Aktualnosti

FOTOGALERIJA

Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u subotu, 15. kolovoza na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije euharistijsko slavlje u Remetama. 

Homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti. 

Uvod i Homilija
u euharistijskome slavlju
svetkovine Uznesenja Bl. Djevice Marije
u svetištu Majke Božje Remetske, Zagreb-Remete
Subota 15. kolovoza 2015. u 18 sati
 
U Gospodinovu pozdravu mira odražava se nebo, kojega smo u ovome slavlju i mi dionici. U tome miru, u ime našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, koji je danas u Sinju, u svetištu Čudotvorne Gospe, kao izaslanik pape Franje predvodio slavlje, pozdravljam oca provincijala Srećka, oca Priora i oca Župnika, kao i ostalu braću karmelićane, svu subraću svećenike, redovnike i cijenjene sestre redovnice. U tome miru pozdravljam vas, dragi vjernici, hodočasnici, drage obitelji, djeco i mladi, starci i starice, vas, braćo i sestre po vjeri da nas je Bog stvorio za nebo i za vječno zajedništvo u njegovoj ljubavi.

Ovdje smo u ljepoti proslave Blažene Djevice Marije na nebo uznesene. Pod okriljem ovoga remetskoga svetišta, neodvojivoga od duše Zagreba i domovine Hrvatske, još se jedanput na ovaj dan susrećemo s posebnošću kršćanskoga odnosa prema životu i smrti.

Povezani smo kao jedna Crkva s mnoštvom hodočasnika koji su ponovno pronašli zajedničke putove i ciljeve te se okupili u marijanskim svetištima. Današnja je svetkovina velika duhovna obnova našega naroda koja nas vraća istini o važnosti vjere, o tome da na zemlji živimo radost samo s darom koji je po Mariji utjelovljen i darovan čovjeku; s titrajem u srcu koji upućuje na nebesku proslavu.
Kao ponizni službenici i službenice ispovjedimo svoju malenost i pokajmo za svoje grijehe; Bog nas poziva u radost svoga oproštenja i za stol neizrecive ljubavi. Skrušimo se i pokajmo.
 
Homilija
 
Liturgijska čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab;
Ps 45,10b-12b.16; 1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56
 
Draga braćo i sestre!
I. Gledajući nas ovako okupljene, može se steći dojam da smo mi došli pohoditi Mariju. Pa ipak, ovaj nam susret u ljepoti zajedništva vjere, ovdje u Remetama očituje Marijino pohođenje i Božju blizinu našemu životu. Naši su stari, kako Zagrepčani tako i drugi hodočasnici, ovdje prepoznali otvoreno nebo koje sjaji pobjedom nad zlom; ovdje su ponovno osjetili dragocjenost škrinje onoga Zavjeta koji je Gospodin dao svojemu narodu da će ga pohoditi i nikada ga ostaviti.

Ovdje su osjetili svoju smrtnost i pred Bogom prostrli svoje tuge te vidjeli pobijeđenu smrt u susretu s Kristovim uskrsnućem. Ovdje su pronašli lijek svojim bolestima, u Ljekarnici koja liječi zagrljajem i nadom.

U svome pohodu Elizabeti Marija nosi Krista i zajedno s njime ljepotu Duha Svetoga. U Evanđelju nam evanđelist Luka, u susretu dviju trudnica, ocrtava smisao svakoga kršćanskog susreta. Svaki je kršćanski susret obnova Pedesetnice, govora Duha Svetoga, događaj milosti u kojemu se drugoga, svoje bližnje prepoznaje u otajstvu njihova poziva i dara koji je Bog darovao, počevši od dara života. To je zagrljaj koji prihvaća i daruje, prepoznaje i zahvaljuje, tješi i potiče.

Svetkovina Marijina uznesenja proslava je neizrecivoga zagrljaja kojim Bog objavljuje svijetu dar vječnosti.

II. Majčinstvo koje je netom naviješteno mladoj Nazarećanki Mariji (usp. Lk 1, 26-38), u njoj se odmah očituje kao sestrinstvo, kao razumijevanje i pripadnost, kao konkretna pomoć rođakinji i kao potreba za dijeljenjem radosti. Jedna žena bez djeteta, prozvana nerotkinjom, i jedna djevica nalaze se u zagrljaju u zadivljenosti pred Bogom koji ostvaruje naizgled neostvarivo, koji čini ono što je nemoguće stvorenjima.

