Aktualnosti

U povodu spomendana bl. Majke Terezije, donosimo dva razgovora s Lushom Gjergjiem, onaj iz 1978. i 1986. godine.


Od mojega prvog susreta s Majkom Terezijom u Rimu (1969.) nastojim vjerno pratiti njezin hod svjetskim putovima. Nakon tolikih godina još nisam siguran da je poznajem u potpunosti, da je razumijem, a osobito da je uspijevam slijediti.

Svaki susret s njom bio je nešto novo, duboko iskustvo, izazov i želja da budem drukčiji... poput nje...

Ovih godina proveo sam s njom mnogo dana, gledajući je, diveći joj se, razgovarajući i moleći se zajedno s njom. Pratio sam Majku Tereziju tijekom posjeta domovini (bivša Jugoslavija) i našoj biskupiji (1970., 1978., 1980., 1986.), zatim pri osnivanju kuće misionarki ljubavi u Zagrebu (1979.) i u Skoplju (1980.).

Više puta bio sam s njom u Rimu, no posebno divne dane, za mene nezaboravne, proveo sam s Majkom Terezijom u Norveškoj (Oslo, 8. do 13. prosinca 1979.), zajedno s njezinim bratom Lazerom, s njezinom nećakinjom Age Bojaxhiu i s našim albanskim biskupom monsinjorom Nikeom Prelom i drugima.

Tijekom svih tih  susreta vodili smo ugodne i korisne prijateljske razgovore, koje ovdje djelomično donosim našim čitateljima kako bi bolje mogli shvatiti Majku Tereziju, slijediti njezin duhovni hod, nastojati je barem djelomično oponašati u svojem svakodnevnom životu, jer samo tako će ona postati odlučni poticaj našoj vjeri, našoj ljubavi-služenju Bogu i našemu bližnjem.

Majko Terezija, nazočni ste u raznim dijelovima svijeta. Kako se osjećate hodajući tako po svijetu, gledajući i živeći izbliza ljudsku patnju? Možete li nam iznijeti koju pojedinost o svojem radu među siromasima?

Majka Terezija: Da, doživjela sam mnoga iskustva. Sjećam se onih dana kada sam skupljala, umiruće ljude po ulici, zatim rada s napuštenom djecom, gubavcima. Danas imamo 36.000 umirućih. O toga je 16.000 umrlo, no umrli su u miru i spokojno. Ljudi mnogo pate u svim dijelovima svijeta zbog samoće, napuštanja, gladi, bolesti...

Koliko redovničkih kuća imate danas u svijetu?

Majka Terezija: Imamo 112 kuća misionarki ljubavi u cijelom svijetu... Posvetile smo svoj život Bogu i siromasima. U ovih 27 godina nikada nisam nikoga odbila. Imamo više od 46.000 gubavaca, mnogo kuća za umiruće, mnogo škola, bolnica. Božja providnost nam uvijek pomaže.

Tko pronalazi ljude po ulicama i dovodi ih k vama?

Majka Terezija: Mi ih tražimo svuda pomalo. U nekim slučajevima ih dovode mještani, ponekad policija, jer sad nas već svi poznaju i znaju da radimo za te ljude i da ih prihvaćamo svim srcem. Iz ljubavi ih nazivamo 'naši ljudi', a i drugi kažu 'ljudi Majke Terezije!'.

Mora da je velik broj sestara koje rade s toliko ljudi? Koliko sestara se posvećuje takvom poslu?

Majka Terezija: Mi sada imamo 1450 sestara misionarki ljubavi koje rade s najsiromašnijima među siromašnima. Mi ne gledamo  vjeru, rasu, narodnost, kastu, niti druge razlike. Gledamo samo jednu stvar: ti ljudi nemaju ništa i nikoga, bolesni su, gladni, žedni, jer Isus je rekao: 'Bio sam gladan, bio sam bolestan, beskućnik... i vi ste mi pomogli'.

Imate li koje zvanje i iz Jugoslavije?

Majka Terezija: Za sada imamo samo pet sestara i dvije djevojke koje se pripremaju za redovnički život. Nadam se da će biti mnogo drugih zvanja jer u našoj kongregaciji imamo sestara iz 35 naroda...

Koja je prema Vašem mišljenju najteža svjetska bolest?

Majka Terezija: Najteža bolest nije guba niti rak, nego je to samoća, biti napušten i zaboravljen od svih. Ljudi koji nemaju radosti, ljubavi, ljudskog odnosa, užasno trpe. Na žalost, broj tih ljudi stalno sve više raste.

Mnogi bi željeli osjetiti Vašu nazočnost ovdje u Skoplju u liku dviju sestara. Što Vi kažete?

Majka Terezija: To je uvijek bila moja želja, vratiti se u svoj albanski narod, u svoj rodni grad, u našu Skopsko-prizrensku biskupiju, među svoje ljude i sa svojim sestrama. Ako će biti zvanja, rado ću vam dati svoje sestre.

