HR
Slika: Blaženi papa Ivan Pavao II. pozdravlja i blagoslivlja hrvatski narod u svetištu Majke Božje Bistričke na misi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, 3. listopada 1998. godine
"Obljetnica dvadeset godina od međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske nije tek dio protokola i kalendarskih bilježaka koje mogu čovjeka ostaviti hladnim; nije niti skup događanja prepušten povijesnim raščlambama. Mi, vjernici, i u tim događajima susrećemo govor otajstva života koje nadilazi zemlju i koje promatramo u svjetlu Kristova križa i čovjekova poziva da svjedoči Božju prisutnost", rekao je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u uvodu u zahvalno misno slavlje koje je u povodu dvadesete obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske predvodio 15. siječnja u zagrebačkoj katedrali.
(Cijeli uvod i homiliju u misnom slavlju pročitajte ovdje.)
Posebno je pozdravio apostolskoga nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Marija Roberta Cassarija, zahvalivši za sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje naše Domovine, te se zahvalio hrvatskim braniteljima i spomenuo se svih poginulih i umrlih.
U homiliji biskup je povezao današnji spomen i naviještenu Božju riječ, te istaknuo kako se sjećanjem vraćamo u dane kada su se otvarala vrata življenja ljudskih i političkih sloboda; dane kada su – kako se običava reći – padali zidovi, dizale se teške i mračne zavjese komunističkih strahovlada; kada je, bez obzira na teške gospodarske prilike, tjeskoba izgubila premoć i ustupila mjesto rijeci ili tek kapljicama nade. Vraćamo se u vrijeme kada su se podijeljeni mogli naći zajedno, kada je Europa smjela osjetiti strujanje svježine u povezanosti svojih do tada komunizmom razaranih plućnih krila, rekao je, te podsjetio kako smo i mi u Hrvatskoj, premda i u tim procesima neopravdano kasno, osjetili mogućnost da i naš hrvatski narod doživi toliko žuđenu i zatiranu slobodu i pravo koje imaju drugi narodi.
Očitovalo se ushićenje i razlijegala se radost. Željeli smo da i drugi to prepoznaju, da priznaju naše postojanje i prihvate našu prisutnost. Ali u našu je radost ubrzo ulivena žuč, otrov neprepoznavanja i odbijanja. Izvirala je s raznih strana; vođena rukavcima do svakoga mjesta gdje se pokušalo zasaditi mir i pravednost. I zatim se slila u mržnju ideologije koja je progovorila nesmiljenim ratom protiv Hrvatske.
Biskup je nadalje istaknuo, kako dok se danas ono vrijeme pokušava tumačiti samo političkim i društvenim razlozima, interesima i silnicama, kao vjernici čitamo Božju prisutnost. Toliko je toga govorilo da će Hrvatska ostati neprepoznata, ponižena, nevidljiva; da će san njezinih ljudi ostati samo tlapnja i vrelo nove tuge. A nismo tražili puno i činilo nam se da je tako lako prepoznati nas, priznati to što je očito. Mislili smo da je dovoljno pokazati trag naše povijesti i kulture, žrtvovanja za vrijednosti od kojih Europa i svijet mogu živjeti u budućnosti. Mislili smo da svi žele vidjeti našu pripadnost i iskrena nastojanja.
No, to nije bilo dovoljno. Štoviše, nastavio je biskup, postojala je prijetnja da se teško sačuvana obilježja, dragocjeni simboli i tisućljetni duh, oblikovan kršćanstvom, potopi u moru neistine o Hrvatskoj i Hrvatima. Pokušalo se slomiti ne samo političke težnje, nego dohvatiti dušu i ostaviti razasut pepeo svega što je nosilo hrvatski predznak.
Pa ipak, u predviđanja i planove ljudi, u nepokretnost i neprihvaćanje, umiješala se prisutnost koja nadilazi sve zemaljske očitosti. Nju su svjedočili ljudi oblikovani evanđeljem, a koji su postali prepoznatljivi u hrvatskim braniteljima. Neočekivana prisutnost koja nije imala ništa osim svoga života, spremnoga za prinošenje, učinila je ono što čini evanđelje – naizgled nemoguće. Oni su omogućili da se jasni znakovi ne izgube, rekao je biskup Šaško, te podsjetio kako baš tada, kada su mnogi tražili razloge da ne pomognu, postojali su oni koji nisu šutjeli; velikani duha u Hrvatskoj i izvan nje, ne samo političara, nego ljudi u svoj širini kulture, ljubitelja istine, kojih se spominjemo i kojima iskreno zahvaljujemo.