Taj zagrljaj Blažene Djevice i Elizabete postaje euharistijom, zahvalom za nebeski dar, prisutnošću Boga koji se daje ljudima. Neka umjetnička djela, koja pokušavaju svojim načinom izraziti neizrecivost toga susreta dviju žena, predstavljaju takvu blizinu njihovih lica, da se njihove oči stapaju u jedan pogled, u iste oči. Uistinu, pogled kojim se gledaju Marija i Elizabeta jedinstven je i jedan: to je pogled u pogledu Boga koji je vidio tugu neplodnosti jedne te poniznost i neznatnost druge žene.



Mariju Elizabeta zove blaženom, vidi ju takvom kao vjernicu koja je vjerovala protiv očitosti, protiv očekivanosti i računice. Vjerovala je u ispunjenje Božje riječi. I vjerom je, kao poslušnim prihvaćanjem Anđelova navještaja Marija u sebi stvorila prostor Božjemu Sinu. Od njezina odgovora "neka mi bude" nastao je prostor prihvaćanja Boga i njegovo boravište na zemlji.

III. Marijin hvalospjev 'Veliča' slavi Boga koji je njoj ostvario sve. Marija pjeva Bogu kao svome Spasitelju i kao Spasitelju naroda. To je Bog koji spašava povijesti ljudi i Bog povijesti spasenja svega svijeta. Marijina molitva spaja dvije sastavnice koje mi često razdvajamo: osobnu i zajedničku.

Jer se u Marijinu hvalospjevu zrcali povijest naroda i čovječanstva, društvo, kultura, gospodarstvo, srašteni s nutarnjim titrajima Marijine duše i njezina odnosa s Bogom. Upravo je zato tako dražesno, lijepo, dirljivo i nadahnjujuće što je Božje djelo u odnosu prema Blaženoj Djevici izraženo pogledom. Marija pjeva: Moja duša veliča, moj duh klikće u Bogu, jer je pogledao moju neznatnost; pogledao je malenost svoje službenice.

Pogled, koji je na početku svakoga poziva i svake ljubavi, traži prihvaćanje. To je put punine zagrljaja. Pritom uvjet nije je li netko uspješan, bogat, sposoban ili utjecajan. Štoviše, polazište je malenost i poniznost. Tko sebe vidi u skromnosti, vidjet će tu istu veličinu u drugima i prihvatiti ju. Pogled ispunjen ljubavlju koji mi daruje drugi omogućuje mi da u sebi prihvatim malenost, da joj se radujem. Jer ona nije zaprjeka, nego bogatstvo. I više od toga. Vidjeti svoju slabost i bijedu nužan je korak, da bismo vidjeli Boga i njegova djela, zahvaljivali mu i veličali ga. Suprotno tomu, grijeh je zanemarivanje slabosti i malenosti, koji ne vidi bijedu bližnjih niti mu je do nje stalo.

Prva i zadnja biblijska knjiga, Postanak i Otkrivenje, ljubav vežu ne samo uz Riječ, nego uz pogled. Na početku, nakon Stvaranja „vidje Bog da je dobro“. I na kraju svijeta pokaza se znamenje.

IV. Braćo i sestre, navještaj današnje Božje riječi tako zbijeno i istinito sažima otajstvo života, ali tragom te Božje Riječi lako čitamo i svoj život.
Prvo čitanje započinje slikom hrama i kovčegom Saveza, slikom svetišta koje pripada Bogu i savezom koji je odnos Boga prema čovjeku. Ta je slika približena i objašnjena viđenjem trudne Žene i prijetnjom životu Djeteta. Njegovo rođenje donosi spasenje i radost.

Ali, ako za čovjeka nema svetosti, ako zanemari svoj odnos s Bogom, niti život više nije vrijednost, a zlo zatvara nebo, brišući njegov sjaj, i ne dopušta zemlji da bude mjerena ljepotom vječnosti. Tu pobjedu života po Kristu izravno i snažno naglasio je sveti Pavao (u Poslanici Korinćanima). On sučeljava Kristovo uskrsnuće i smrt, objavljujući ostvarenost nade, jer će u Kristu svi biti oživljeni.