Čuo sam da Vas u Indiji svi vrlo cijene, kao i u cijelom svijetu. Je li istina da Vi i vaše sestre besplatno putujete po lndiji?

Majka Terezija: Da, na početku mojega 'novog života' morala sam mnogo putovati, a to je mnogo koštalo. Tada sam izrazila želju da budem korisna tijekom putovanja, da radim neki posao, na primjer poput stjuardese u zrakoplovu, ali oni su odbili moj prijedlog. Naša zemlja je meni, kao i mojim sestrama dopustila da besplatno putujemo po Indiji. Ja sam jedina osoba u lndiji koja ima takvo dopuštenje, recimo povlasticu.

Govori se i piše da ste Vi kandidatica za Nobelovu nagradu za mir. Kako biste prihvatili to priznanje?

Majka Terezija: Bilo bi mi vrlo drago jer smo planirale izgraditi 200 kuća za naše siromahe, za njihove obitelji. Ako je dobijem dobro, a ako je ne dobijem, opet dobro...



Kako se osjećate među svojim ljudima nakon toliko godina, ovdje u rodnome gradu, u Skoplju?

Majka Terezija: Vrlo sam sretna što se nalazim ovdje po drugi puta nakon odlaska u misije. Prvi put sam bila ovdje 1970. Meni je teško pamtiti tolike ljude. Radim s tisućama ljudi i stoga se ne mogu svih sjetiti. Još se sjećam svojega rodnog grada, Skoplja, iako se sada jako promijenio, svoje župe Presvetoga Srca, našega djelovanja u župi. Osobito se sjećam mnogih dobrih svećenika koji su me odgojili.

Posebno mjesto ima moja obitelj, moj pokojni otac Kale, moja mama Drane, koja sada živi s mojom sestrom Age u Tirani, u Albaniji, kao i moj brat Lazer, koji živi u Palermu. Često se susrećem  s njim u Rimu ili u Palermu, jer tamo od 1974. godine imamo svoju kuću za stare i siromašne. Nisam vidjela svoju majku i svoju sestru od 1928., od svojega  odlaska iz Zagreba u misije...

Ovdje je njezino lice postalo ozbiljno i čak pomalo tužno jer, kako mi je ispričala, mnogo  puta je pokušala, i preko političkih vlasti, ući u Albaniju i omogućiti izlazak svoje obitelji, ali uzalud. Albanija nije htjela popustiti i dopustiti susret Majke Terezije s majkom i  sestrom... Nakon kratke stanke nastavila je:

Do sada sam uspjela dobiti sve ljubavlju i molitvom, ali ovo ne. Još postoje granice i zapreke koje ni ljubav ne uspijeva srušiti. Samo dobri Bog zna zašto moja majka i moja sestra moraju tako trpjeti.

Svakako da mi njihova žrtva i njihove molitve mnogo pomažu u mojem poslanju. Sve na veću slavu Božju!

Kada mislite da ćete se moći vratiti u Skoplje?

Majka Terezija: Samo Bog to zna, možda na blagoslov nove kated rale, ako budem pozvana, ili na otvaranje naše kuće...

Vi ste sestra misionarka. Išli ste u misije kako biste radili za spasenje duša. Sada imate drugu vrstu posla, drugu misiju. Kako ostvarujete svoj redovnički poziv?

Majka Terezija: Dobro, sviđa mi se ovo tvoje pitanje. Mi živimo i radimo za Boga našim predanjem, našim redovničkim zavjetima. Bog je ljubav za sve, Otac sviju, i mi također nastojimo svjedočiti tu ljubav svima, posebice ljudima koji pate. Naše misionarsko služenje sastoji se u tome da približimo ljude Bogu, ljubavi koju svjedočimo u svakom djelu. Naš poziv je svetost, tj. biti u potpunosti Božji svjedoci ljudima, svima«  (Skoplje, 28. ožujka 1978.).

……………………………………….
 
Majko Terezija, navršili ste 75 godina života, 55 godina redovničkih zavjeta, 35 godina kao misionarka ljubavi. Koja je Vaša tajna? Kako uspijevate tako živjeti te učiniti toliko stvari i to tako dobro?

Majka Terezija: Moja tajna je lsus, njegova velika ljubav za nas, molitva, meditacija, svakodnevni sat klanjanja, naši redovnički zavjeti. Moj moto je ovaj: sve za Isusa, sve Isusu po Mariji! Evo pet prstiju moje ruke: sve ste to učinili meni! Sjeti se i gledaj ruku, pet prstiju, ujutro i uvečer, kao program i kao ispit savjesti: 'Što sam učinio za Isusa?'

To je uistinu pomoglo mnogim ljudima. Ako sam napravila loše, to je moja krivnja; ako li dobro, hvala Gospodine, upravo kako kaže naslov tvoje knjige meditacija što si mi je darovao: 'Život je naš hvala i oprosti'.

Sada ću pročitati tvoju knjigu i promisliti o njoj s velikim zadovoljstvom.

Svijetu je toliko potrebna ljubav, a Vi svjedočite i predstavljate Božju ljubav na izniman način. Kako to uspijevate?

