HR
(Trsat, 26. rujna 2010.)
Liturgijska čitanja: Pnz 8, 2-3. 14b-16a; 1 Kor 10, 16-17; Iv 6, 51-58
Draga braćo u biskupstvu i svećeništvu,
draga braćo i sestre u Kristu!
1. Rado sam prihvatio poziv vašega nadbiskupa mons. Ivana Devčića, da predvodim zaključno slavlje Nadbiskupijskog euharistijskog kongresa u Rijeci na Trsatu. Zahvaljujem mu na srdačnim riječima pozdrava koje nam je uputio na početku ovoga svečanog misnog slavlja. Bratski pozdravljam Njega, pastira i metropolita ove Crkve riječke, u zajedništvu s biskupima Riječke crkvene pokrajine. Također, najsrdačnije pozdravljam sve nazočne svećenike, dijecezanske i redovničke, časne sestre redovnice, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice, vjeroučiteljice i vjeroučitelje, sve Kristove vjernike laike, a posebno mlade te one vjernike koji se nesebično zauzimaju u karitativnom i socijalnom apostolatu.
Pozdravljam poštovane predstavnike građanskih vlasti koji su svojom nazočnošću počastili ovaj eminentni skup. Na sve vas, braćo i sestre, okupljene na ovom trsatskom brežuljku, nedaleko dragog nam Svetišta Majke milosti, upravljam svoje misli i pozdrave, protežući ih rado i na sve one koji su povezani s nama putem radija i televizije, posebno na bolesne i starije osobe, te na one koji su u bolnicama i zatvorima. Jednom riječju, pozdravljam svekoliku vjerničku katoličku obitelj Rijeke i Riječke nadbiskupije, radujući se što danas zajedno s vama dijelim Riječ i Kruh Života.
2. Geslo vaše Euharistijske godine 2009./2010. jest: »Krist naša nada«. Čovjek uvijek traži uporišta za vlastitu budućnost. »Sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put.« (Benedikt XVI., U nadi spašeni, 1). Papa Benedikt XVI., u enciklici U nadi spašeni, naglašava kako jedina pouzdana i sigurna nada jest ona koja se temelji u Bogu.
Povijest čovječanstva najbolji je pokazatelj u kakve apsurde ulazi čovjek kada isključi Boga iz vidokruga svojih izbora i svojeg djelovanja. Iskustvo nam potvrđuje kako nije lako, oslanjajući se samo na ljudske snage, izgrađivati društvo koje se nadahnjuje na vrjednotama dobra, pravde i bratstva, jer ljudsko biće je slobodno, a njegova slobodna volja ostaje uvijek i krhka i slaba. Stoga, svaki naraštaj treba iznova tražiti i učiti kako ispravno koristiti ljudsku slobodu u novim uvjetima života.
3. Braćo i sestre, što je to kršćanska nada i gdje se ona nalazi? Na ovo pitanje veoma jednostavno odgovara sveti Pavao kada kaže: Krist Isus je naša nada, ili Krist u vama je nada slave (usp. 1 Tim 1,1; Kol 1,27). Kristova prisutnost u životu kršćana izvor je i objekt nade. Na početku kršćanske nade jest djelo Božje ljubavi kojom Bog sve ljude poziva na spasenje po sudjelovanju u Kristovom otajstvu. Dakle, nada u kršćanskoj perspektivi ne počinje od čovjeka. Ona je darovan poziv koji polazi od Boga i objavljuje se čovjeku.
Sveti Otac u spomenutoj enciklici o nadi kaže kako velika i prava čovjekova nada, koja opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog koji nas ljubi do kraja. Naime, onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što život stvarno jest (usp. U nadi spašeni, 27). S Bogom dolazimo u odnos po zajedništvu s Isusom koji je za sebe rekao kako je došao da mi imamo život i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10,10).
U suvremenom društvu toliki se oblici siromaštva rađaju upravo iz samoće, napuštenosti, pomanjkanja ljubavi, odbacivanja Boga, iz čovjekova zatvaranja u sama sebe... Naime, gledano s duhovnog motrišta, svijet u kojem živimo obilježen je nezasitnim konzumizmom, vjerskom indiferentnošću i sekularnošću koja sve više želi čovjeka zatvoriti u zemaljsku zbilju te ponekad nalikuje velikoj i strašnoj pustinji o kojoj govori Ponovljeni zakon. Čovjek se otuđuje kad se počne pouzdavati isključivo u ljudske projekte, u lažne ideologije i utopije. Stoga, samo Krist može biti naša nada. To je navještaj koji smo kao vjernici i kao Crkva pozvani širiti iz dana u dan svojim svjedočanstvom kršćanskoga života.
4. Draga braćo i sestre, ovdje smo okupljeni kako bismo čuli riječ koja nam pokazuje put koji vodi k nadi, zapravo ovdje slušamo Riječ koja nam daje sigurnu nadu, jer to je Božja riječ. Ta Riječ spasenja odzvanja i danas na ovom liturgijskom sastanku.
Biskup kršćanske davnine, sveti Ignacije Antiohijski, govorio je o kršćanima kao o ljudima koji su prispjeli k novoj nadi, opisujući ih kao one koji žive u skladu s nedjeljom (»iuxta dominicam viventes«). U toj se perspektivi antiohijski biskup pitao: Kako možemo živjeti bez Njega? (Ep. Ad Magnesios, 9, 1-2). U pitanju svetog Ignacija odjekuje stav kršćanskih mučenika: Ne možemo bez nedjelje, ne možemo živjeti bez euharistijskog susreta s uskrslim Gospodinom. Bez nedjeljne Mise ne možemo živjeti kao kršćani.
Dragi vjernici, nipošto ne zaboravimo da je nedjelja dan Gospodnji. Nije posrijedi samovolja Crkve kad od nas zahtijeva sudjelovanje na nedjeljnoj Misi. Nije to izvana nametnuta obveza, nego prâvo kršćana da sudjeluju u euharistijskom zajedništvu s Gospodinom. Nedjeljno zajedništvo s Gospodinom doista nije teret, nego milost, dar koji nam rasvjetljuje čitav tjedan. Uostalom, dragi vjernici, sami sebe varamo kad odbacujemo tu milost, jer »čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih« (Pnz 8,3).
5. Isus nam u Evanđelju kaže: »Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke« (Iv 6,58). Sin Božji, Riječ Božja, jer je tijelom postala, može postati Kruhom i biti hrana svom narodu, nama koji smo na putu prema nebeskoj domovini. Potreban nam je taj Kruh kako bismo svladavali napore i umore na putovima svoga života. Bog nas ne ostavlja same na tom putu. Gospodin je s nama. On dijeli sudbinu našega putovanja. Isus nam govori: »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu« (Iv 6,56).
Ali Isusovi slušatelji umjesto da se raduju tom obećanju, počeše mrmljati među sobom: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« (Iv 6,52). Takvo se ponašanje često ponavlja u ljudskoj povijesti. Rekli bismo kao da ljudi ne vole imati Boga blizu svom životu. Ljudi, ali i mi, ponekad želimo da Bog ostane daleko, na nebu, daleko od nas, da ne ulazi u naš život, da nas pusti na miru kako bismo bez njega mogli organizirati ovozemni život. Međutim, Isus jasno ponavlja: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!« (Iv 6,53). Isus to sa svom odlučnošću i realizmom potvrđuje, jer zna da nam je Bog potreban, Bog koji nam je blizu, Bog koji nas ljubi.
6. Braćo i sestre, svijet nije sam sebi dostatan. Čovjek čezne za otajstvom i onda kada to sam ne primjećuje. Čovjeku je potreban znak Sasvim-Drugoga, živa Božja prisutnost koja vjerno i dinamično ulazi u naše vrijeme. Euharistija je događaj Božje mudrosti i Božje blizine. Ona je otajstvo koje čovjek može prihvatiti kao dar, nikad se ne postavljajući iznad njega, nego polazeći od radosti što nam je Bog objavio istinu života i darovao Duha Životvorca koji nas je otrgnuo iz tame smrti. Euharistija je radosni događaj života. Ona nas vraća, na danas često zanemarenu istinu – da smo Božja stvorenja do kojih je Bogu stalo toliko da nam je darovao samoga sebe i ostao vidljiv u sakramentu ljubavi. Euharistija nas čini novim stvorenjima.
Dragi vjernici, pristupajmo s velikim poštovanjem i pobožnošću presvetom sakramentu Tijela i Krvi Gospodinove, presvetom sakramentu stvarne Gospodinove prisutnosti u našoj sredini i klanjajmo se Isusu u sakramentu neizmjerne Božje ljubavi. Svaki put kad se slavi Misa, svaki put kad Krist postaje sakramentalno prisutan u svojoj Crkvi, vrši se djelo našega spasenja. Stoga, slaviti Misu znači prepoznati da samo Bog daje čovjeku beskrajnu sreću i neprolazan mir. U Misi Bog je prisutan na oltaru, ali On postaje prisutan i na oltaru našega srca kad ga primamo u svetoj pričesti. To je čudo Božjeg zajedništva s ljudima. »Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo Krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?« (1 Kor 10,16).
