilike traže od religije, smatra kardinal Bozanić, a ta nužnost od političke moći traži da u odnosu prema religijama prijeđe od stava pasivne tolerancije na stav »aktivne otvorenosti« koji neće usredotočiti odnos prema Crkvi samo na prostor konkordata ili ugovora s državom.

Sa strane religija potrebno je napustiti privatističke i fundamentalističke autointerpretacije da bi se stvorio prostor izravne međurazmjene u odnosu na druge religije i druge kulture, tj. prostor u kojem će religije odigrati ulogu u javnom diskursu o vrijednostima civilizacije i izricati svoju povijesnu prosudbu, rekao je kardinal Bozanić, nastavivši nadalje razmišljati o fizionomije države koja je sposobna na primjeren način osigurati prostor civilnom društvu, koje će biti uistinu pluralno.

„Država koja ne uzmiče pred neizbježnim konfliktima takvoga društva, naći će načina da ih pozitivno rješava. Mislim na državu koja nije nezainteresirana i prividno neutralna i koja ne nameće svoje vjerovanje, nego koja prije svega služi građanima te s vremenom pokušava usvajati vrijednosti što ih predlažu posrednička tijela, poštujući pri tom rigorozne demokratske procedure“, istaknuo je kardinal Bozanić zaključivši da zdravoj demokraciji nije potrebna civilna religija, niti je od ikakve koristi religija koja je svedena samo na privatno područje, nego, istinskoj je demokraciji potrebno puno priznavanje osobne vjere koja je neodvojiva od pripadnosti vjerskoj zajednici. Također, istaknuo je kardinal Bozanić, istinskoj demokraciji potrebna je vjerska zajednica koja je sposobna biti javni subjekt usmjeren težnji da svima, bez povlastica, u slobodnome prostoru demokratskoga, laičkoga, javnoga i pluralnoga sučeljavanja pruža prijedloge dobroga života.

Civilnoga suživota nema bez žrtve

Govoreći o tome što je za kršćane građanska zadaća u demokraciji, kardinal Bozanić je istaknuo potrebu evanđeoskog svjedočenja, ostvarivanog respektirajući potrebne okolnosti te shvaćenog kao stajalište koje je istodobno i spekulativno i praktično. „Istinu treba svjedočiti! Ako vjernik, u svakom području ljudskoga života svjedoči istinu, cjelovitu istinu, ne krši ničije pravo. Dapače, pokreće drugoga i promiče krjeposno traganje za 'plemenitim kompromisom', s realnim stavom onoga koji zna da civilnoga suživota nema bez žrtve. Kršćani ne traže nikakvu hegemoniju, ali ne smiju ni šutjeti i mirovati, nego su pozvani u srdačnoj suradnji sa svima, u vremenu u kojem žive, zauzimati se za pravedan i miran život društva“, zaključio je kardinal Bozanić na završetku svoga gotovo jednosatnog izlaganja.

Nakon predavanja uslijedila je vrlo zanimljiva polusatna diskusija u kojoj je kardinal Bozanić pojasnio pojedine teme iz svoga predavanja s konkretnim primjerima.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije