Poštovani gledatelji i slušatelji u Domovini i inozemstvu!
Draga braćo i sestre!
1. Slavimo Uskrs, svetkovinu za koju se, kao ni za jednu drugu, s pravom govori da je najveća, najvažnija i najuzvišenija – jer dogodilo se vrhunsko očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku. Božji se Sin žrtvovao da nas spasi. Isus je umro i uskrsnuo. Kristova smrt i uskrsnuće otkriva potpunu pouzdanost Božje ljubavi. Činom te bezuvjetne ljubavi Bog je ljudima poručio da su za život stvoreni, za vječnost predodređeni, a ne za smrt i propast. I mi po Uskrsu živimo!
S druge strane, toliko se toga u događaju Kristova uskrsnuća ne može uvijek lako objasniti. Znamo, Isus je svojim uskrsnućem pobijedio smrt u koju je ušao nakon strašne muke – ali postavljaju se pitanja kako, u kojem trenutku i gdje se točno dogodila ta pobjeda, njegovo slavno uskrsnuće?
No, dragi prijatelji, promislimo li bolje, fizički događaj Uskrsa nije zapravo nepojmljiv, nego čovjeku je teško razumjeti toliku Božju ljubav, toliku Božju vjernost: u životu, u smrti, i nakon smrti - zauvijek! To može samo Bog: ostati nevjernima bezuvjetno vjeran! Uskrs nas stoga suočava s Bogom koji je apsolutno vjeran obećanju da je uz čovjeka do kraja vremena i da ga nikada neće napustiti.
2. Divno je, draga braćo i sestre, baš o Uskrsu promišljati o svjedocima uskrsne vjernosti u našoj povijesti i sadašnjosti. Poput dragulja na suncu blistaju svjedočanstva naraštaja kršćana koji su iz vjere u Isusovo uskrsnuće crpili snagu za svakodnevni život: u braku i obitelji, u podizanju i odgoju djece. Nadalje, sve ono na što smo kao ljudi ponosni u razvoju zdravstva, školstva, znanosti, kulture, umjetnosti, skrbi za najpotrebnije, ali i velikih političkih ideja, kojima su tvorci htjeli samo jedno – doći do mira među narodima i do potrebnog blagostanja, bilo je mahom djelo vjernika, ljudi koji su svojim djelovanjem nastojali biti slika Božje vjernosti koja se očituje u njegovu milosrđu, pa i pod cijenu mučeništva.
Možemo to i ovako reći: po djelovanju Kristovih vjernika, svijetu se do dana današnjega otkriva lice milosrdnoga Boga: u obiteljima, na radnim mjestima, na našim poljima, u našim bolnicama, školama, sveučilištima, tvornicama, u velebnim umjetničkim djelima, u svim društvenim pothvatima za opće dobro. Svima njima treba odati priznanje jer pokazuju da se velika, neprolazna djela, uvijek čine snagom povjerenja u Boga živog i prisutnog!
3. No ne može se, draga braćo i sestre, prešutjeti da se u našem okruženju stvara, bolje rečeno nameće, ozračje koje bi se moglo nazvati kulturom nepovjerenja. Dok ovo izgovaram posebno su mi na srcu supružnici, osobito mislim na one obitelji u kojima pogubna sumnja nagriza vjeru u snagu ljubavi, u ljepotu i mogućnost zajedničkoga života. Mislim također na sve nezaposlene i obespravljene, na one u kojima bukti nezadovoljstvo i ne vide perspektivu za životnu sigurnost. Moje misli su i s onima koji sa strepnjom gledaju na nemire u svijetu i na promjene dosadašnje slike našega kontinenta.
Umoran je današnji čovjek od međusobnog optuživanja, prokazivanja, razorne sumnje i dojma da nitko nikomu ne vjeruje. Nepovjerenje je otrov koji se gotovo kapilarno širi tkivom našega društva i koji kao da čovjeku ponavlja poruku: ništa se ne može učiniti da bi bilo bolje.
No, dragi prijatelji, toj dominaciji nepovjerenja mora se, i može se reći: dosta!
4. Uskrs nam snažno govori da je želja za vjernošću, ta čovjekova težnja za povjerenjem, duboko upisana u ljudsko srce. Svaki čovjek želi da mu se vjeruje, a to postiže samo onaj koji i sam vjeruje! Uskrs nas, draga braćo i sestre, poziva na izgradnju povjerenja – u obiteljima, zatim toliko potrebnog povjerenja u hrvatskom društvu, povjerenja među narodima o kojemu ovisi mir na Zemlji.
Svjestan sam također da se nekima može učiniti da na putu do povjerenja stoji nepremostiv ponor, s obzirom na ozračje nepovjerenja koje razara zajedništvo i nastojanje za opće dobro, a potiče podjele. Međutim, povjerenje se ne može kupiti ili odglumiti. Povjerenje se stječe.
Papa Franjo nedavno je objasnio i kako. Rekao je da nevjernost ukrućuje, otvrdnjuje srce. To dovodi do oholosti, koja može postati i temeljni stav ne samo jednoga čovjeka, nego i čitavoga sustava. Takvo je srce nepropusno za milost – a bez prihvaćanja Božje milosti - nema ni povjerenja.
Papa je naglasio da je prvi korak na putu vjernosti priznavanje vlastitoga grijeha, što znači odstupanje od stava ohole nepogrješivosti. Uvjeren sam da i najmanje odricanje od sebičnosti, od gledanja samo svojih interesa, na bilo kojoj razini: osobnoj ili društvenoj, može otvoriti srca i dovesti do pomaka u izgradnji povjerenja. Samo onaj tko priznaje svoje granice, koji je svjestan svojih ograničenja, može otvoriti srce djelovanju bezgraničnoga Božjeg milosrđa.
5. Dragi vjernici i svi ljudi dobre volje, čestitajući vam Uskrs, u vama, u svima nama, vidim naraštaj sposoban graditi povjerenje u hrvatskom narodu, u hrvatskom društvu, u hrvatskoj Domovini, na dobro svakoga građanina. Boga molim da nam otvori srca svome milosrđu, koje se po Uskrsu izlijeva na čitavi svijet!