7. Tko može podići kalež spasenja i zazvati ime Gospodnje za sav Božji narod, ako ne svećenik. Stoga, danas u ovom slavlju s velikim pouzdanjem molimo za nova duhovna zvanja, osobito svećenička u Riječkoj nadbiskupiji i čitavoj Crkvi. Dragi mladi vjernici, nemojte uskratiti odgovor Kristovu pozivu i nemojte se bojati darovati svoj život Kristu koji vas treba za svoje veliko djelo spašavanja ljudi. Nema toga što može zamijeniti svećeničku službu u životu Crkve. Nema toga što može zamijeniti samo jednu Misu za spasenje svijeta. Slijediti Isusa u svećeničkom i redovničkom životu veliki je Božji dar čovjeku. Braćo i sestre, može li biti većeg znaka ljubavi od ove: slijediti Onoga koji je spreman i vlastiti život dati za svoje prijatelje?
8. Sveti Pavao veli: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10,17). Budući da primamo istoga Gospodina, koji nas prihvaća i privlači k sebi, i mi postajemo međusobno jedno. Braćo i sestre, to se treba očitovati i u našem životu, pokazati u zalaganju za drugoga, očitovati u osjetljivosti prema potrebama čovjeka, svakoga čovjeka, u spremnosti za dijeljenje, u sposobnosti opraštanja.
Danas je u mnogim zemljama razvijen volontarijat, dragovoljstvo, kao oblik uzajamnog služenja. I u našem hrvatskom društvu potrebno je razvijati volontarijat, razne oblike dragovoljnog služenja. Mladi vjernici na tom području mogu prednjačiti. Ako živimo zajedništvo s euharistijskim Kristom, trajno ćemo imati otvorene oči za potrebe drugih.
9. Onaj tko živi za drugoga, a ne za sebe, postaje euharistijskim čovjekom, sposobnim mijenjati svijet. Kršćanin i kršćanka u svijetu znak su pretvorbe koja se događa na našim oltarima, u našim zajednicama. Euharistija je živo događanje po kojem se neprestano zbiva nastajanje Crkve. Euharistijski kongres Riječke nadbiskupije poziv je svima nama na dosljednost kršćanskoga života u svakidašnjici, na poštivanje nedjelje kao dana Gospodnjega.
Euharistija, očituje istinu našega kršćanstva koja ima svoje sasvim konkretne posljedice. Izabrati danas život po evanđelju – svjedoci smo tomu iz dana u dan – može biti itekako zahtjevno, poput bolnoga reza s okolinom koja je pristala biti nositeljicom sasvim drukčijega načina života. Nama je dana mudrost otajstva Isusa Krista, koja nas poziva na euharistijsko očitovanje nesebičnosti. Euharistija nas pita o svagdašnjim izborima, od onih najjednostavnijih navika, do onih najsloženijih, kao što je otajstvo života. Pred onima koji se slažu ili čak traže da se utrne tuđi život, da se učini pobačaj, Euharistija će dati odgovor i pred najbližima, i pred supružnikom, koji odbija takav prijedlog. Pred onima koji će Crkvu gurati na margine društva, Euharistija će progovoriti zajedništvom ljudi koji su našli istinu svoga života, i koji javno svjedoče da bez Euharistije ne mogu osmisliti svoj život.
10. Draga braćo i sestre, godina 2009. na 2010. proglašena je u Riječkoj nadbiskupiji Euharistijskom godinom. Te dvije godine 2009. i 2010. spajaju i dvije značajne obljetnice za Crkvu u Rijeci. Naime, godine 1969. papa Pavao VI. ustanovio je novu crkvenu pokrajinu u sastav koje su ušle: Riječko-senjska nadbiskupija te biskupije Krčka i Porečko-pulska. Rijeka je time postala crkveno metropolitansko središte za sjevernojadransku Hrvatsku.
U jubilarnoj 2000. godini sluga Božji Ivan Pavao II. dovršio je crkveno organiziranje ovoga dijela Hrvatske uspostavom Gospićko-senjske biskupije, a nadbiskupija sa sjedištem u Rijeci dobiva novo ime: Riječka nadbiskupija i započinje svoje djelovanje u novim granicama. Dva jubileja: četrdeset godina crkvene pokrajine sa središtem u Rijeci i 10. obljetnica Riječke nadbiskupije u novim granicama, izvrsna je prigoda da zahvalimo Bogu za primljene milosti, kao i poticaj da sa svom odlučnošću gradimo crkveno zajedništvo u ovom dijelu Hrvatske. Stoga, radosna i Bogu zahvalna srca, čestitam Pastiru Crkve riječke kao i čitavoj nadbiskupijskoj obitelji desetu obljetnicu blagoslovljenog crkvenog djelovanja i svjedočenja.
Kao kršćani pozvani smo s nadom gledati u budućnost, omogućujući euharistijskom Isusu da uđe u naš život. Samo On je put koji vodi k beskrajnoj sreći, samo On je istina koja zadovoljava najplemenitije želje ljudskoga srca, samo On je život koji nas ispunja radošću na dobro Crkve i svijeta.
Majko Božja Trsatska, vodi nas k svome Sinu, Isusu Kristu - našoj nadi. Amen.