I danas bismo mi, nosili krivnju neprepoznavanja, da svim tim ljudima ne izrazimo zahvalnost. Ova euharistija to čini. Smijemo reći da priznavanje Hrvatske nije plod političkih sprega niti odraz moći. Vjernički gledano, priznanje je plod hrabroga svjedočenja ljubavi, rekao je biskup Šaško, podsjetivši u tome kontekstu na djelovanje pape Ivana Pavla II. i Katoličke Crkve koja je oslonjena na molitvu i traženje Božjega kraljevstva, znala prepoznati gdje su granice političkoga govora i tijeka i – odstupivši od zemaljskih uhodanosti – stala na stranu pravde i promicanja mira.
No, istaknuo je biskup, sve je to bilo moguće, jer je Hrvatska u sebi izgradila i nosila snagu prepoznatljivosti. Ne samo zbog toga, jer je bila žrtva, nego zato jer je vjerovala dobru; premda ispaćena i na kušnji ostavljenosti, ponosno je pokazivala znakove pouzdanja u Božju providnost.
Godine i nova događanja na to su vrijeme nanijela slojeve obescjenjivanja, optužaba, preslagivanja novih interesa, namjerno iskrivljenih činjenica, ali je prepoznatljivost ostala, kao veliki zalog ne samo hrvatske, već i europske budućnosti. I želimo li vidjeti kojim smjerom kretati iznova, svjetlo nam je upaljeno, rekao je biskup Šaško, te upozorio kako ne smijemo od njega otkloni pogled, nego paziti da to svjetlo ne bude prekriveno neistinama; da se ljudima prizna žrtva i veličina koja nema izvorište u čovjeku, nego u poniznoj suradnji s Bogom.
U tom kontekstu je podsjetio, kako se ne smije zaboraviti dobro i žrtva tadašnjega hrvatskoga vodstva u raznim područjima, kao niti doprinos odgovornih i poštenih ljudi iz Europe i svijeta, koji su trpjeli zajedno s nama, rekao je biskup Šaško. Osvrnuvši se na današnje vrijeme, potaknuo je na molitvu za Domovinu.
I pred najnovijim pitanjima o europskome političkom zajedništvu i o mjestu Hrvatske u njemu čuju se zahtjevi, mišljenja, uvjeravanja, procjene, rekao je biskup, dodavši da je Crkva o tome iznijela svoje mišljenje, osobito glasom blaženoga Ivana Pavla, kao i našega hrvatskog episkopata, a najnoviji je sažetak o tome dao papa Benedikt XVI., dolazeći u Hrvatsku prošle godine, kada je rekao da je pripadnost Hrvatske europskim političkim institucijama logična, pravedna i nužna.
Stoga, pozvao je biskup, približite se oltarima s kojih vas gledaju proroci i apostoli; na kojima su biblijski prizori, izabrani davno, od naših starih za ovaj prostor. Osluhnite što imaju reći sveci koji su gradili Europu i njezin duh: od sv. Jeronima do sv. Ćirila i Metoda; od blaženoga biskupa Kažotića do blaženoga Alojzija Stepinca. U ovoj ćete prvostolnici naići na imena branitelja Europe i njezinih vrijednosti: od priora vranskih do Zrinskih i Frankopana, te bana Jelačića. Ovdje ćete susresti naizgled strance koji su utkani u hrvatsku povijest i govore jezikom Crkve u kojoj nitko od vjernika nije stranac. Ovdje ćete se naći u razgovoru s pokojnim biskupima i nadbiskupima, iz dalekoga i bližega vremena. Posebno će o suvremenoj Europi imati što reći kardinal Šeper te kardinal Kuharić koji je predsjedao biskupskom konferencijom u doba priznanja Hrvatske i za koga Bogu danas također dajemo hvalu.
Nemojte prestati tražiti odgovor ni kada se nađete pred „teškim križem cijele jedne nacije" i ne bojte se prepoznati da ti ljudi nisu ništa posebno dobili, osim Božje prisutnosti. Spomen-obilježja će vam govoriti o pitanjima koja su slična današnjima, ali nas ujedno ohrabrivati da ne previdimo bitno; da se ne zadržimo na prolaznome i da svoj kršćanski poziv promatramo u povijesnim okolnostima sadašnje Europe. Dužni smo Isusu reći što i koga zbilja tražimo.
Pozvani smo doći i vidjeti, biti dio života i njegova boravka. Krist je došao i nastanio se i u Europi. Nikakva politika ga iz nje ne može otjerati, jer smo mi hramovi njegova Duha. Hoćemo li to prepoznati i priznati da pripadamo Europi i da smo za nju odgovorni, rekao je biskup Ivan Šaško na kraju propovijedi na misi u povodu 20. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. (IKA)