V. Cijela se povijest spasenja može sažeti u zagrljaj Boga i čovjeka, Boga i svijeta; zagrljaj koji grijeh - noseći zlo i smrt – želi spriječiti, raskinuti ili odbaciti. Ostaju nam sačuvana prekrasna ostvarenja ljudskoga duha i raznih umijeća koja odražavaju vjeru u stvarnost naše pripadnosti vječnosti dušom i tijelom. Svakako je lijepa slika Marijina krunjenja, njezino zajedništvo u nebeskoj slavi, ali – čitajući današnje Evanđelje – ostaje živjeti slika zagrljaja: zagrljaja neba i zemlje, ljudskoga i božanskoga, Žene i Djeteta, dviju rođakinja; zagrljaja snage i nježnosti, riječi i šutnje, sigurnosti i utjehe…



Zagrljaj je to kojemu je na početku Bog i njegov Duh. Njegovom se snagom objavljuje otajstvo dara života; život prihvaćen vjerom postaje radošću za druge i novim susretom; u otajstvu radosti novim se pogledom čitaju događaje i rađa se hvalospjev Bogu.

VI. Eto, baš tim putem možemo vidjeti gdje se nalazi korijen sadašnjim poteškoćama suvremenoga čovjeka. Naime, nije teško uočiti borbu i nastojanja protiv Božjega zagrljaja. Dovoljno se pitati: Polazimo li od Boga u svome životu; računamo li na prisutnost njegova Duha; prihvaćamo li život kao dar ili ga vidimo kao svoje pravo; koliko nam je stalo do radosti bližnjih i do susreta koji će otkrivati da svatko uvijek ima dovoljno da bi druge obradovao; kako čitamo događaje u svome životu, u obitelji, narodu i u svijetu? Želimo li uistinu zagrljaj s Bogom?

Po onome što često vidimo, nažalost moramo reći da smo ponizili ljepotu toga zagrljaja. I ne treba ići u duboke slojeve duhovnosti niti isticati istančanosti kršćanskoga otajstva. Dovoljno je poći od zagrljaja majke i djeteta. Što nam on govori, dok odbacujemo život nerođenih, dok ne vodimo brigu na kojim će se temeljima odgajati djeca i mladi, dok ne pazimo na dostojanstvo žena i majki, dok roditelji izgledaju suvišni i dok starost doživljavamo kao teret?



Što svjedočimo, dok se na društvenoj razini ne vide odgovori o shvaćanju otajstva života? Zbilja, kako se možemo upuštati u bilo kakav govor o boljitku, o budućnosti, o napretku, dok ne čujemo odgovor na pitanje: Što je život i što je smrt? Odnos prema majci i djetetu gradio je ili razarao narode i civilizacije.

Možda će netko prigovoriti nestvarnosti biblijskih slika iz viđenja svetoga Ivana, o Zmaju i o nebeskim zvijezdama, ali nitko ne bi smio previdjeti zagrljaj Majke i Djeteta. A on je danas važan, u svim svojim nijansama; on je danas prisutan u svakoj Božjoj riječi.

VII. O tome nam zagrljaju ima što reći i 500. obljetnica rođenja svete Terezije Avilske, pod sloganom: Za tebe sam rođena. U tome je izrečena pripadnost Bogu i marijanska radost poslušnosti Božjoj volji. Ta je svetica osjetila trajnu zaštitu Bogorodice, a njoj je pripisivala i njoj je zahvaljivala za milost obraćenja napisavši: „Me ha tornado a sí.“ – Vratila me k sebi. Vratila ju je u otajstvo zagrljaja neba i zemlje i otkrila životni poziv koji pet stoljeća ne gubi ljepotu.

I nas je, dragi vjernici, Marija vratila k sebi; pohodila nas je Majka Božja Remetska, donoseći radost života i besmrtnosti. Ne dopustimo da taj zagrljaj bude ponižen. U zagrljaj se prima i jake i slabe, i svete i grješne, i rasipne i odbačene, i raskajane i tvrda srca. Ako su prožeti ljubavlju, svaki od njih otvara nebo. Jedino što ostaje zaprjekom jest neistina: osobna ili društvena, svejedno.
Neistina ponižava zagrljaj, jer joj nije do radosti, niti joj je pogled iskren, jer ju vodi sebičnost koja otvara ponore tame.

Majko Božja Remetska, hvala ti za svaki zagrljaj koji je unio radost u naše živote i u živote bližnjih, naročito svih koji trpe. Hvala ti, Odvjetnice naša, za sve koje jačaš u svjedočenju Božjega zagrljaja. Molimo te da se ne umoriš u naše obitelji i u našu hrvatsku domovinu vraćati zagrljaj istine i čuvaj nas u vedrini Božje prisutnosti.

Jer i danas svjedočimo da si ti Zagrljaj hrvatske radosti!
Pogledaj na nas i zagrli nas, milena Mati!
Amen.