Majka Terezija: Sve za Isusa. Ono dobro što postoji uzeti od svih, te nastojati pobijediti zlo. Na svijetu postoji toliko patnje, toliko zala, no ima i toliko dobra.

Evo jednog primjera iz mojega života: Došlo je k meni dvoje mladih s velikom svotom novca i rekli su mi ovako: 'Evo, Majka Terezija, ovaj novac odlučili smo dati Vama za siromahe umjesto da ga raspemo za svoje vjenčanje, odjeću, putovanje.'

U Indiji je bio javni skandal ako je netko iz visoke kaste dao novac za najsiromašnije, te sam stoga upitala: 'Zašto to činite?' Znaš što su mi odgovorili? 'Mi se volimo i našu ljubav, našu sreću želimo podijeliti s ljudima kojima vi služite...' Mnogo ljudi dolazi k nama i želi raditi s gubavcima, s umirućima, i upravo ovdje pronađu mir, smirenost i sreću, pronađu Boga.

Ispričat ću ti još jedan primjer: Iz Pariza dođe k meni jedna djevojka. Ispočetka je bila sva blijeda, zabrinuta, zatvorena, melankolična, tužna. Pripremala se za diplomu, no ovako je rekla roditeljima: 'Prije nego završim studij, želim ići u Indiju, k Majci Tereziji.' I došla je. Nakon 10 dana dođe k meni i reče: 'Majka Terezija, u ovih 10 dana, radeći s umirućima, pronašla sam Isusa.' Ispovjedila se  i pričestila prvi put nakon 10 do 15 godina. Ovdje je položila životni ispit i ispit za život.



Zadivljuje me Vaša poniznost? Kako uspijevate?

Majka Terezija: Poniznost je najsigurniji put do svetosti, kako bi Bog mogao učiniti velike stvari s nama, kao što je učinio i s Marijom. Isus nas poučava: 'Učite od mene koji sam ponizan...' Treba imati ponizno i čisto srce, prihvatiti volju Božju, i onda je sve jednostavno.

Evo knjige posvećene Vama za 75. rođendan, na kojoj je radilo 158 albanskih autora iz raznih dijelova Jugoslavije  i svijeta. Ona ju je pozorno prolistala. Zadivile su je vrlo lijepe reprodukcije slika i skulptura u boji. Zatim mi reče:

Ah, ovo je uistinu vrlo lijepa knjiga, vrlo bogata, izuzetna, monumentalno djelo. Zahvaljujem Vam iz svega srca, kao što zahvaljujem i svojemu albanskom narodu, svim suradnicima na monografiji. Ta će knjiga zasigurno pomoći i pospješiti mir, ljubav. Tako ćemo svi zajedno izgraditi kulturu, civilizaciju ljubavi i mira.

Ako svoju ljubav pretvorimo u djelo, ako živimo i sve radimo za Isusa, tada naš život postaje služenje Bogu i braći.

Čini mi se da je danas veliki  problem posvećenih osoba, sviju nas, kako uskladiti djelovanje i kontemplaciju, duhovni, unutarnji život, te različite poslove izvan toga. Čini se da ste vi pronašli potpuni sklad. Kako se to radi?

Majka Terezija: Svojom ljubavi na djelu, jer ako vjerujemo da sve ono što radimo radimo  Isusu, kao što, na primjer, ja sada razgovaram s tobom, ja to radim za Isusa, razgovaram s Isusom, onda ne postoje problemi podjele između djelovanja i kontemplacije. lsus je rekao, a on nas ne može prevariti: 'no što ste učinili drugima... '

Ako sam ja sa svojim sestrama ili sa svojim siromasima, jer su potrebiti, ja 24 sata živim s lsusom, za Isusa, jer sam njemu posvetila cijelo svoje biće, svoj život, svoj rad...

Imate veliko iskustvo nakon tolikih godina služenja i ljubavi . Koja je Vaša poruka našim ljudima?

Majka Terezija: Ako želite biti sretni, onda morate imati srce puno ljubavi, a ta se ljubav mora ostvariti vašim djelovanjem, služenjem putem kojega treba susresti svakoga. Ljudi su danas vrlo zauzeti poslom, brigama, poslovnim i životnim ritmom, te na žalost nemaju vremena ni za sebe, a još manje za druge.

Evo, sad ću ti dati jednu svetu sličicu sa svojom molitvom, meditacijom, koja pomalo sažima ono što sam ti htjela reći:
'Morat ćemo dopustiti  Isusu, u svjetlu Ljubavi,
u Istini Poniznosti, u Životu Svetosti
da sjaji u nama i putem nas,
da mu dovedemo mnoštvo siromaha na slavu Crkve
i na veću slavu Božju!'

Zatim je na sličici vlastoručno napisala ove riječi:

Radost je molitva. Radost je snaga.
Radost je ljubav.
Bog ljubi onoga tko radosno daruje!
Majka Terezija , M.C. (Zagreb, 18. srpnja 1986.).